Borba za ulicu, treći čin

Povezani članci

• SDP: “SDA-SBB i HDZ zabranili federalnoj inspekciji kontrolu rada na crno”
• Novinari polomili olovke: Pisanje vijesti biće nemoguća misija u Republici Srpskoj
• Kako je Bandić zaklonio Perkovića
• Mosul (ni)je Alepo
• Predstavljen izveštaj: Pravni i institucionalni okvir u Srbiji u pogledu prava i potreba civilnih žrtava rata
• Ističe vreme za kažnjavanje zločina u bivšoj Jugoslaviji, upozorila komesarka Saveta Evrope

Zašto je svake jeseni u rujnu ili listopadu glavni politički problem Republike Srbije Parada ponosa? Na Kosovu kraval, pucnjave i balvani, država dužna kao Grčka, nezaposlenih sve više, a Europa sve dalje, izbori na proljeće – a svi se bave gejevima i gejkama i njihovim malim mimohodom (najviše tisuću ljudi, dva-tri sata). Kad se u parlamentu donose ključni sistemski i organski zakoni – o kaznenom i civilnom postupku, samo je Ustav važniji – nigdje nikoga, njih petnaestak; u četvrtak su svi bili tu da smatraju i ukazuju na homoseksualne teme. Uzavreli osjećaji, egzaltirana retorika, ružne riječi… Pomislio bi čovjek da je (osim guzice) i država ugrožena, da je o javnom spasu riječ. LGBT manjina, gejevi i gejke, da su krivci za ‘bijelu kugu’, najstrašniju bolest u Srba (pitajte don Antu Bakovića, on sve to zna) i već u tom smjeru.

Takvim bi se definitivno nezdravim zanimanjem rado zabavili učenici onog stanovitog profesora iz Beča, a ishod bi bio nadasve zanimljiv. Nije ovdje, međutim, riječ o potisnutim seksualnim sklonostima, o podsvjesnom i već o tome; to je ionako općepoznata materija. Ovdje je riječ o politici, točnije o politici ulice: tko će kontrolirati ulicu, čije je nasilje legitimno, osim državnog, to jest. Ovo je bitka za legitimizaciju političkog nasilja, posezanje za osnovnim prerogativom uređene države. Država je na putu da tu bitku izgubi, upozoravaju ljudi razboriti i smireni, uzalud.

Problem je – kao i u nekim drugim ključnim pitanjima – u nedostatku građanske i političke hrabrosti (civilne kuraže, kako to zove Miroslav Krleža), u nedostatku državničke vizije. Država koja oklijeva svojim građanima saopćiti bjelodanu i razvidnu istinu da je Kosovo izgubljeno još 1999. godine, država koja se ne usudi suzbijati ulične huligane u samom središtu glavnoga grada, nego se izvlači na ‘okolnosti, probleme i krivi trenutak’, neće dobro završiti. Organizatori Parade ponosa, zakazane za ovu nedjelju, 2. listopada u podne, to su državi i rekli: da se odriče svojega suvereniteta usred Beograda. Rekli su još i da tu svoju paradu otkazati neće, svim preklinjanjima, sugestijama i prijetnjama usprkos.

Ivica Dačić, ministar koji je priznao da ne može zaštititi glavni grad države i njegove stanovnike

Onda je u petak ministar unutarnjih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio da će policija Paradu ponosa zabraniti – ako je organizator ne otkaže, a sigurnosne procjene budu pokazale da je preopasna. Dačić tu temu varira već tjednima na razne načine; u petak je samo bio otvoren do kraja. On stalno ide iz jednoga stava u drugi: s jedne je strane odlučan da provede zakone i Ustav i osigura jednakost građana u njihovom pravu na izražavanje različitosti, s druge je, pak, strane zabrinut za policiju i javni red i mir. On također ponavlja izlizane fraze tipa ‘samo ste nam još vi trebali na sve naše probleme; sigurnost će biti ugrožena u drugim gradovima kada dovedemo pojačanja odatle’ itd. Dačić bi – i to je za razumjeti – ojačao svoju poziciju pred izbore kod svih. Predsjednik Tadić ionako čezne da ga svi vole, pa i ekstremna neonacistička desnica. Patrijarh je, dakako, pozvao da se Parada ne održi, da bi točku na ‘i’ konačno u petak rano poslijepodne stavio Savet za nacionalnu bezbednost koji vodi Tadić – Parade neće biti, zabranjena je jer ugrožava nacionalnu sigurnost.

Sve smo to povuci-potegni imali i ranije, pa je prošle godine Parada ponosa ipak održana. Dobro, bilo je nasilja, pale su batine, ali je ispalo ipak jedan – nula za državu. Ovaj put, međutim, stvari su drukčije: Policijski sindikat Srbije (PSS; 13 tisuća članova, najveći u zemlji) sastao se prije neki dan s predstavnicima nečega što se zove ‘Srbski sabor Dveri’ ili ‘Dveri Srbske’ (s ‘b’, molim!). Oni su se lijepo napričali i konzilijarno priopćili da bi u zajedničkome interesu bilo da se Parada ponosa otkaže. Drugim riječima, policajcima se ne piju batine od neonacista, navijača, klerofašista i uopće uličnog ološa, pa su pozvali glavne ideologe toga istoga ološa da se s njima dogovore o zajedničkome nastupu. Drugi po snazi policijski sindikat, Nezavisni policijski sindikat Srbije, upozorio je da ‘raspolaže informacijama’ o pripremanju velike operacije paljenja Beograda itd. Bilo je čak i riječi o mogućem štrajku policije u nedjelju, ali je to demantirano.

E, tu smo sad u samoj biti te stvari. Ako se glavni policijski sindikat sastaje i izdaje zajedničko priopćenje s Dverima – vrag je odnio šalu: te iste Dveri krovna su organizacija cijele ekstremno desne, klerofašističke i neonacističke scene u Srbiji, uključujući i navijačku plemensku supkulturu koja je tek topovsko meso za ulične sukobe. Dveri organiziraju već desetljećima svoje notorne ‘tribine’ na strojarskom faksu u Beogradu, gdje se detoniraju najnemogućniji likovi s crkveno-šovinističko-neonacističke scene i razni marginalci. Dveri su trenutačno u procesu prerastanja u političku stranku, tako barem tvrde, a veliko je pitanje hoće li prikupiti dovoljno potpisa i registrirati se kao stranka; još je veće pitanje kako će na izborima proći, sve i da im to uspije. Činjenica je, međutim, ta da su Dveri stavile nogu u vrata i nametnule se kao legitimni sugovornik – pa i s najvećim policijskim sindikatom, za početak.

 Parada ponosa i protumiting u Beogradu 2010. Pogledaj cijelu fotogaleriju

Tu sada imamo situaciju dostojnu onog kultnog komada Dušana Kovačevića ‘Balkanski špijun’: ako se zajedno pojavimo u javnosti, oprostit ćemo vam što smo vas tukli. E, sad: zašto je i kako Policijski sindikat Srbije pristao na takvo poniženje – javlja mi se kao nejasno. Mora biti da tu ima nekoga razloga. Na primjer: osjećaj nesigurnosti jer panduri nemaju dojam da ih država zaista podržava, a treba piti batine na cesti; prizemna računica tipa ‘ako već država ne zna što bi od sebe, ‘ajmo se dogovoriti s ovima’ itd. To je očit primjer rastresanja, rastakanja ili gnjileži (kako volite) države u Srba; gnjilež malo tukne (kako bi rekli Bosanci) na Weimarsku čuvenu Republiku, koja je – kao što znamo – propala na ulici. O ulici je, dakle, od samoga početka i riječ: znaju u Srbiji da se politika – u svojoj krajnjoj i odlučujućoj instanci – na ulici i vodi. Sjetimo se ožujka 1991, pa zime 1996/1997. pa prevrata od 5. listopada 2000. i ostaloga.

Tko god da zabrani Paradu ponosa, danas  ili sutra, to on učiniti neće bez konzultacija s predsjednikom Tadićem i njegovim savjetnicima. To će, pak, značiti priznavanje poraza od ekstremne klerofašističke i neonacističke desnice. Ako ne zabrani, dobar vam stojim da će do sukoba između ulične armije huligana i policije doći neizbježno. Policija je obeshrabrena, huligani su potaknuti mlitavim stavom države i dvojbama unutar policije.

Neka nam je dobri Bog na pomoći.

T-portal