Biskup Trkeljalo i msgr. Laprdalo

Povezani članci

• Nastavljaju se građanski protesti i plenumi
• Teško Franje
• Teofil Pančić: Veliko ništa za Srbiju
• Irma Baralija:“ Đe će guba nego na gubavo jare?!”
• Trebinjac umro nakon nesuglasica sa popisivačem
• Oj, drugovi, je l’ vam žao…

Uvijek ista priča. Msgr. Vlado Košić, milošću Božjom biskup sisački, održi svečanu misu za Domovinu u sisačkoj katedrali i tom svečanom prigodom rekne ono što i inače govori, a hrvatski ga mediji rutinski optuže da je opet »sipao bijes s oltara«. Nalijepe mediji presvijetlom biskupu dijagnozu bjesnila, umjesto da ga pozovu da argumentirano i – ako Bog da – suvislo pojasni sve što je kazao u svojoj homiliji i u svojemu pozdravnom govoru sudionicima kolokvija »Za budućnost Hrvatske«, koji je odmah po svečanoj misi svečano započeo s radom u sisačkom Velikom Kaptolu.

  Citiraju mediji riječi biskupa Košića koji je ih je s oltara optužio da »šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani« i to nazivaju »sipanjem bijesa«, umjesto da ga ljubazno zamole da ponudi nekakve dokaze za to što je kazao pod katedralnim svodom, u kući Božjoj, nad Tijelom Kristovim i nad kaležom Presvete Krvi Otkupitelja našega.

  Biskup bi, uvjeren sam, toj zamolbi spremno udovoljio, iznoseći neporecive dokaze koji potvrđuju da je – kao što je već s oltara kazao – svaki, ali baš svaki, hrvatski rodoljub u medijima proglašen ekstremistom i da su svakom, ali baš svakom hrvatskom rodoljubu prilijepljene etikete prošlih desnih ekstremizama. Msgr. Košić bi također, bez većih problema s logikom, dokazao i da je svaka, ali baš svaka, osoba koju su mediji okrstili ekstremistom i kojoj su nalijepili etiketu prošlih desnih ekstremizama – po definiciji hrvatski rodoljub.

  U protivnom – dakle, ako ne bi mogao, znao ili htio predočiti te neporecive dokaze – biskup sisački ne bi bio dostojan svete dužnosti koju obnaša. Štoviše, u tom teško zamislivom slučaju msgr. Košić ne samo što ne bi zasluživao da ga mediji oslovljavaju časnom biskupskom titulom, već bi se i sam morao pomiriti s time da ga se po novinama i portalima, po televizijskim i radijskim emisijama, titulira onako kao što zavrjeđuju svi ljudi ogrezli u grijeh olakog izgovaranja teških riječi i iznošenja opakih optužbi bez vjerodostojnih dokaza. Sadašnji biskup sisački bi, kao pravdoljubiv čovjek, u tom – ponavljam – teško zamislivom slučaju i sam zavapio: »Braćo moja, braćo moja, ne nazivajte mene grešnika službenikom Božjim, nego me – ako Boga znate – oslovljavajte podlacem i lašcem, trkeljalom i laprdalom. I ja ću vam se, braćo, skrušeno odazvati, tako mi Bog pomogao!«

 Mediji bi također, umjesto što biskupa sisačkoga prozivaju za »sipanje bijesa s oltara« i zbog njegovih riječi da su »sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje« i da ti isti zločinački sinovi »vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske«, msgr. Košiću trebali ponuditi sav raspoloživi prostor da slobodno iznese sva njemu poznata imena udbaša i najgorih zločinaca, kao i njihovih sinova koji vladaju ovom zemljom i izluđuju narod.

  Čvrsto vjerujem da bi biskup bio iskreno zahvalan na takvoj ponudi da hrvatskoj javnosti predoči svoju listu svih udbaških zlotvora i njihovih najgorih zločina, kao i pedantno sačinjen popis svih njihovih sinova i svih najvažnijih političkih i gospodarskih položaja što ih je u državi Hrvatskoj zaposjeo taj udbaški i zločinački nakot. Naravno, i samom je msgr. Košiću jasno da takva lista mora sadržavati i vjerodostojne dokaze o najgorim zločinima što su ih počinili očevi gospode na vladajućim položajima, jer bi u protivnom njegove riječi – izgovorene pod katedralnim svodom, u kući Božjoj, nad Tijelom Kristovim i nad kaležom Presvete Krvi Otkupitelja našega – bile tek isprazno bapsko naklapanje, a ne odvažno i čestito svjedočenje Kristova nauka kakvo se očekuje od jednog crkvenog velikodostojnika, pa makar on bio i biskup sisački aktualni.

 Ne mogu ni zamisliti da bi jedan biskup s oltara iznosio optužbe za najgore zločine kada za to ne bi imao nikakvih dokaza ili kada te svoje dokaze ne bi htio podastrijeti hrvatskoj javnosti, te tako pokrenuti spasonosni proces odluđivanja naroda kojega je nazvao izluđenim. Ne, ne mogu ni zamisliti da od msgr. Vlade Košića više nikada nećemo čuti ono što je govorio na svečanoj misi za Domovinu i da će ovom zemljom umjesto »sipanja bijesa s oltara« odzvanjati njegov pokajnički vapaj: »Braćo moja, braćo moja, ne nazivajte mene grešnika službenikom Božjim, nego me – ako Boga znate – oslovljavajte podlacem i lašcem, trkeljalom i laprdalom. I ja ću vam se, braćo, skrušeno odazvati, tako mi Bog pomogao!«