Bit će sutra propast svijeta!

Povezani članci

• PRAVNA DRŽAVA: Polančec će svakodnevno odlaziti u zatvor poslije direktorskog posla!
• Dodik posećuje Putina, a Zapad se češlja
• Svetlana Broz: Podržavam demonstrante i njihove pravedne zahtjeve
• Zoran Ivančić:Dođite danas u Dom Mladih i budite strpljivi
• IVAR AMUNDSEN:Pozivam EU, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države da reaguju i spase BIH
• SVAKO TREBA NEKOGA DA GA MRZI

Može se desiti da ovaj tekst nitko od vas, dragi čitaoci, neće pročitati budne li ono što ima biti – po kalendaru stare yukatanske civilizacije Maya. Posebno ako ga redakcija ne postavi na stranice portala prije najcrnjeg od svih crnih petaka. Ta prastara civilizacija s poluotoka Yucatana doživjela je dolaskom bijelih konkvistadora iz „visoko uljuđene“ Evrope, smak svijeta – svoje vlastito iščeznuće, dok im je gradove progutala džungla. Danas je preostalo tek oko dva milijuna potomaka svojedobno najrazvijenijeg naroda Novog svijeta. No, ni potomci konkvistadora, a to je u nekom širem kontekstu cijeli zapadni svijet, ne mogu baš mirno spavati. Čini se, barem čitajući članke kojih su prepuni portali i časopisi određenog tipa, da nam slijedi „osveta pregaženih“!

Maye su, za svoje vrijeme, imale izrazito razvijenu nauku – posebno astronomiju – a kalendar im nije prevaziđen ni od onog suvremenog koji je danas u upotrebi. Dakako, kao i sve stare civilizacije (ne isključujući čak ni suvremenu, zapadnu) nastojale su povezivati znanstvene spoznaje sa iracionalnim religijskim shvaćanjima. I tako nam, naše nikad neprežaljene žrtve konkviste (papa Ivan Pavle II im se ispričao, izražavajući žaljenje u ime nasljednika ondašnjih predvodnika genocida i potonjeg pokrštavanja – katoličke Crkve), ostaviše proročanstvo:

„Ostavite nadu svi koji dočekate 21. decembar ove godine, jer slijedećeg dana neće ni biti!“

Njihova kalendarska era – sustav numeriranja godina koji se koristi u kalendarima – započinje godine 3114. prije našeg računanja vremena. To je „nulta godina“ od koje su brojali dane, kao što je većini svijeta danas ona koju kršćani smatraju rođenjem svoga Spasitelja. Muslimani broje godine od hidžre – Muhamedovog bijega iz Meke u Medinu, 622. godine, dok ih Židovi, primjerice, broje od mitskog nastanka svijeta 3761. p.n.e. Maye nisu poput nas koristile dekadski, nego tzv. vigezimalni brojčani sustav sa bazom 20 (valjda po zbroju svih prstiju na rukama i nogama). Dana 21.12.2012. navršava se trinaesti baktun – period od 394 godine, koji im je iz tko zna kojih razloga bio značajan – a 13 je, bar to svi znamo, nesretan broj! Na žalost, kako su ustvrdile Maye (bolje rečeno, naši mediji u njihovo ime) za cijelu ljudsku civilizaciju. Bit će propast svijeta! Sudnji dan je stigao. Amen! Doduše, kako je ustvrdio Nikolai Grube, stručnjak za povijest i civilizaciju Maya indijanaca:

“Postoji samo jedan stari spis u kojem se govori o godini 2012. i tu stoji jedna jedina rečenica: ’13. baktun, dakle trinaesto 400-godišnje razdoblje, bit će dovršeno.’ I to je sve. Što će se tada dogoditi, ne znamo. Ali za Maye to nije bio važan datum. Inače bi više o tome napisali.”

Medijsko carstvo početka trećeg tisućljeća ipak više drži do značajnih datuma za svoje prihode, a predbožićni petak ove godine je nesumnjivo jedan od njih. Dapače, još su više oduševljeni skepsom Andreas Fulsa s Tehničkog sveučilišta u Berlinu, koji nam je, navodno otkrivši neku zavrzlamu u interpretaciji mayanskog računanja vremena, priuštio dodatnog vremena za zabavu i razbibrigu sve tamo do 2220-te godine, a rečenim medijima novu priliku za stjecanje zarade. Posebno je veliko zadovoljstvo filmske industrije koja će, nakon filma „2012.“ moći (tadašnjim sredstvima, dakako) još jednom ekranizirati našu propast. Arheološka pak istraživanja ruševina naselja Xultun u Gvatemali, pomiču – na veliku radost spomenutih i ostatka čovječanstva – taj događaj za još 7000 godina unaprijed!

Ipak, da umirimo one najpesimističnije, navest ćemo dvije činjenice koje neprijeporno odbacuju tumačenja o skoroj propasti svijeta. Kao prvo, mada predviđeni dan pada u petak, to nije po zlu čuveni petak 13-ti, čime automatski otpada bilo kakav nesretni događaj toga dana, sem onih uobičajenih – svakodnevnih. Svakako se tog dana treba više čuvati prijelaska crne mačke preko puta ili prolaska isod prislonjenih ljestava, negoli rečenog proročanstva. No, to uostalom vrijedi za sve dane u tjednu. Druga činjenica je promptna reakcija vatikanskog glavnog astronoma koji izričito tvrdi kako se to neće dogoditi „barem ne u skorije vrijeme“. Valjda zna čovjek što govori, tim prije što bi eventualno ispunjenje mayanskog proročanstva sasvim dezavuiralo vjerodostojnost apokaliptičkih predviđanja iz novozavjetne „Knjige otkrivenja“. A u prosudbi griješe li mayanski proroci ili novozavjetni apostoli – dozvolit ćete – valjda se zna na čiju stranu ćemo se prikloniti. Uostalom, nisu oni nas istrijebili već mi njih, zar ne?

No, ne valja baš pretjerano odahnuti. Akoli nas već ne stigne prokletstvo gotovo izumrlog naroda, to još ne znači da drugi ne rade na njegovom ostvarenju. Prvenstveno onaj vaš vlastiti ili makar samo njegove vlade! Bacite li samo pogled na statističke podatke o stanju privrede, broju nezaposlenih, raslojavanju između bogatih i siromašnih, sve nižoj granici siromaštva, a da ne spominjemo žrtve proteklih ratova, sve to praćeno katastrofičkim podacima koji ukazuju na tendenciju prema smjeru u kojem se kreće čovječanstvo – nema dovoljno razloga za optimizam. Još će vas više konsternirati nepobitni podatak koji ću servirati, prije no poželim sretnu Novu i novu godinu svim čitateljima koji je dočekaju:

Subotnji dan  poslije „propasti svijeta“ neće dočekati oko 138 000 zemljana!

 Nije to neko moje preciziranje spomenutog proročanstva, već egzaktni podatak iz „CIA World Factbook“ izračunat iz prosječnog svjetskog godišnjeg mortaliteta od 8.37 umrlih na hiljadu stanovnika naše planete. Tijekom cijele godine, za oko 50 milijuna ljudi – bez obzira na dan koji se desio – doći će kraj svijeta. U taj broj, sem „prirodnog“ odliva (starost, bolest, prirodne katastrofe,…) stanovništva, treba uračunati oko 750 tisuća ljudi koje godišnje (u prosjeku) odnose ratovi širom svijeta. Impresivna brojka kojoj smo i mi – moramo se pohvaliti svjetskom produktivnošću – dobrano doprinjeli u ne tako davna vremena. Primjerice, od kraja Drugog svjetskog rata do početka 21. stoljeća, oko 41 milijuna što civila a što ratnika, doživjelo je od vlastite braće kreirani „kraj svijeta“ – onog svojega, dakako. Daklem, možda i nije stvarna dilema hoće li se ili neće ispuniti predskazanje Maya indijanaca, već – koliko mi prilježno radimo na njegovu ostvarenju. Ne mislite li?

P.S.

Kako dan prije onog apokaliptičnog imam rođendan, molim preživjelo pučanstvo da ne svaljuje krivicu na mene i tulum koji mislim organizirati – zlu ne trebalo, nikad se ne zna sa tim proročanstvima – za eventualne katastrofalne posljedice. Želim nam svima zajedno, sretnu i berićetnu novu godinu! Do idućeg smaka svijeta.