Bljeskove anonimne potjernice

Povezani članci

• OPROSTI MI MAJO! (nastavak priče)
• Balkan očekuje novi snijeg, ljudi u panici: Ovo je kataklizma
• Sistematski pregled
• U Mostaru upriličena promocija knjige “Od Ivana do Azize” autora Ahmeda Burića
• Srećan put, Miloše moj dobri!
• Trista godina samoće

Nakon što sam na portalu tacno.net objavio tekst u povodu podmuklog fašističkog napada na novinare i urednike tog portala i cinične reakcije mostarske policije, za mnom je na portalu bljesak.info ispisana anonimna potjernica, pod naslovom ‘Koliko mržnje?’.

Čitav taj galimatijas od teksta je naravno potvrdio sve moje navode, ogolivši do kraja intelektualnu nemoć, moralni cinizam i kolektivnu ostrašćenost o kojima sam pisao. Pa krenimo redom. Tekst kojim se nemušti autor obračunava sa mnom nema potpisa, iz čega možemo iščitati samo dvije stvari. Jedna se tiče dostojanstva i karaktera spomenutog, koji nakon što naškraba nekoliko kartica teksta toliko cijeni svoj uradak i samog sebe, da se skriva iza kolektiva. Druga stvar vezana je uz možda misionarsko uvjerenje kojim dotični autor valjda sebe vidi kao reprezentanta hadezeovskog kolektiva, što nas iznova vraća na zaključak o totalitarnosti i fašistoidnosti duhovne klime u Mostaru. Sve nas to ne treba čuditi jer ovdje nije riječ o nikakvom ozbiljnom autorskom tekstu, nego o javnoj potjernici, koja računa na zdrave snage ulične desnice da odrade posao za kojeg autor nema hrabrosti. Općepoznata je činjenica kako nasilju uvijek prethodi pisana riječ ‘intelektualaca’, s tom razlikom što su akademici SANU-a barem imali toliko dostojanstva potpisati se ispod svog huškačkog memoranduma, što ovdje naravno nije slučaj.

Impotencija koju je autor iskazao u pogledu činjenice da se izbjegne potpisati, manifestirana je naravno i unutar potjernice. Ništa u tom uratku nije posvećeno argumentiranoj raspravi sa mojim tezama, već isključivo napadu da hominem, čime ne samo da se dokazuje intelektualna nemoć, već se i javno poziva na linč.

Sad kad smo riješili formalnosti oko integriteta i intelektualne snage autorskog kolektiva, pređimo na stvar. Ne postoji doslovce nijedan navod iz mog teksta koji je moguće činjenično osporiti, zbog čega se naravno nitko u to ne i ne upušta.

Kako drukčije, doli fašizmom nazvati činjenicu u kojoj kažnjenička bojna ili ostale bojne upadaju u tuđe stanove i izbacuju Bošnjake na ulicu iz vlastitih domova, pri čemu muškarce odvode u logore, a žene i djecu protjeruju na potpuni opustošeni istočni dio grada? Kako drugačije, doli fašizmom nazvati činjenicu da u poduzeću ‘Aluminij’ svi Bošnjaci dobili otkaz? Kako drukčije doli fašizmom nazvati činjenicu da tri ustaška ministra imaju ulicu u Mostaru (Mile Budak, Ante Vokić i Mladen Lorković)? Kako drukčije, doli fašizmom nazvati činjenicu da je nogometni klub ‘Velež’ protjeran sa vlastitog stadiona? Kako drukčije, doli fašizmom nazvati činjenicu da je brutalno srušen simbol grada ‘Stari most’, što je bilo popraćeno ciničnim komentarima u lokalnom glasilu ‘Hum’, kako je i tako riječ o nečemu što su okupatori izgradili preko robovskog rada katolika? Kako drukčije, doli fašizmom nazvati činjenicu da je Bogdanovićevo ‘Partizansko groblje’ potpuno devastirano i zapušteno te prepuno fašističkih kukastih križeva i ustaških obilježja? Kako drukčije doli fašizmom nazvati činjenicu u kojoj visoki dužnosnici HDZ-a odbijaju obilježiti 14. februar, Dan oslobođenja grada od fašizma, uz obrazloženje kako se tu radi o dubioznog datumu koji unosi podjele u grad? Kako drukčije, doli fašizmom nazvati činjenicu temeljitog miniranja pravoslavne Saborne crkve, nakon oslobođenja grada? Kako u konačnici, drukčije, doli fašizmom, nazvati činjenicu da niti jedna ulica u zapadnom dijelu grada nije nazvana po nikome tko nije Hrvat?

Sad smo naravno došli do mjesta na kojem će zborno udruženi mediokriteti i oportunisti ustvrditi kako se sve to odigralo ’93. i kako nema smisla kopati rane, vraćat se u prošlost, kako treba gledati prema budućnosti ili neku od sličnih floskula. Koju naravno nitko živ ne bi mogao osporiti, da nema jednog velikog ‘ali’.

Nitko, nikad, ni od dužnosnika HDZ-a, niti od ljudi iz katoličke hijerarhije, nijednom rječju se nije osvrnuo na navedeno, niti je ikad izrazio riječi žaljenja. Ta ista stranka i ta ista duhovna institucija stvorili su ozračje u kojem je sve to bilo moguće i ni na koji način se te politike nisu odrekli. Crkva je čak išla dotle da nije htjela izvorno obnoviti franjevačku crkvu Sv. Petra i Pavla, umjesto čega je podignula ono arhitektonsko nedonošče na Bulevaru. Ovdje je važno naglasiti kako nikad, niti jedna akcija unutar društvenog tkiva tog dijela grada, nije poduzeta da bi se ove činjenice osudile.

Ovakvi primitivni fašistički napadi na Šteficu i Amera i prije njih na Slavu Kukića, samo su logična posljedica takvog duhovnog ozračja koje su te dvije institucije stvorile.

Što nas konačno dovodi do pitanja zašto ja sve ovo pišem? Pa naprosto zato jer sam Hrvat i jer me je iskreno sram zbog toga što je netko uradio u moje ime i ni na koji način se nije odrekao te politike. Dok god u tom gradu ustaški ministri imaju ulice, a nemaju ih jedan Vladimir Nazor, Ante Zuanić ili Matija Gubec, kojima su hadezeove vlasti oduzele ulice, svaka riječ koju ja napišem bit će preblaga u odnosu na stvarnost tog grada, koju nam ovakvi autori pokušavaju predstaviti kao normalnu.