Bliski istok: Šta je bilo naopako – Šta je naopako?

Povezani članci

• Iako ga je smijenio, Tripalo je volio Tita
• Sjećanje na velikog Bogdana Bogdanovića
• ORGANIZIRANI ZLOČINAČKI PODUHVATI
• Bilježnica Robija K.: Muke sa valutom
• Tanja Kosić: Moja afganistanska priča
• Jaspers među nama i kako zločinačka država pada na teret čitavom narodu

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Hannes Swoboda, nekadašnji predsjednik Skupine Naprednog savezništva S&D u Evropskom parlamentu (EP) i član Savjetodavnog odbora IFIMES u svom članku „Bliski istok: Šta je bilo naopako – Šta je naopako?“ predstavlja svoj pogled na događaje na Bliskom istoku na Bliskom istoku, analizira njihovu pozadinu i opisuje moguća rješenja iz nastale situacije, sa posebnim naglaskom na iskustvima i ulozi EU. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.

Dr. Hannes Swoboda

Očito je na Bliskom istoku nešto vrlo naopako. I to ne može biti posljedica nekoliko posljednjih aktualnih događaja. Ne, današnja situacija ima dugu historiju. Ne želim govoriti o regiji kao izvoru tri konkurentske religije na osnovi monoteizma. Ne želim se baviti historijom različitih arapskih plemena i jevrejskog naroda i ne želim analizirati utjecaje Osmanskog odnosno turskog imperija. Upravo danas se ne smijemo baviti utjecajem kolonijalnih velesila iz prošlosti, Velike Britanije i Francuske, te njihovom podjelom koloniji prema liniji Sykes-Picot. Bavimo se samo nedavnom prošlošću – periodom poslije 1945.godine.

Osnivanje Izraela je bila posljedica holokausta, iako je Cionizam kao pokret još prije pokušao uspostaviti jevrejsku državu u Palestini kao odgovor na progone i diskriminaciju Jevreja u različitim evropskim državama. Ne smijemo zaboraviti, da je odluka UN-a predviđala osnivanje dvije države: jevrejske države Izrael i arapske države Palestine. Danas imamo jevrejsku državu sa rastućim brojem arapskog stanovništva, koja uključuje tri arapska entiteta: Gazu, zapadnu obalu i istočni Jerusalem. Sva tri entiteta nadzire Izrael (na različite načine), ujedno broj doseljenika u istočnom Jerusalemu i na zapadnoj obali raste. Rezultat je daleko od toga što je predviđala rezolucija UN-a iz 1947.godine. Pri tome je povećanje raskola između Jevreja i Arapa (koji nije samo posljedica izgradnje zida), u povezanosti sa izraelskom vojnom nadmoći, dovelo do radikalizacije palestinskog stanovništva.

Osnovni konflikt između Izraela i Palestine, pored nekih drugih uzroka, vodi u nastanak novih konfliktnih područja i antagonizama u regiji. Jedan od glavnih konflikata u regiji predstavlja odnos između šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije. Stalne prepirke i sporovi unutar Libanona su jedan od dugogodišnjih izraza tog konflikta, koji utječe i na (maronitsku) kršćansku zajednicu. Još posebno poslije iranske revolucije konflikt je postao akutan i često krvav. Na jednoj strani je Iran, koji podržava Hezbollah i sirijskog predsjednika Asada. Na drugoj strani je Saudijska Arabija sa brojnim zalivskim državama. Obje strane imaju manjine u različitim državama u regiji. I Izrael? Prvo je pokušao uspostaviti dobre odnose sa Iranom, jer je želio barem jednog muslimanskog saveznika, kao protutežu arapskom bloku. Poslije iranske revolucije Izrael se povukao iz „prikrivenog savezništva“. Tako danas primjećujemo novo „prikriveno savezništvo“ sa Saudijskom Arabijom.

Između Zapada, posebno SAD, i Saudijske Arabije postoje tijesne i tradicionalne veze, na kraju i zbog energetskih izvora, prije svega nafte, koju posjeduje Saudijska Arabija. 9/11 je stvorio nekoliko poteškoća u tom odnosu, a nije ga mogao uništiti. Jednako je vrijedilo za podršku pojedinim ekstremističkim grupama, koje su se borile protiv Asadovog režima. Trenutno se savezništvo SAD, Saudijske Arabije i nekih drugih arapskih država uz podršku pojedinih evropskih država, bori protiv posebno okrutnim ekstremistima „Islamske države“. Ali ta teroristička skupina, koja se bori na području Sirije i Iraka, nije nastala iz ničega. Užasna situacija u obje države je posljedica kratkovidne zapadne, prije svega američke, strategije prema Iraku i Siriji.

Kada je bilo jasno, da ništa nije završeno predsjednik Bush je izjavio, da je „misija završena“. Sadam Husein je bio strašan diktator i mnogo ljudi je trpjelo pod njegovom vladavinom. Ali ko, odnosno šta, može opravdati sve trpljenje i sve mrtve Iračane, koje je prouzrokovala zapadna intervencija pod vodstvom SAD, uključujući sa svim palim vojnicima na strani Zapada. Uspostavila se nova podjela između šiita i sunita i država je daleko od stabilnosti. Samo Kurdi su mogli izgraditi uspješnu regionalnu zemlju unutar Iraka, ali i ona je sada u opasnosti.

Što se tiče Sirije Zapad je opet djelovao kako nekakav mjesečar. Više revolucija u arapskim državama, npr. u Egiptu, bilo je neuspješnih. Već od početka je moralo biti svima jasno, da je Sirija još teži zalogaj, jer Asad ima veliki broj pristaša i saveznika. U unutrašnjosti Sirije bile su i još uvijek su različite vjerske skupine, koje su imale koristi od relativno tolerantnog odnosa prema njima od strane državnih organa. To je vrijedilo i za Kurde, koje u prvom redu zanima samouprava i autonomija, I naravno „elitnu“ manjinu Alavita, koja nije imala nikakvog interesa za rušenje Asada i ostala mu je lojalna. Vanjski saveznici su mu bili očito Iran i borci Hezbollaha, koji su podržali Asada. Asad je imao i još uvijek ima snažnu podršku Moskve (i malo manje Kine) u Vijeću sigurnosti UN-a. Bilo bi vrlo naivno misliti, da je moguće Asada lako savladati.

Jedina mogućnost za postizanje stabilnosti u regiji je rješavanje stvarnih problema u regiji. Vojne intervencije i prije svega zračni napadi mogu samo malo zakočiti, a ne mogu zaustaviti porast terorizma. Osnovni uzrok, koji utječe na sve događaje u regiji, je neprestano prisutan konflikt između šiita i sunita, koje predstavljaju Iran i Saudijska Arabija. Neki na Zapadu misle, da imamo od tog konflikta zapadnjaci koristi, ali to je velika greška. Taj konflikt za regionalnom dominacijom i uplitanje Zapada protiv ili u korist jedne ili druge strane samo povećava porast terorizma i približava ga našim državama i stanovništvu. Jedini put iz trenutne situacije, bilo bi zajedničko pretresanje temeljnih problema u regiji uz suradnju šiita i sunita. Dakle, rješavanje privrednih i socijalnih problema, problema siromaštva te problema izraelsko-palestinskog konflikta.

Mogu se složiti, da je vrlo naivno općenito razmišljati o takvoj mogućnosti, uopće na kratki rok. Proći moramo dug put, stvorimo uvjete za mirno rješenje problema, koji bi uključivao sunite, šiite i pored njih još Kurde i izraelske Jevreje. Takvo rješenje bi moglo djelovati samo, ako bi u njemu sudjelovali svi veći akteri u regiji, od Saudijske Arabije i Irana do Turske. Ali gledajući da radikalne grupe ugrožavaju mnoge države i njihovo postojanje, morali bi drugačije uvjeriti pojedine od tih država, da razmisle o novoj strategiji.

Evropska unija nije bila izgrađena u jednom danu i dogodilo se je puno strašnih ratova i ubijanja, prije nego što smo pokušali sa nekim novim početkom. Možda bi trebali započeti razmišljati o novom početku na Bliskom istoku. Zato kao u Evropi bi izgradnja mirnog Bliskog istoka bila moguća samo uz uvjerenje svih država i njihovim lidera, da takav projekt koristi i njima. Jer na kraju krajeva terorizam predstavlja opasnost za svakoga.
Jedna od većih regionalnih sila, koja bi mogla odigrati odlučujuću ulogu, je Turska. Da, to je sunitska država. Ali uvijek ponovno je imala dobre odnose sa Iranom. Članica je NATO-a i kandidat za ulazak u EU. Ima veliki broj Kurda unutar svoje zemlje i razvijene odnose sa vodstvom iračkih Kurda. Turska ima najveći interes za utjecanje i buduće regionalno uređenje i za stabilnost u regiji. I Turska se u toj situaciji suočava sa problemima, jer se boji raskola u državi i borbe Kurda za vlastitu državu. Ali, kao što je pokazalo kurdsko vodstvo u Iraku, postoji mogućnost kompromisa, jer Kurde u Iraku više zanima zdrav privredni razvoj nego formalna nezavisnost. Novi Bliski istok moguće je graditi samo na poštivanju svih država i ljudi u toj regiji. Takav projekt naravno treba svoje vrijeme, strpljivost i podršku izvana. I to je zadatak i Evrope, sa njenom dugom historijom ratova te sa kratkom i vrlo uspješnom historijom udruživanja.