BILI CVITAK ZA ĐENU

Povezani članci

• Čedomir Petrović: JEDNE ZIME U BUDVI
• Boris Dežulović: Je li Franjo Tuđman živ?
• Drago Bojić: Buka svijeta i mir Božića
• Dragan Markovina: Haris Pleho i Rasim Smajić vratili se vjeri otaca
• Tužilaštvo Srbije odstupa od slučaja Divjak
• Viktor Ivančić: Državni karneval

Foto: wikipedia       

Genovea Đene Tomašević, djevojka od 18 godina odlazi nošena idealima pravde, jednakosti i bratstva, odana načelima humanosti i solidarnosti 1942. godine u partizane. Njeno selo Baćina je spaljeno, mnogi i mlađi od nje su ubijeni. U njenu je Domovinu stigao okupator, stigli su Nijemci i Talijani, pomažu im neljudi ustaše i četnici. Pravde i solidarnosti tu više nema, zavladao je teror. Đene, mlada djevojka iz Baćine odlazi u potragu za idealima kojima žudi u Titovu vojsku. A Brozovim patriotskim borcima koji biju neravnopravnu ali pravednu bitku, trebat će Đenino strpljenje, njena brižnost i utjeha koju pruža, jer Đena je bolničarka koja će im brigom za ranjenike sve to pružiti. Ona je partizanska bolničarka koja će prijeći Neretvu, gdje će kako se općenito smatra, najhumaniju zapovijed nekog vojskovođe iz II. Svjetskog rata – „Ranjenike ne smijemo ostaviti“, ostvariti svojom požrtvovnošću upravo Đene Tomašević i njene drugarice partizanske bolničarke koje će sa borcima IV. Dalmatinske prenijeti na svojim leđima ranjenike preko hladne vode Neretve i tako spasiti njih 4 tisuće.

Đene će, netom je završila bitka za ranjenike na Neretvi, stići na Sutjesku gdje će sa ostalim bolničarkama, a brojne su jedinice imale svoje pokretne bolnice,  skrbiti o 3.000 ranjenika. Tu treba po zamisli Nijemaca, biti konačni obračun sa Brozovim patriotskim snagama. Ustaše i četnici skupa se bore rame uz rame sa bugarskim, talijanskim i njemačkim snagama i ukupno ih ima 127.000, nasuprot Titove vojske  koja broji 18.000 partizana i 3.000 ranjenika. Poginut će u toj bitci 7,5 tisuća partizanskih boraca, a među njima i 597 žena. Tu će svoj mladi život okončati u 19. godini i naša heroina Genovea Đene Tomašević iz sela Baćina i 352 bolničarke od kojih će mnoge doživjeti težak i mučan kraj jer će na ranjenike i njihove brižne skrbnice, koje su uglavnom bile mlade Dalmatinke od Baćine i Drvenika, preko Šibenika i Iža i natrag sa ostalih dalmatinskih otoka, pustiti bijesne pse u pećini gdje su se pokušale sakriti sa dijelom ranjenika. Đene i 352 partizanskih bolničarki ubijeno je bešćutno, bez osjećaja milosti, kao što Ivan Goran Kovačić, koji je i sam tu našao svoj kraj od četničkog noža, u poemi „Jama“ kaže –  „Krv je moje svjetlo i moja tama“.

I kao da čujemo taj lavež pasa, njihovo režanje i bijes izgladnjelih životinja, taj gladijatorski ugođaj bez arene, na otvorenom, u kojem su okončale svoje mlade živote osamnaestogodišnje bolničarke, uglavnom nježne i nevine Dalmatinke, cure sa otoka i naša Đene, njih tristo pedeset i dvije.

„A kroz taj pakao bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih mučenika sjekli“.

Dvije godine kasnije partizanski patrioti koji će se uspjeti izvući na Sutjesci iz obruča, ponajviše vještinom Koče Popovića, oslobodit će sve južnoslavenske narode, donijeti će slobodu i hrvatskom narodu, organizirati ZAVNOH, ratni hrvatski Sabor, pa će Hrvati prvi put u suvremenoj povijesti dobiti Republiku – Federalnu Državu Hrvatsku u sastavu Jugoslavije.

Isto tako, dvije godine kasnije poražene ustaške i četničke snage će se zajedno povlačiti preko Bleiburga. Neki će se i spasiti, a neki će biti i ubijeni bez suđenja. Među mnoštvom zločinaca, stradat će i mnogi nevini.

Danas, 77 godina od Đenine smrti Hrvatski Sabor pokroviteljstvom obilježava Bleiburg, mjesto gdje su se predali ostaci poraženih ustaških, četničkih, kozačkih i drugih fašističkih raznih postrojbi, gdje se i ne zna koje su, gdje su i čije su kosti.

Za Đenu i 352 partizanske bolničarke Sabor neće ni da čuje, nema ni utjehe, ni milosti, ni lijepe riječi, ni zahvale. Za Đenu Tomašević iz Baćine Sabor RH nema ni jedan jedini „Bili cvitak“ iz pjesme Jure Stublića. Još i gore od toga, potpredsjednik Sabora inače rodom iz Metkovića dr. Božo Petrov, koji je udaljen svega 15 minuta vožnje od Đenina rodnog mjesta i spomenika uz magistralu u Baćini na sjednici predsjedništva Sabora dignuti će ruku protiv pokroviteljstva Sabora u obilježavanju stradanja 352 bolničarke sa Sutjeske. Doktor Petrov protiv medicinskih sestara, sramotnije ne može biti. Isto tako i Sabor protiv Ratnog Sabora, protiv ZAVNOH-a, sramotnije ne može biti. Za to postoji samo jedna riječ IZDAJA. Jer sve što je suprotno Ustavu RH, sve što nije u duhu onoga što je tamo zapisano – „ZAVNOH nasuprot NDH“, ne može se drugačije okarakterizirati.

I danas kao i prije gotovo 80 godina medicinske su sestre naša glavna zaštita u najvećem izazovu nakon II. Svjetskog rata. Nešto malo i sićušno, koronavirus, nešto između živog i neživog, razotkrilo nas je pokazavši kolika je naša ljudska nemoć, prisilivši nas da se okrenemo obitelji i podsjetivši nas da porodica treba biti izvor naše sreće.

Kao što su bile na Sutjesci, tako su i danas medicinske sestre u prvim redovima obrane u borbi protiv pošasti epidemije coronavirusa o kojemu mnogo znamo, ali lijeka i cjepiva još nemamo. A one su izložene. Uz medicinske sestre izloženi su i doktori i trgovkinje. Samo u Italiji corona je odnijela živote više od 30 doktora, za medicinske sestre nisu iznijeli podatke, bar ga ja nisam vidio. U svim tim zanimanjima pretežan je broj žena pa možemo ustvrditi da nas žene spašavaju, žene danas biju bitke za naš način života, kulturu i običaje koje njegujemo. Žene su tako danas stup obrane naše civilizacije i naših vrijednosti.

Bolnice odnosno hospitali dobili su ime po latinskoj riječi za gostoljubivost, a to je ono što medicinske sestre pružaju pacijentima ublažavajući njihove patnje i iskazujući svoju brižnost. One su ponizne i tada kada su i same bolesne, jer njih se ne pita da li su zdrave. Svi oni koji su ih kao pacijenti upoznali to znaju cijeniti. I sam sam to iskusio, na žalost, ležeći nepokretan u gipsu i predan u njihove ruke. I zato posebno cijenim onaj osjećaj čistoće kada one prođu kroz jutarnju smjenu. Jer u osnovi brige za zdravlje je higijena, pa se zato i na svim jezicima svijeta čuje – Čistoća je pola zdravlja. Tako i danas, svakodnevno tome svjedočimo, čujemo savjete – „Perite ruke“ i ponovo „Perite ruke“.

One rade taj časni posao medicinskih sestara i nikada im ništa nije teško, plemenitost je njihovo zanimanje. I tada kada ti vade krv, ili ti podešavaju krevet kako bi ti ugodili, ili pak kada te nježnim i brižnim glasom pitaju „trebate li gusku“?

One znaju kako se stječe povjerenje pacijenta i ako treba sjedit će i pričati s tobom kako bi te oslobodili straha.

No ima i onih koji će vrijeđati i vikati na sestre, koji ih neće poštovati i koji će reći „pa ja te plaćam i dužna si to što kažem raditi“. Tako govore uglavnom oni bez bolničkih iskustava. Zagrebačka medicinska sestra Martina Čvrljak progovorila je i o njima.

„I na kraju nakon svega ….. nažalost, možda ćete jednoga dana shvatiti ….. nakon svih uvreda, mržnje i prijetnji ….. jednog dana kada ti nažalost budem trebala ….. koliko god si me vrijeđao i mrzio ….. bit ću tu i stisnuti ću i tvoju ruku ….. jer sam medicinska sestra.“

Ima li ikoga u Hrvatskoj danas tko će stisnuti ruku Đene Tomašević, tko će stisnuti ruku onih 352 bolničarki sa Sutjeske?