Boris Dežulović: A da sagradimo aerodrom u Kleku?

Povezani članci

• Esad Bajtal: Kako život na planeti učiniti ljudskijim i moralnijim nego je to bio juče, i posebno danas
• AARON SWARTZ ILI O BORBI ZA SLOBODU (INFORMACIJA)
• Marinko Čulić: Novi patriotizam
• Sanja Lazar: Bez prihvatanja odgovornosti, nema ljepše budućnosti
• Slobodan Dukić: Miris smrada oko Tesle
• JEDNOSTAVAN I OČIGLEDAN KRIMINAL

Onda, ima li netko neku ideju? – pitao je predsjednik Vlade Zoran Milanović, nagnut nad veliku geografsku kartu Republike Hrvatske. – Itko? Ikakvu?

Piše: Boris Dežulović

Okupljeni oko stola – hrvatski i bosanskohercegovački ministri, stručnjaci iz Europske unije, prometni i građevinski inženjeri, sve goli ekspert i vizionar – gledali su u mapu kojom se beživotno opružio jugoistočni krak Republike Hrvatske, brutalno kod Neuma presiječen s petnaestak kilometara Bosne i Hercegovine. I kako god oni gledali, računali i putovali kartom, do Dubrovnika se nije moglo kopnenim putem, a da se kažiprstom ne razdjeviči teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Osim, možda…

– Most do Pelješca! – naglas se dosjetio jedan ministar, već u sljedećem trenutku se uplašivši vlastitog samopouzdanja.

– Osim, naravno, mosta – presjekao ga je Milanović. – Ne misliš valjda da si prvi kojemu je palo na pamet?!
– Preskupo – kratko mu je objasnio ministar financija.

Društvo je buljilo u kartu, tupo i bez slutnje ideje, krišom se pogledavajući ispod oka, pa važno kažiprstom i palcem trljajući brade.

– Ukratko, ako sam vas dobro razumio – ohrabrio se najzad iz pozadine jedan iz Europske komisije – valja nam naći rješenje kako premostiti ovih petnaest kilometara bosanskohercegovačkog izlaza na more?

– Ukratko, da – dobacio je netko. – A da nije most.

– Pa rješenje se nameće samo od sebe – progurao se ovaj kroz do stola, pa praćen nepovjerljivim pogledima počeo kažiprstom crtati po karti. – Ovdje kod Ploča napravite kružni tok, da se putnici vrate prema Splitu i nastave auto-cestom preko Zagreba i Lipovca na Beograd, pa auto-putem dolje do Leskovca. Dalje je lako: Priština-Peć-Podgorica na Budvu, magistralom preko Herceg-Novog, i hop!, eto ih u Dubrovniku. Sve zajedno manje od dvadeset četiri sata vožnje.

– Zvuči dobro – složio se premijer Milanović.

– I najjeftinije – užgao se bosanski ministar graditeljstva. – Infrastruktura već postoji, svi su ti auto-putovi i ceste već sagrađeni, i Hrvatskoj bi preostalo napraviti samo jedan veliki, suvremeni kružni tok u Pločama.

A tunel?

Okupljeni su gledali u kartu i značajno klimali glavama. Tek je jedan od potpredsjednika hrvatske vlade sebi u bradu psovao vlastiti manjak samopouzdanja, zbog kojega to nije prvi naglas kazao, kako se već prvi, još sinoć, toga i dosjetio.

– Ili to – upao je drugi jedan iz Europske komisije – ili aerodrom u Kleku.

– Aerodrom u Kleku?! – okrenuli su se svi prema njemu.

– Pa da. Jedan u Kleku, drugi u Bistrini, pa da ljude s autima prebacujemo teretnim avionima. Znam čovjeka u Iljušinu.

– To je glupo – odmah-nuo je tip iz Europske komisije. – Zanimljivo, ali glupo.

– A tunel? – ohrabrio se sad hrvatski ministar graditeljstva. –Tunel ispod Bosne i Hercegovine?

– Tunel? Zanimljivo. Glupo, ali zanimljivo – klimnuo je onaj iz Europske komisije. – Mislim da smo na dobrom putu.

– Tako je. A kroz cijevi tunela, pazite sad – teatralno je ustao jedan hrvatski ministar. – Hyperloop vlak!

– Hajper šta?

– Hyperloop vlak. Čitao sam nekidan o tome, vlak od aluminijskih kapsula u cijevima pod niskim zračnim tlakom, na elektromagnetski pogon. To u svijetu već rade. Išao bi tisuću i pol kilometara na sat.

– Jebemti, to je to! – uskliknuo je premijer Milanović oduševljeno. – Koliko nam treba da to napravimo?

– Paaa…

– A šta će turisti s autima u Kleku? – ohladio je netko upaljene mozgove.

– Fak!

Društvo je nastavilo buljiti u kartu, tupo i bez ikakve ideje, krišom se pogledavajući ispod oka, pa važno kažiprstom i palcem trljajući brade.

– A koridor preko Bosne i Hercegovine? – tiho se najzad oglasio jedan s dna stola.

– Kako misliš, koridor preko Bosne i Hercegovine?!?

– Lijepo, da spojimo cestu do BH-granice s onom na drugoj strani granice –nesigurno je ovaj objasnio svoju posve ludu zamisao.

– Misliš, da putnici s automobilima samo produže cestom preko BiH do Dubrovnika?

– U osnovi… da.

– Previše komplicirano –uglas se složio gremij mozgova oko stola.

– Ma da, palo je i meni napamet – ne trepnuvši je slagao premijer Milanović. – Ali je prekomplicirano.

Eto taj trenutak, drugovi i drugarice, to je ono zbog čega bih volio da sam ministar u vladi. Da sam ministar bilo čega, pa da kao ministar zadužen za bilo što prisustvujem tom hrvatsko-bosansko-europskom brainstormingu koji je tražio i nudio najrazličitija i najmaštovitija rješenja za prometnu izolaciju Dubrovnika, povijesno-politički usud koji je krajnji dalmatinski, odnosno hrvatski, odnosno europski jug ostavio izvan teritorijalno integralne Europske unije, pa nakon žustre višesatne rasprave zaključio kako je koridor kroz Bosnu i Hercegovinu – najjednostavniji dakle produžetak auto-ceste do Dubrovnika – previše kompliciran.

Jednog dana…

– U početku mandata i sâm sam se zalagao za cestovni koridor – priznao je tako u intervjuu za bosanskohercegovačku televiziju predsjednik Vlade Zoran Milanović.

– Ali to je ipak prekomplicirano rješenje.

Dvije hiljade i trinaesta godina teče, ljudski je um domislio posve sulude i nevjerojatne stvari, pametni frižideri sami nam naručuju hranu, letimo na turističke izlete u svemir kao na Kornate, uzgajamo plave jagode s genom ribe, otporne na hladnoću, presađujemo ljudske organe kao blitvu, hakiramo ljudski mozak, gradimo kilometar visoke nebodere i tunele za podzemne hyperloop-vlakove brže od zvuka, toliko su tehnologija i znanost otišle naprijed da je smišljen čak i način kako da Hrvati plaćaju porez, a obična jedna petnaest kilometara dugačka cesta, kakvu je u Tuđmanovo vrijeme Hrvatska vojska gradila do svake ministarske i generalske vikendice, europskoj je pameti – previše komplicirana!

Jednog dana – o jebem te, europski referente! – vozit će se Europljani auto-cestom prema jugu, na golemim rampama kod Kleka zajedno s automobilima ukrcavat će se u futurističke teretne hyperloop vlakove, nakon tridesetak sekundi bezglave jurnjave niskotlačnom podzemnom cijevi divovskim se vakuumskim liftovima iskrcavati na naplatne kućice pred Bistrinom, pa produžiti auto-cestom prema Dubrovniku, zbunjeno se pitajući zašto, zaboga, tih petnaest kilometara nisu mogli samo produžiti auto-cestom. A domoroci će samo nemoćno slijegati ramenima.

– U ono vrijeme – objasnit će im – to je bilo prekomplicirano.

slobodnadalmacija.hr