BOLESNI SVIJET

Izdvajamo

• Ili će stvari otići u drugome smjeru, pa će onemoćali, ali sačuvani poredak u uvjetima globalne recesije izazvati socijalni bunt onih bez posla i perspektive, što će (a povijesne primjere znamo) otvoriti vrata desnim diktaturama?

Povezani članci

• Ante, ogledalo
• Predstava “Žena Jevrejka” u Pozorištu lutaka u Mostaru
• Kako se na brzinu obogatiti bez rada
• Dodik i muslimani
• OTVORENO PISMO predstavnika židovske i srpske manjine
• Dnevnik

Hoće li biti snage izvući pouke iz pandemije, priznati posvemašnju nesposobnost modela neoliberalnog kapitalizma, pa shvatiti da taj model nije “bogomdan” jedan i jedini za sva vremena; hoće li biti mudrosti, pa da se uvidi kako jaka država nije nužno nešto loše, ako u svojim rukama drži sektore koji su, doslovno, životno važni za građane; suočiti se sa činjenicom da tržište i privatno vlasništvo ne rješavaju sve, a pogotovo ne sve za svakoga i prihvatiti da profit nije i ne smije biti najviši cilj kojemu će čovjek težiti u životu? Hoće li svijest o potrebi solidarnosti nadvladati trkom za profitom izazvani egoizam?     

“Ujedinjeni smo s nacijama svijeta u zajedničkom pothvatu”, izjavila je britanska kraljica Elizabeta II. Njezin će kratki govor biti zapamćen prije svega zato što se ona u 68 godina koliko ih je provela na prijestolju Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, izuzimajući redovne godišnje božićne poruke, izravno obratila naciji samo četiri puta. Televizijski susret oči u oči s nacijom, izazvan pandemijom coronavirusa, u večernjim satima nedjelje 5. travnja 2020. bilo je njezino peto takvo obraćanje. Već i po tome – izvanredno. Rekla je ono što se i očekivalo, jer kraljica u sistemu parlamentarne monarhije, mada najviši simbol države, ne može izražavati svoje osobno mišljenje. Podržala je, dakle, vladu u njezinim tragično zakašnjelim naporima da se obuzda epidemija, zahvalila medicinskom osoblju i svima koji u tome sudjeluju, prizvala duh odlučnosti kakav je krasio Britance u danima Drugoga svjetskog rata, ali izrekla i rečenicu s kojom započinje ovaj tekst. A to, što je izrekla naprosto nije istina. Svijet je, naime, zabrinjavajuće razjedinjen u borbi protiv pandemije. Nema ni govora o zajedničkim mjerama – ni kada je riječ o neposrednom suzbijanju virusa, ni kada se radi o prevladavanju ekonomskih posljedica (očekivane recesije, a možda i depresije) praktičnog zaustavljanja života, uključujući proizvodnju, u gotovo svim državama kojima hara covid19. Svijet koji se, suočen s do sada nepoznatom bolešću za koju (još) nema ni lijeka, ni cjepiva, nije u stanju ujediniti, to je bolestan svijet. Ne izložen bolesti, nego bolestan.

Zar nije bolestan svijet u kojemu američki predsjednik, čovjek na čelu super sile što aspirira da bude svjetski vođa, ponudi golemu svotu znanstvenoj instituciji iz druge države koja radi na pronalaženju cjepiva protiv covida19, uz uvjet da to cjepivo ekskluzivno dobije samo njegova zemlja?

Zar nije bolestan svijet u kojemu taj isti predsjednik najprije tvrdi kako virus građanima njegove zemlje neće naškoditi, kako je ona dobro pripremljena, a virus će doći i proći, da bi nekoliko tjedana kasnije mračnim tonom najavio svojim sugrađanima, u uvjetima širenja zaraze, da moraju očekivati tisuće mrtvih, možda i do sto tisuća, dok istodobno najveći grad njegove zemlje grca zbog nedostatka bolničkih kreveta i medicinske opreme, pa prima čak medicinsku pomoć iz Rusije?

Zar nije bolestan svijet u kojemu vodeći zapadni mediji prešute, i riječju i slikom, rusku pomoć Americi, mada je to sa stanovišta objektivnog novinarstva, a s obzirom na stanje odnosa dviju zemalja, prvorazredna vijest? Kao potpis na dnu ekrana nju je, međutim, cijeli jedan sat držala talijanska televizija Rai News 24, što je savršeno razumljivo. Jer su Talijani, teško pogođeni epidemijom koja odnosi tisuće života, ogorčeni i na Evropsku uniju, i na Ameriku, odakle im u najtežim trenucima nitko nije pomogao, za razliku od Kine (300 liječnika i tone medicinske opreme), Rusije i Kube (!).

Zar nije bolestan svijet u kojemu su, usprkos zastrašujućim podacima o rastu broja oboljelih i umrlih, i dalje glasni pojedinci koji se licemjerno pozivaju i na ljudska prava, a koji u gotovo očajničkim mjerama što ih poduzimaju vlade, poput zabrane kretanja, zabrane putovanja, zatvaranja kazališta, restorana i kafića, otkazivanja koncerata, ne vide ništa drugo, nego uvod u diktaturu? Naravno da u parlamentarnim sustavima valja inzistirati na privremenosti tih mjera, zato parlamenti i postoje, ali dovoditi ih u pitanje, čak pozivati na neposluh u odnosu na bilo naređenje, bilo preporuku “ostanite doma”, to nije ništa drugo nego bolesno. A što se ljudskih prava tiče, osnovno je ljudsko pravo ono na život. Ako je u pitanju pravo na život, sva su ostala ljudska prava doslovno zanemariva. Mrtvoga čovjeka ona ne zanimaju.

Zar nije bolestan svijet u kojemu vlasti neskriveno, svako malo, balansiraju između brige za ljudske živote i brige za interes kapitala, odnosno da budemo posve precizni: zar nije bolesno na prvo mjesto stavljati održanje sustava (nije u pitanju samo gospodarstvo), a riječ je o neoliberalnom kapitalizmu, mada se taj sustav u srazu s pandemijom pokazao apsolutno nesposobnim da se adekvatno suoči s takvim izazovom?

Zar nije bolestan svijet u kojemu razvijene i bogate zemlje uglavnom ne mogu na pravi način prići liječenju oboljelih, zbog nestašice i bolničkih kreveta i medicinske opreme, što je izravna posljedica bezumne privatizacije i pretvaranja zdravstva u djelatnost usmjerenu na stjecanje profita (pa su bolnice koje nisu dovoljno zarađivale jednostavno zatvarane, oprema – na primjer danas životno potrebni respiratori, nije kupovana i skladištena, jer do sada nije bila potrebna u tako velikom broju, a nabava bi bila nepotreban trošak)?

Zar nije bolestan svijet u kojemu postoje pojedinci s titulom doktora medicine koji upravo zapjenjeno “dokazuju” kako pandemije zapravo uopće nema, kako je riječ o običnoj gripi, a globalnu paniku su, kažu, izazvali neki tajnoviti “gospodari svijeta” koji žele stvoriti uvjete u kojima će ljudi umirati od straha? Dakle, ne zato što su bolesni, već zato što su ih prestrašili bolešću, pa su od straha umrli. I takvima se daje medijski prostor, uglavnom na društvenim mrežama, mada ne i samo tamo.

Zar nije bolestan svijet u kojemu neki liječnici zagovaraju model po kojemu bi trebalo pustiti da bude zaraženo cijelo stanovništvo, pa da se stvori ono što oni nazivaju imunitetom krda? Mnoštvo zaraženih će preboljeti i razviti imunitet. A što će svi oni ostali umrijeti, pa koga briga za to? Iz vremena nacizma znamo da je taj poredak dijelio ljude po tome jesu li vrijedni živjeti, ili nisu (ne mislimo tu na Holokaust, nego na program ubijanja duševnih bolesnika, ali ne i samo njih).

I zar nije bolestan svijet u kojemu se, u jeku pandemije, ne želi čuti kineskog predsjednika koji poziva na jedinstvenu i usklađenu akciju, globalnu dakle; u kojemu se ne žele makar privremeno skinuti unilateralno nametnute sankcije Iranu što toj zemlji onemogućavaju kupnju lijekova i medicinske opreme; u kojemu se sramno nastoji ili prešutjeti, ili prikazati kao propagandni potez sve isporuke što donirane, što prodane po nižim cijenama toliko potrebne medicinske opreme iz Kine i Rusije; u kojemu – napokon – američki šef diplomacije, slijedeći utabane staze novoga hladnoga rata, optuži Kinu, Rusiju i Iran da širenjem lažnih vijesti (a kojih, možda onih da su Kinezi svojim rigoroznim mjerama uspjeli zauzdati pandemiju?) potkopavaju američku demokraciju?

Mnogo pitanja, a bilo bi ih još. Odgovor je samo jedan: da, svijet u kojemu živimo je bolesni svijet, svijet srušenih ideala i zanemarenih načela. Taj se svijet od početka pandemije nepovratno mijenja i nije fraza ako kažemo da on nakon covida19 više neće biti isti. Kakav će biti, teško je reći. Hoće li biti snage izvući pouke iz pandemije, priznati posvemašnju nesposobnost modela neoliberalnog kapitalizma, pa shvatiti da taj model nije “bogomdan” jedan i jedini za sva vremena; hoće li biti mudrosti, pa da se uvidi kako jaka država nije nužno nešto loše, ako u svojim rukama drži sektore koji su, doslovno, životno važni za građane; suočiti se sa činjenicom da tržište i privatno vlasništvo ne rješavaju sve, a pogotovo ne sve za svakoga i prihvatiti da profit nije i ne smije biti najviši cilj kojemu će čovjek težiti u životu? Hoće li svijest o potrebi solidarnosti nadvladati trkom za profitom izazvani egoizam?

Ili će stvari otići u drugome smjeru, pa će onemoćali, ali sačuvani poredak u uvjetima globalne recesije izazvati socijalni bunt onih bez posla i perspektive, što će (a povijesne primjere znamo) otvoriti vrata desnim diktaturama?

I opet pitanja. Odgovora nema. Danas još nema.

Novosti