Borba za bosanski u RS-u

Povezani članci

• Heni Erceg: Jedna fotografija
• Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti
• Izbori će ipak biti održati: Trijumf razuma
• ŠEŠELJ ILI NEPOPRAVLJIVA SRBIJA
• ZLATKO JELISAVAC: Sve konsternacije Srbije
• Izbori za hrvatski Sabor – novo bacanje prašine u oči Hrvatima Bosne i Hercegovine

Uspostavljanjem jezičke jednakopravnosti u svim segmentima jedan bi front nacionalističkog trvenja bio zatvoren. Ne treba stoga u toj borbi čak očekivati ni podršku bošnjačkih političara jer gašenjem tog problema u centar pažnje bi došli brojni drugi, životno važniji problemi, prije svih kako osigurati da u RS bude uopšte govornika ijednog jezika o čemu političke elite nemaju kapaciteta da misle, a kamoli da djeluju u tom pravcu.

Piše: Amer Tikveša

Značajan broj lingvista će reći da su bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik u stvari isti jezik s više naziva. I dobar dio naroda je toga svjestan. Zašto taj jezik zovemo različitim imenima političke je prirode. Politika pitanje jezika veže za pitanje etničkog identiteta, a kako su sve politike etnoidentitarne onda nema nade da taj jezik ima jedno ime. Naime, naziv srpsko-hrvatski, u periodu socijalističke Jugoslavije, bio je jedini jedinstven naziv za taj jezik. Crnogorci i Bošnjaci (sigurno ne svi, ali većina nesumnjivo) u tom nazivu su se osjetili na političkoj ravni isključenima iz jezika kojim govore te su taj jezik imenovali crnogorskim i bosanskim.

No, postoje veliki problemi da se na takvo šta pristane. Ovdje ću se zadržati na političkim debatama. Oni koji, na žalost, jesu srpska politička elita i oni koji se predstavljaju za srpsku intelektualnu i lingvističku elitu žele biti veći katolici od pape, tj. veći Bošnjaci od onih koji, na žalost, jesu bošnjačka politička elita i onih koji se predstavljaju za bošnjačku intelektualnu i lingvističku elitu. Hoće da im kažu da se jezik kojem su oni aktuelizirali ime i propisali normu ne može zvati bosanski nego bošnjački. S tim da bosanski jest bošnjački ovi potonji nemaju problema. U Povelji bosanskog jezika doslovno stoji da je bosanski jezik svih Bošnjaka i onih koji ga pod tim nazivom doživljavaju kao svoj. Rezultati popisa nisu još gotovi, ali usudit ću se reći da će procenat onih koji se nisu izjasnili kao Bošnjaci a svoj jezik imenovali kao bosanski biti zanemarljiv. To jest, dakle, jezik Bošnjaka, shodno tome i bošnjački, ali mu je naziv bosanski. Razlog leži u upotrebi tog naziva kroz istoriju. Upotrebljavan je, doduše, i naziv bošnjački jezik, ali ti su izvori manje brojni te u političkom smislu manje reprenzentativni i za istoriju manje značajni. Ni jedan ni drugi naziv nisu se uvijek odnosili isključivo na Bošnjake u značenju koje ta nacionalna odrednica danas ima, a to je da se nužno radi o muslimanima, jer Bošnjak jest zamjena za nacionalnu odrednicu Muslimana iz SFRJ.

No, istorijski kontinuitet upotrebe jezika ocrtava istorijsku putanju u koju bošnjačke političke i intelektualne elite upisuju kontinuum Bošnjaka kao naroda. To je za nacionalizam kao ideologiju legitimno. U tom se nacionalizmi ne razlikuju ni kod Srba i Hrvata. Ondje gdje razum i nauka nerijetko vide diskontinuitet, nacionalizmi vide kontinuitet. No, srpski i hrvatski nacionalizam bošnjačkom ne daju za pravo ono što su sebi dali. Kada je u pitanju, naprimjer, naziv bosanski jezik, on u normi srpskog i hrvatskog ne postoji. Postoji bošnjački. Pandan tome bi bio da u pravopisu bosanskog kao pravilan oblik bude naveden srbijanski jezik a srpski proglašen nepravilnim. Glupo, zar ne? Kažu i to da je logična izvedenica od jezik srpskog naroda – srpski jezik, analogno tome od jezik bošnjačkog naroda trebali bismo izvesti bošnjački jezik. E pa ne bismo. Imena se nužno ne izvode, ona se mogu davati. Taj jezik se, naprimjer, sasvim fino mogao zvati „Gru“, ali se niko nije sjetio. Ako, pak, neko hoće ime da izvodi, onda ga može izvesti od naziva države, pokrajine, grada, itd., a može se osloniti i na stvarni ili imaginarni istorijski kontinuitet upotrebe nekog naziva.

Dalje, u SANU-ovom Institutu za standardizaciju kažu da niko Srbima ne može propisivati da jezik Bošnjaka nazivaju bosanski. Navodi se onda primjer da Slovenci svoj jezik zovu slovenski a Srbi ga zovu slovenački, da Romi svoj jezik zovu romani, a Srbi ga zovu romski. Zaboravili su navesti da Englezi svoj jezik zovu „English“, a Srbi ga zovu engleski. Romski i slovenski su u odnosu na srpski strani jezici, a bosanski je varijetet istog jezika kojeg Srbi zovu srpskim te stoga nema niti jedne zapreke da Srbima taj naziv bude prihvatljiv. Tvorba tog naziva, kao i pridjev bosanski prisutan je u srpskom jeziku te nije jasno zašto bi se taj pridjev mogao vezati za bosanski lonac a ne i za jezik.

I najnebulozniji argument jest taj da Ustav RS-a ne prepoznaje bosanski jezik već jezik bošnjačkog naroda. Ustav ne prepoznaje ni srpski, već jezik srpskog naroda pa se ipak ne insistira da se srpskoj djeci ta rogobatna sintagma upisuje u đačke knjižice. Međutim, taj Ustav jezik bošnjačkog naroda proglašava jednim od tri službena jezika u RS. Ako taj narod u svom jeziku taj jezik naziva bosanskim, onda je taj naziv također služben.

No, ne treba biti naivan. Naziv „bosanski jezik“ srpski nacionalisti ne negiraju zato što ovo prethodno navedeno ne razumiju, već iz mržnje i netrpeljivosti prema svemu bosanskom, prema svemu sa čim bi se i Srbi mogli identificirati a da to nije nužno samo njihovo, već možda i bošnjačko i hrvatsko.

Neće, naravno, Bošnjacima ništa biti, kao ni jeziku, ako u službenoj upotrebi u RS bude nazivan jezikom bošnjačkog naroda, ali je borba protiv toga sasvim opravdana. Ne radi se o tome da svaki narod ima pravo imenovati svoj jezik kako želi. To je glupost, takvog prava nema. Ne može sve biti sabijeno u okove prava, o nečemu prosto život odlučuje. Ko će, naime, drugi imenovati neki jezik nego onaj ko tim jezikom govori? To je nešto što se podrazumijeva. Radi se o tome da neko nema pravo ukidati naziv jezika. Srpski nacionalizam je previše sebi dao za pravo i zato se treba boriti da ne ostvari to što želi. Ne treba čak tu posebno brinuti ni o tome da li se borbom za naziv „bosanski jezik“ daje vjetar u krila bošnjačkom nacionalizmu. Bošnjačkim nacionalistima, naime, negiranje naziva daje vjetar u krila jer iz toga crpe legitimitet branitelja bošnjačkih interesa. Uspostavljanjem jezičke jednakopravnosti u svim segmentima jedan bi front nacionalističkog trvenja bio zatvoren. Ne treba stoga u toj borbi čak očekivati ni podršku bošnjačkih političara jer gašenjem tog problema u centar pažnje bi došli brojni drugi, životno važniji problemi, prije svih kako osigurati da u RS bude uopšte govornika ijednog jezika o čemu političke elite nemaju kapaciteta da misle, a kamoli da djeluju u tom pravcu.