Bitka za SDP
Povezani članci
- Svjetlana Nedimović: Nama diktiraju da brinemo za duše dok se vlasti brinu za nekretnine
- Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH
- Često se u Norveškoj osjećam Bosancem, a u Bosni Norvežaninom
- Zlatko Dizdarević: Poraženi Zapad polako umire na Istoku
- Drama u Todorićevu kondomu
- CRNA GORA: IZBORI NEĆE DONIJETI SUŠTINSKE PROMJENE
Ne brinu toliko svađe u SDP-u koliko njihova očajna razina, jer Komadinin tabor ne napada Milanovićev svojim argumentima, nego onima prepisanima od HDZ-a. A posao je ljevice, bez kojeg ona nema smisla, da proizvodi nove ideje, za razliku od konzervativaca kojima je dovoljno čuvati stare
Uskoro će se napuniti godina dana od programskog intervjuaTomislava Karamarka ‘Globusu’, koji je kolokvijalno nazvan ‘antikomunističkim manifestom’. Pa hajde da vidimo što je od toga ostvareno. Karamarko je tu, podsjetimo na najvažnije, najavio konačni obračun s Titom, proglasio Tuđmanovu pomirbu naivnom i zastarjelom te joj suprotstavio korjenitu ideološku čistku. Kako ovo posljednje uključuje i nasrtaj na neke ključne elemente građanske, prosvjetiteljske modernosti, to sam na ovom mjestu nazvao ‘konzervativnom kontrarevolucijom’ (napuštanje etničke ravnopravnosti, sekularne države, desakralizacije braka…). I je li kontrarevolucija u ovih godinu dana uspjela? Nije. I to ne zato što je Karamarku uzmanjkalo volje da je provede, nego zato što je HDZ na izborima koji su u međuvremenu održani prošao mnogo gore no što je očekivao, a onda i zbog, blago rečeno, kompliciranih odnosa na relaciji Domoljubna koalicija – Most – Orešković. No iako je u realizaciju antikomunističkog manifesta ušao prebijenih potkoljenica, ili baš zbog toga, HDZ je nakon dolaska na vlast pokušao neku vrstu puzajuće kontrarevolucije. To uključuje prvenstveno discipliniranje medija, najprije neprofitnih a odmah zatim i HRT-a, gdje je, uz ostalo, ukinut serijal ‘Montirani proces’, najduhovitija emisija na dalekovidnici ikada, i to pod imbecilnom optužbom za govor mržnje, s kojim se News Bar najslađe sprda.
Ista metla maše i u obavještajnim i sigurnosnim službama, čistke slijede u diplomaciji, najavljuje se ukidanje nekih liberalnih zakona, kao onoga o životnom partnerstvu. Sve to izvodi se u zadihanoj žurbi, na prepad, i ide ivicom legalnosti, a ako ni to nije dovoljno, poseže se bez pardona i za izvaninstitucionalnim koracima. Kao u slučaju ustašoidnog marša kojim je utrta smjena Vijeća za elektroničke medije ili curenja informacija kojim se pokušava kompromitirati i neutralizirati Mostovog ministra unutrašnjih poslova Vlahu Orepića (tu se opet isprsio ‘Jutarnji list’, koji je takvoj denuncijaciji svojedobno baražno izvrgnuo svog dotadašnjeg miljenika Ivu Sanadera). U najvećem broju slučajeva, ovo prati i sada već eruptivni govor ideološke i etničke nesnošljivosti, koji se prvi put sistematično širi iz samih vrhova vlasti. Time se zatvara krug onoga što je nemoguće nazvati drukčije nego stupnjevanom fašizacijom hrvatske politike i zemlje u cjelini.
Ali ovdje se događa nešto neočekivano i paradoksalno. Premda su se na udaru ove toksične radikalizacije našle i najveće opozicijske stranke, odande stiže bizarni, napola čudački odgovor. I u njima se poteže za teškim riječima, pa se govori čak i o nacističkim primjesama sadašnjeg političkog života, ali, vidi vraga, ne u HDZ-u, ili ne toliko u HDZ-u i njegovim debelo ustašiziranim koalicijskim partnerima. Tim epitetima se u SDP-u časte međusobno, pa je pretendent na mjesto novog šefa stranke Zlatko Komadina čak usporedioZorana Milanovića s Josephom Goebbelsom. Istinabog, ni Milanović nije nježan, naprotiv, baš je on digao ovu svađu na razinu verbalne tučnjave. Možda je time namjerno iskušavao živce stranačkih suparnika, koji su zaista puno tanji nego što ti samoreklamirani zagovornici tolerantnog dijaloga tvrde. Jer nakon što je ovako opatrnuo Milanovića, Komadina je čak i milanovićevcima na svome Kvarneru i u Istri prikeljio jedva blažu etiketu – nazvao ih je ‘izdajnicima’.
Ukratko, umjesto da pritisnu HDZ i partnere nikada uvjerljivijom optužbom za fašizaciju zemlje, SDP-ovci su glupo odlučili pretvoriti jedni druge u mete takvih osuda. Naravno da je to odlična vijest za Karamarka. Njegov kontrarevolucionarni udar batrga se, da parafraziramo jednu kritiku koja je došla iz samog HDZ-a, već oko starta, a kamoli oko cilja, ali joj šanse rastu zbog stanja neproglašenog rata u glavnoj opozicijskoj stranci, SDP-u. I više od toga, Karamarko može biti zadovoljan još nečim. Milanovićevi protivnici u stranci kidišu na njega argumentima koji uopće nisu njihovi, nego su naprosto prepisani, kopirani od HDZ-a (serijski gubitnik izbora, galamdžija i neizlječivi svađalica). Ovo je možda i najgora stvar u ovoj priči. Nisu ove svađe u SDP-u same po sebi nešto katastrofalno i nepopravljivo loše, kada ne bi bile odraz nečeg puno goreg. A to je da socijaldemokrati moraju po prirodi stvari proizvoditi nove ideje, za razliku od konzervativaca kojima je dovoljno čuvati stare, a toga u sadašnjem SDP-u nema. On se jednostavno pokazuje kao jalova rodilja inovativnih inicijativa (otprilike onakvih, jedna televizijska usporedba, kakav je na HRT-u bio upravo obezglavljeni Treći program). Nešto su u tom pogledu napravili u posljednjoj godini mandata na vlasti, kada su se suprotstavili neobuzdanoj i bahatoj dominaciji banaka. Ili prije nekoliko dana, kada se Milanović u Saboru narugao klečećem strahopoštovanju nove vlasti prema kreditnim agencijama. Ali to je tek mrvica u onome što vide samo rijetki SDP-ovci, a to je da se socijaldemokrati moraju radikalizirati upravo onoliko koliko se radikalizirala i socijalna situacija.
Isto vrijedi i za drugi dio socijaldemokratskog imena, demokraciju. Što je Karamarko i njegova sve ekstremnija sljedba više ugrožavaju, SDP je mora borbenije braniti, ako treba, a treba, i okupljanjem nove antifašističke fronte. Fronta ne mora brinuti što će raditi, samo treba pratiti ritam događaja. Evo, najnovije je ovo sa Stipom Mesićem, kojeg treba braniti ne zašto bi opstanak njegovog ureda bilo nešto strašno važno, nego zato što je meta on, a ne ured. Mesić je jedna od rijetkih preostalih karijatida hrvatskog antifašizma, bez obzira na neka brljanja iz devedesetih, a HDZ posebno peče što je on i podsjetnik da je nekakav antifašizam svojedobno stanovao čak i u toj stranci. To Karamarko, koji je u tome također mrvicu sudjelovao, želi po svaku cijenu izbrisati iz sjećanja.
U vrijeme kada je izgledalo da je u punom zamahu, a tada je i nastao spomenuti antikomunistički manifest, najavljivao je i puno više. Da će izbaciti antifašizam iz Ustava i da će SDP zgurati na najviše pet-šest posto popularnosti. Prvo se izjalovilo jer je HDZ na izborima domašio znatno ispod najavljivane dvotrećinske saborske većine potrebne za promjenu Ustava, pa je Karamarko zato i izmislio Zlatka Hasanbegovića da taj cilj ostvari indirektnim, zaobilaznim putem. Ni drugo nije uspjelo, SDP se i sada drži na dvadesetak posto, ali još se stigne ostvariti ako sadašnje svađe ne prestanu barem nakon skorih unutarstranačkih izbora. Karamarko napeto čeka što će biti za deset dana. Sada je i njemu jasno da njegova kontrarevolucija šepa i da može uspjeti samo ako se SDP pokaže krajnje nekompetentnim i nesposobnim. Ni šef HDZ-a nije bogzna koliko sposoban, naprotiv, riječ je o traljavcu koji je zinuo više nego što može progutati, ali tu priliku sigurno neće propustiti.