ENG
Bezakonje i pravila onog ko je jači
Autor/ica 👤Nidžara Ahmetašević
Izdvajamo
- Većina onih koji su u Biri su muškarci, ali ima i porodica i značajan broj djece. Policija koja čuva goloruke tražitelje azila u ovom dijelu BiH ima i duge cijevi, a često nose pancire i maske na licima. Kao da tragaju za ratnim zločincima. No, ne rade to, nego hapse djecu i umorne i izgubljene ljude koji sanjaju sretniji život i idu hrabro ka tom snu.
Povezani članci
Foto: Dženita Durakovic RFE/RL
Izbjeglice i migranti su loše tretirani i u nizu drugih zemalja, čak i onih razvijenih. No, profesionalni mediji su učinili da cijeli svijet sazna o tim kampovima i takvom tretmanu, budeći na taj način ne samo empatiju nego i reakciju organizacija i pojedinaca kojima su ljudska prava još uvijek važna. Zato su se pod udarom javnosti našle i vlasti u Grčkoj, Mađarskoj, Americi… No, kod nas je taj udar preusmjeren ka ljudima koji su ugroženi i koji su postali, zahvaljujući neprofesionalnom izvještavanju, najgori neprijatelji u zemlji u kojoj su ljudska prava sahranjena odavno.
Ljude, njih nekoliko stotina, ovih dana policija u Bihaću, najčešće silom, prebacuje na lokaciju koju je odredio Grad i na kojem su željeli podići kamp. Bišćani koji i dalje pomažu ljudima kojima je pomoć tako neophodna, kažu da policija proganja ljude po gradu kao životinje. Ako ih nađu, nerijetko su brutalno nasilni, a potom ih odvode na
Vučjak, nekadašnju deponiju, pustu livadu s ponekim drvetom i nedavno postavljenim šatorima.
Na Vučjaku nema ni vode ni hlada, niti bilo kakvih uslova za boravak. Ali ima zmija. Policija je okružila prilaze Vučjaku kako bi spriječili bilo koga da napuste ovo područje, što znači da ne mogu otići ni da kupe sebi hranu, iako su gladni.
Policija odvodi ljude koje pronalaze u gradu, na ulicama, u restoranima dok jedu, ispred kampova, na autobuskoj stanici, u džamijama… Većina ih je uplašena i prestravljena onim što se dešava i nije im jasno zašto su postali žrtve.
Istovremeno, za više od 1.500 ljudi koji borave u kampu smještenom unutar nekadašnje tvornice Bira ograničena je sloboda kretanja. Unutra je pretoplo, zagušljivo, mračno, nema nikakvih aktivnosti, nema privatnosti, i nema ni dovoljno hrane. Broj kupatila je minimalan u odnosu na broj ljudi (99 WC-a i 44 kupatila).
Uvrede i zlostavljanja
Uz to, tražitelji azila nerijetko su žrtve fizičkog zlostavljanja i trpe uvrede od uposlenika IOM-a i osiguranja u kampovima, o čemu su aktivističke i volonterske grupe, ali i lokalni mediji, već izvještavali.
Poruka tražitelja azila koji boravi u Biri.
Većina onih koji su u Biri su muškarci, ali ima i porodica i značajan broj djece. Policija koja čuva goloruke tražitelje azila u ovom dijelu BiH ima i duge cijevi, a često nose pancire i maske na licima. Kao da tragaju za ratnim zločincima. No, ne rade to, nego hapse djecu i umorne i izgubljene ljude koji sanjaju sretniji život i idu hrabro ka tom snu.
Na Vučjaku, Crveni križ jednom dnevno donosi po par kriškica hljeba, čašu jogurta i konzervu. Dovučena je i cisterna s vodom koja služi i za kupanje. Redovno dolaze i mediji da slikaju ljude u ovim užasnim uslovima, većina s minimalno empatije prema njima.
Foto: Analiziraj.ba
Među stotinama onih koji su bačeni na ovu deponiju ima i bolesnih, maloljetnika, osoba kojima je neophodna psihološka pomoć, ljudi koji su preživjeli rat, mučenja, ranjavanja. A svi su umorni i iscrpljeni životom u Bosni, onakvim kakav nikada nisu ni sanjali.
Lokalni mediji, čak i oni javni, u USK-u ovih dana prate policijske akcije u Bihaću uz, čini se, neograničen pristup te donose slike racija i hapšenja. Često pristup koji biraju više doprinosi širenju panike nego informisanju javnosti, a među izvještajima je dosta primjera iz kojih se vidi kako mediji, slijedeći isti pravac koji imaju vlasti u ovom dijelu BiH, kriminaliziraju ljude koji traže međunarodnu zaštitu.
Da medijsko izvještavanje može biti i drugačije, i da postoji i druga strana priče, pokazuje FTV. Njihova priča s Vučjaka i razgovori s ljudima koji su ostavljeni u toj pustinji realna je slika pakla.
Za razliku od ovog priloga, nemali broj medija izabrao je pristup koji potpuno dehumanizira tražitelje azila, ljude koji nam dolaze iz raznih krajeva svijeta, noseći svoje životne priče, dok tragaju za mjestom gdje mogu početi iz početka, a sve što imaju sa sobom je ono što nose na leđima.
Ovakav medijski pristup ne smeta ni predstavnicima međunarodne zajednice u BiH koji su odlučili da šute o kršenjima osnovnih prava tražitelja azila. Oni se brinu samo da ih zadržimo daleko od EU i kako da zatvore i naše granice.
Kriza iz Bruxellesa
A kada bi mediji posvetili više pažnje pričama ovih ljudi, javnost bi mogla dobiti drugačiju sliku krize koja se odvija u BiH od prošle godine, kada je u zemlji počeo pristizati veći broj tražitelja azila. A to nije “migrantska kriza”, kako slušamo i čitamo, nego politička uzrokovana pritiskom iz Bruxellesa da se zaustave ljudi koji pokušavaju ući u EU. Još više je ovo kriza unutar ovdašnjih političkih struktura koje nisu niti voljne, a ni sposobne da se bave bilo čime ozbiljnim, i da provode zakone koji postoje u ovoj zemlji. Ignorišući prava i zakone tražitelja azila, oni ustvari ugrožavaju i građane i građanke koji su za njih glasali jer stvara prostor u kojem vladaju bezakonje i pravila onog ko je jači. Danas su žrtve takvih pravila azilanti, sutra će biti bilo ko, uključujući građane i građanke BiH.
Istovremeno, dehumanizacijom i kriminalizacijom trenutno vjerovatno najugroženije grupe u zemlji, ustvari sakrivaju svoj nerad i nesposobnost.
A kada bi se mediji počeli baviti radom institucija, i građani bi dobili drugačiju sliku svega što se dešava.
Ta slika bi uključivala i priče koje bi budile solidarnost i empatiju. Pokazali bi uslove u kojim žive ljudi u kampovima improvizovanim tokom prošle godine i među najgorima su na evropskom tlu. Po mnogo čemu ti kampovi podsjećaju na koncentracione logore. Namjera im je da ljude koji u njima žive izoluju od lokalne zajednice, i tako sakriju njihove priče i živote, tačno onako kako su to radili oni koji su pravili koncentracione logore nedavno u našoj zemlji.
A da su se mediji potrudili, javnost bi vidjela i ovakve prizore:
Foto: Analiziraj.ba
Kad bi dali priliku ljudima u kampovima da pričaju svoje priče, javnost bi čula zašto i kako im je – uprkos svemu – Bosna lijepa; kako i zašto vole ljude koje su upoznali u ovoj zemlji.
Čuli bi ljudi u BiH priču dječaka iz Irana koji putuje sa violinom na ramenu i svira, sanjajući da dobije azil u zemlji gdje će moći studirati violinu. Čuli bi priču pobjednika afganistanskog Talent Showa koji mašta o tome da bude poznati pjevač. Čuli bi priču bake koja sa devetogodišnjim unukom već treću godinu hoda i neregularno prelazi granice, jer je to jedini način za većinu ljudi iz Pakistana, kako bi stigla do Njemačke gdje joj živi kćerka.
Da se potrude, mediji bi upoznali javnost s porodicom Jazida koja se mjesecima kreće po Bosni pokušavajući ili naći način da izađu ili da počnu živjeti ovdje. Isto tako mogli bi nas upoznati sa troje djece iz Sirije od kojih svako govori pet ili šest jezika koje su učili na svom putu do Bosne.
Ostali smo uskraćeni i za priče o uzrocima smrti ljudi koji su stigli do BiH i umrli bilo u napuštenim objektima gdje su tražili sklonište, bilo u kampovima i kolektivnim centrima, bilo u pokušajima da dođu do Evrope.
Te slike i priče su nam sakrivene namjerno, s ciljem da se ubiju solidarnost i empatija, na čemu mnogi građani i građanke i dalje insistiraju dok neumorno stoje na ulicama širom gradova i sela BiH. Uskraćivanjem ovih slika i priča, široka javnost je oštećena jer nema informacije o tome šta se dešava oko njih, dok slike koje dobijaju doprinose širenju dezinformacija na osnovu kojih na kraju stvaraju netačne predstave i donose odluke.
Izbjeglice i migranti su loše tretirani i u nizu drugih zemalja, čak i onih razvijenih. No, profesionalni mediji su učinili da cijeli svijet sazna o tim kampovima i takvom tretmanu, budeći na taj način ne samo empatiju nego i reakciju organizacija i pojedinaca kojima su ljudska prava još uvijek važna. Zato su se pod udarom javnosti našle i vlasti u Grčkoj, Mađarskoj, Americi… No, kod nas je taj udar preusmjeren ka ljudima koji su ugroženi i koji su postali, zahvaljujući neprofesionalnom izvještavanju, najgori neprijatelji u zemlji u kojoj su ljudska prava sahranjena odavno.
Autor/ica 👤Nidžara Ahmetašević
