Blajburško Dugopolje

U ranim jutarnjim satima u subotu, 12. maja 2018., glavnina hrvatskih snaga već se okupila oko mjesnog groblja u Unter-Loibachu. Među ljude se uvukao strah, jer se nije znalo što se zapravo čeka i tko uopće zapovijeda. Izaslanik predsjednice Republike povukao se na dogovor s predsjednikom Sabora i izaslanikom premijera, a mi smo sa strepnjom gledali prema kombijima Wachkörper Polizei. Onda se iza jedanaest sati proširio glas da se ide prema Blajburškom polju, gdje će navodno biti službena komemoracija.’

Tako će jednog dana djeci na otvorenim satovima povijesti pričati preživjeli svjedoci prešućivanog pokolja u Bleiburgu iz svibnja 2018., kad je na blajburškoj misi zbog kršenja saveznog zakona o zabrani isticanja nacističkih obilježja austrijska policija uhapsila šest osoba, jednog državljanina Republike Slovenije i petoricu državljana Republike Hrvatske. I među njima Anđelka Bosančića, u to vrijeme 68-godišnjeg osnivača dugopoljskog HDZ-a, uglednog bivšeg županijskog vijećnika i predsjednika Općinskog vijeća Dugopolja.

‘U koloni se o tome danima govorilo, da su navodno Titine nevladine udruge austrijskim saveznicima prijavile ustaški miting, ali Plenkovićev izaslanik uvjeravao nas je da je s vlastima u Klagenfurtu sve dogovoreno. Oko jedanaest i trideset general Glasnović mi je prenio zapovijed Vase Brkića da se sa svojima hitno probijem niz Landeštrase, jer da misa počinje u podne. Okrenuo sam se prema Zlatku (Zlatko Ževrnja, bivši župan splitsko-dalmatinski, op. a.), pa mu mahnuo rukom i viknuo ‘hajd’ hitno!’, kad su se iznenada pojavila dva Ajnšacajnhajtovca s automatskim puškama i izdvojili me iz kolone. Da sam, kažu, dizao desnicu u zrak i vikao ‘Hajl Hitler’. Rekao sam im da su krivo čuli, ‘Ne, ne Hajl’, objasnio im ja, ‘ništa Hajl’, pa onda lijepo ponovio i na njemačkom, ‘Zig Hajl!’, ali oni ni da čuju. U sljedećem trenutku bio sam u milicijskom kombiju sa još stotinjak Hrvata. Bio je i jedan Slovenac.’

Tako će pričati Anđelko Bosančić, tako će starina Anđelko pričati o strašnoj suboti kad su policijski specijalci Einsatzeinheita u crnim uniformama sa zlokobnom oznakom EE sa svete mise odveli svakoga tko je na sebi imao majicu ili kapu s nekim od samoglasnika hrvatske ubecede, svakoga tko je zapjevao ili mahnuo, u svemu njih bit će i više od tristo, pa ih ugurali u kombi i odveli u zloglasni zatvor u Klagenfurtu.

Bosančića je teretio osobno čuveni Herr Ferster, inspektor bečke Udbe, strah i trepet hrvatskih domoljuba na Križnom putu, koji je austrijskom komunističkom tužilaštvu posvjedočio kako je svojim očima jasno vidio kad je Anđelko salutirao desnom rukom. Pritiješnjen njegovim svjedočenjem dugopoljski je hadezeovac, bilježi ondašnja Slobodna Dalmacija, priznao da je salutirao desnicom, ali da ‘nije ništa loše mislio’.

‘Naravno da nisam. Ako je u Austriji nacistički pozdrav zločin, onda prvi priznajem da sam zločinac’, s gorčinom u glasu prisjetit će se tih dramatičnih događaja Anđelko, kojega su nakon hapšenja i priznanja mjesecima držali u istražnom zatvoru. ‘Bilo je strašno, nas po tisuću u jednoj ćeliji. A u svakoj velika Titova slika. Austrijski milicioneri vikali su nam kroz rešetke ‘gde ste, bre, ustaše!’, i sve tako. Najgore je bilo noću. Iz čista mira odvodili bi nas iz ćelije u grupama od po tri tisuće. Čuli bi se samo udarci, jauci, molitve i pokoja prkosna operna arija.’

Anđelko je u klagenfurtskom kazamatu proveo dvanaest godina, ali je na koncu ipak živ dočekao suđenje. Dodijeljen mu je odvjetnik po službenoj dužnosti, neki Thomas Romauch iz Krumpendorfa, koji mu je savjetovao da prizna tobožnji zločin, jer će tako umjesto javnog spaljivanja na Alter Platzu biti samo ‘humano strijeljan’. ‘Brzo’, rekao mu je, ‘i bezbolno.’

‘Ne znam točno koliko nas je bilo na optuženičkoj klupi, četiri tisuće, možda pet, svakako ne manje od deset tisuća. I jedan Slovenac. Sudac je bio neki Sava, Srbin iz Beča. Nisam ga ništa razumio, pročitao je optužnicu na njemačkom, pa nešto razgovarao s obranom i tužiteljem, i završio na srpskom, ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu!’. Onda su nas svih petnaest tisuća zajedno s onim Slovencem potrpali u neki stari autobus.’

Nakon nekih sat vremena vožnje autobus se zaustavio, i Anđelko je shvatio da su ih vratili u Bleiburg. Dvadeset tisuća golorukih hrvatskih domoljuba i jedan Slovenac tu su satima čekali i molili, još uvijek se očajnički nadajući da im je predsjednica Republike dogovorila izručenje Hrvatskoj.

‘Bilo je tu svega, staraca i žena s djecom, svećenika i ministara, sigurno više od trideset tisuća ljudi. I onaj Slovenac. Malo dalje, usred te gužve, grupa mladih domoljuba izvadila je violine i čela, pa počela tiho svirati. Sjećam se da je jedna slijepa starica u invalidskim kolicima i Thompsonovoj majici rekla ‘ah, Hendl!’. Nije, naravno, bio Händel, već Arcangelo Corelli, sonata u C-molu iz njegova Opusa 6, ali nisam joj imao srca reći. Primijetio je to, međutim, jedan austrijski milicioner i sprašio joj metak u potiljak. ‘Da Hendl!’ prezirno se nasmijao vraćajući revolver u futrolu’, drhtavim glasom prepričavat će dugopoljski vijećnik nesigurno koračajući po rascvjetanoj blajburškoj ledini, sve dok ne zastane kraj jednog jaglaca, osvrne se lijevo i desno, pa duboko uzdahne. ‘Evo, točno tu je bilo.’

Na tom mjestu, pričat će Anđelko Bosančić, nalazio se sa svojom grupom kad je došao kamion, a austrijski milicioner iz koša stao pred njih bacati lopate, naređujući da kopaju. Njih pedeset tisuća do večeri su iskopali sedamdeset pet tisuća grobova, a onda ih je komesar Udbe iz Beča svih stotinu tisuća postrojio pokraj svježe iskopanih raka i započeo.

‘Išao je od jednog do drugog, naredio bi da kleknu i pucao u potiljak. I muškarce i žene, i stare i mlade, i djecu i novorođenčad. Ljudi su molili i pjevali, stotinu pedeset tisuća ljudi uglas je pjevalo ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’, a komesar je svako malo pucnjem utišavao zbor za jedan glas. Sve dok ih tako hladnokrvno nije ustrijelio svih dvjesto tisuća, i dok nismo na ledini ostali samo ja i onaj Slovenac.’

Slovenac se u tom trenutku, svjedoči Anđelko, slomio i počeo vikati ‘Živio tovariš Tito!’ pa su ga pustili kući. Izvukao se, kažu, s dvjesto eura kazne. Dugopoljski mučenik ostao je tako sam na krvavom polju, posljednji živ na stratištu dvjesto pedeset tisuća nedužnih domoljuba.

‘Sve je bilo brzo gotovo. Povikao sam ‘Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!’, komesar mi je naslonio cijev na potiljak i opalio, i pao sam ravno u raku. Sljedeće što pamtim je dugački bijeli tunel, a na njegovu kraju, i sad se naježim kad se sjetim, doktor Franjo Tuđman. ‘Anđelko, jesi li to ti?’ stisnuo mi je Predsjednik ruku, ‘svaka ti’, kaže, ‘čast, junački si se držao!”, nastavit će starac, koji ni sam ne zna koliko je tako ležao mrtav. ‘Tek sutradan iz Klagenfurta su došli bageri. Počeli su nas zatrpavati, a ja sam revoltiran legao pred njih i povikao ‘Samo preko mene mrtvog!’. A oni ovako, hap!, preko mene. Zatrpali nas zemljom, samo tako. Kao da su tristo tisuća pasa zatrpali, a ne tristo tisuća ljudi.’

Tako je, eto, bilo, pričat će Anđelko Bosančić, one strahotne svibanjske subote 2018. na Blajburškom polju, kad su Titine nevladine udruge austrijskim saveznicima izručile pola milijuna hrvatskih domoljuba, krivih samo zato što su voljeli Hrvatsku. Tako je bilo, ne daj Bože nikome, završit će svoju priču Anđelko Bosančić, koji je nakon herojske smrti u Bleiburgu emigrirao u Argentinu, gdje skromno živi od iznajmljivanja tijela Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mendozi, povremeno volontirajući u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na obroncima Aconcague. U Domovinu se, kaže, još ne misli vratiti.

‘Sve dok mi suborci i zahvalni Hrvati na Bleiburgu ne budu mogli dostojno odati počast’, kaže on na kraju, ‘nema tamo za mene života.’