Boli guza …(Haško suočenje Mladića i Karadžića)

Povezani članci

• Nenad Bunjac: KRIVO SRASTANJE
• Zločin na Tuzlanskoj kapiji: Revizija sudski utvrđenih činjenica i test regionalne saradnje
• Kako dokrajčiti Angelu Merkel
• Predsjednikov advokat Michael Cohen: Šta zna Trumpov “Pitbul”?
• Smrtna težina jednog slova
• Predrag Kojović: Evropskom unijom protiv Dejtona

Ophrvan stomačnom gripom, ovih dana gledam samo holandske vijesti. Jer, najšokantnije vijesti u Zemlji Lala i Kanala mogu biti poskupljenje muških gaća za “čak” 2%, i prehlađeni tigar u nekom ovdašnjem zoo-u. Informativne emisije iz bivše Juge mi i najzdravijem teško padaju na želudac, a ovakvog bi me zacijelo smjesta “prikovale” uz wc-školjku.

Piše: Goran Sarić

   No, ne lezi vraže. U večerašnjem centralnom dnevniku javne televizije – opširan izvještaj iz Tribunala. Suđenje Radovanu Karadžiću, uzbudljiv trenutak suočenja s njegovim bivšim vršiteljem (naj)grub(lj)ih radova, generalom Ratkom Mladićem. U uvodu priloga spiker nas upozorava da je ovo suočenje, zapravo, prinudno. General mu se je, naime, dugo opirao, bojeći se da će, svjedočeći pod zakletvom, nauditi svojoj ionako veoma teškoj poziciji.

   Od đavola se, naročito onog zavičajnog, naprosto ne da pobjeći. Nego sjedi, i gledaj.

   Jedan je, što oko na ekranu vidi, a tako javljaju i ovdašnji mediji – još u formi. Stari švaler i medija-freak, ludi psihić s manijom veličine i istom onom razbarušenom kosom za kojom, ah!, uzdišu tolike geanke. Drugi na riječima još uvijek vojnički drčan, kočoperan, a vidljivo ostario, oronuo, i kao sa onoga svijeta.

   Daba i stari Mladić. Njih dvojica, nekad gospodari mnogih svjetova, pa i onog mog, u “hermetički” zatvorenom Konjicu, a sad dvojica uznika, tek jedni od mnogih koji se u holandskom zatvoru Scheveningen žarko ufaju da će barem zadnje dane i mjesece života provesti kod kuće.

   Tako se brzo, srećom, zasigurno neće moći vratiti.

I dok stariji nešto opet trtlja o “satanskom sudu” i žali da su ga – vidi, bogati! – divljački izvukli iz kreveta, da nema zubnu protezu, i slične budalaštine, drugi ga pažljivo, ali nekako otužno, kao s visine gleda i vreba priliku da ga prekine. Sve je predstava, ali se vidi da su se obojica nisko, da niže ne može, survali!

   Nešto mi drugo, dok stomak već žestoko se buni, pade na pamet: za koga li sad navijaju svi oni koji su im onomad klicali? Sva ona množina na poklič bojni i ratne trube prijemčljivih Srbalja koji su doista bili toliko ludi da povjeruju da ih, evo, baš ova dvojica sumnjivih tipova vode u (srpsko) “bolje sutra”? Na čijoj strani sad stoje ti koji su vjerovali – a mnogi, uprkos svim dokazima u suprotno, i danas jednako slijepo vjeruju – u borbu Svih protiv Nas?

   Čijim riječima (više) vjeruju? Kojeg ismijavaju, a kojem se dive? Šta, uopšte, o svemu tome misle svi ti silni poniženi i uvrijeđeni, sad kad mnogi od njih, mada na svojim, “čistim” i otetim teritorijama, žive svoje bijedne životiće? Ko im je kriv za katastrofu, život u nemaštini i beznađu? Je li to opet cijeli svijet, Ili ipak, barem malo, i “naši”, pa možda i jedan od ove dvojice?

   Nemam pojma. Čini mi se da se stvari ni na terenu, ali ni u glavama ljudi već godinama ne kreću s mrtve tačke. Iste face, ista priča, isto dno dna. Kao da se samo čeka kad će opet zapucati.

Dokaz tome je i nedavno brisanje riječi “genocid” sa spomenika bošnjačkim žrtvama u lijepom, starom gradu Višegradu. Gradu koji, nakon masovnih zločina ranih devedesetih, više nije ni lijep, a, bogami, ni grad. Ostao je samo star. Star i, ako se složimo da grad čine ljudi – ružan do beščasti. Andrićeva ćuprija, koja se u svom dugom vijeku mnogo toga nagledala, čeka bolje dane, i ljude s njima. Ona, nadam se, hoće, ali ja, bojim se – ne.

   Gledam ovu dvojicu bivših, kako jedan drugog doslovno podjebavaju i zajebavaju: Karadžić, onako gladak i uglađen, preciznim pitanjima bombarduje Generala, a ovaj drugi, s jedva primjetnim smješkom, vješto odlaže odgovor. Igra mačke i miša, ples rashodovanih klonova. Drama sa očajno predvidljivim završetkom.

   Jer, na kraju se gospodin general, sada već sa širokim osmjehom na ostarjelom licu, lakonski poziva na – pravo šutnje!

   E, moj Radovane, s kim si vojevao! Jesi li, kad si s ovim ovdje onomad, u bunkeru nad zapaljenim Sarajevom demonstrativno igrao šah, jesi li ikada slutio da bi ti ga ovaj geak iz kalinovačke vukojebine ovako mogao zavući? Ovako duboko, bolno,  kingsize dugotrajno? Toliko dugotrajno da će te guza boljeti sve dok, s njim u ćeliji preko puta, budeš ovdje, dakle – do sudnjega dana!