BEZ KUĆE

Izdvajamo

• Govori o potrebi da se čovjek oslobodi nesreće izgnanstva i kaže da je onaj koji voli domovinu samo početnik na ovom svijetu, dok je napredniji onaj, za kojeg je cijeli svijet domovina.

Povezani članci

• Kako su teroristi proglasili Nikolaidisa teroristom
• Obustavljena istraga u slučaju Dobrovoljačka: General Divjak je ponovno slobodan čovjek
• Američki pobjednički poraz
• Milan Račić: BiH politička zbilja
• Šta čekate, što me ne uhapsite?
• Amer Obradović: “Etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici”

Autor: Aleš Debeljak

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Ogromno nebo, visoko se ispne nad grad i uvijek je plavo. Tako je dan za danom. Nisam znao da će mi u Americi nedostajati oblaci.

Na kraćem putu po istočnoj obali SAD imao sam predavanje na sveučilištu u Richmondu u saveznoj državi Virginia – skupa sa Semezdinom Mehmedinovićem, pjesnikom moje generacije iz jugoslavenskih dana. Od prvog susreta na Sarajevskim danima poezije 1984. održavali smo kontakte. Uspjeli smo ih produbiti i postati prijatelji. Posljednji put smo se vidjeli prošle godine na festivalu u Zagrebu, nismo imali priliku ni da razmijenimo koju, a kamoli tek da razgovaramo. Nedostatak smo nadoknadili u Richmondu, nekadašnjoj prijestolnici robovlasničke konfederacije  u američkom građanskom ratu, južnjačkom gradu kolonijalnih palača, njegovanih drvoreda i rasne raslojenosti.

Semezdin – za prijatelje Sem – je nakon pakla, kojeg je doživio u vrijeme opsade Sarajeva, emigrirao u Ameriku. U pansionu, u kojem smo dijelili široku terasu na prvom katu, poklonio mi je knjigu. Žmirkao sam u sunce indijanskog ljeta i uranjao u šuštave stranice, povezane u tvrde korice: Ruski računar (2011). Listao sam knjižicu i zastajao nad djelićima priče. Sjajno su se složili u potresnu poruku o odazivima na zahtjevnu nužnost, koju je predstavljao odlazak iz prostora djetinjstva i mladosti, u kojima se čovjek nauči kako se stvari zovu i ići za zemljovidom stvarnosti:
Negdje na ovom svijetu je baš u ovom trenutku neko otišao od svoje kuće, odlučan da si nađe bolje mjesto. Napušta svoj svijet u kojem za njega nije ostalo ništa više, osim da – kao što bi rekao John Berger – odlazeći, ostavlja sve svoje iza sebe.

Daytonski sporazum je krajem 1995. zamrznuo situaciju  na bosanskom ratištu i uspostavio primirje, u nadi nazvanoj mir. Tada je moj prijatelj ostavio ‘sve svoje’ i otišao iz srušenog i osiromašenog, podijeljenog i promijenjenog Sarajeva, u Hrvatsku. Novi stanovnik ima u Zagrebu, kamo je prije rata često odlazio, naklonjene urednike i nekoliko bliskih prijatelja, još više poznanika. Ali u posljedice ratova za jugoslavensko naslijeđe devedesetih – pored dva milijuna izbjeglica, stopedeset tisuća mrtvih i sedam novih državica na području jedne stare – treba uračunati i promijenjeno društveno ozračje, kojeg svuda u regiji podržavaju nijanse iste mračnjačke politike, politike netrpeljivosti prema drugom. Pisac nema iluzija, samo suho ustanovi da je prošlo mnogo godina, sve se promijenilo i da Hrvatska ostavlja utisak daleke tuđine.

Iz Zagreba odlazi u Prag, gdje lunja obalama Vltave i uzalud čeka vizu za Njemačku, a istovremeno ni ne primijećuje Karlov most prepun turista, nego poređenjem praške i sarajevske rijeke jezgrovito opisuje način kako svako od nas mjeri ‘daljinu i nebesku stranu’ u skladu sa okvirom ranih godina, koji se sam po sebi razumije: Nisam znao da je Vltava tako velika rijeka. Da živim ovdje, u svom doživljavanju geografije mogao bih je odmah poistovjetiti  sa Miljackom, jer samo u odnosu na njeno korito imam jasne predstave o svim stranama svijeta.

Iz Praga se vratio u Hrvatsku, da bi se sa ženom i djetetom prijavio na put preko Atlantika, koje mu je neizlječivo podijelilo život na ‘prije’ i ‘poslije’: pozdravio sam se sa svima. Miljenko je rekao: ‘Zanimljivo. Mislio sam da se to nikada neće dogoditi’. Iskreno govoreći, i meni se čini, kao da sanjam: čekam da me neko autoritativnim glasom probudi. Vrati se kući! I pognute glave se vratim. Hrabrimo se uvjerenjem da o svemu sami odlučujemo. Ali ne prihvatamo važne odluke za vlastite živote. Nama se životi događaju izvan naše volje.

Sa vizom u pasošu i dva kofera, pod pokroviteljstvom humanitarne organizacije za bosanske izbjeglice, odlazi na onu stranu velike bare. Cilj? Grad usred pustinje, pjesak savezne države Arizona, rashladni uređaji Phoenixa, urbane gužve bez pločnika i sa mnogo vrućeg sunca: ogromno nebo, visoko se uspne nad grad i uvijek je plavo. Tako dan za danom. Nisam znao da će mi u Americi nedostajati oblaci.

Zamjena za kuću postane stančić u neboderu, prepunom bosanskih došljaka. Pisac si potraži nekoliko privremenih poslova. Pere automobile, na benzinskoj pumpi nasipa gorivo, posprema hotelske sobe i postavlja si isto pitanje kao i svaki emigrant: šta ću ja ovdje? Tražim grad da se naselim, tražim grad koji će me prepoznati kao svog. Tražim staklo onog prozora u kojem ću prepoznati vlastiti lik i reći: to si ti.

Među suvremenim bosanskim piscima, koji su se posvetili traženju kuće, ne treba ići daleko, samo malo nazad do prethodno navedenog odlomka o zagrebačkom pozdravljanju. Miljenko je Miljenko Jergović. Rodio se 1966. u Sarajevu, gdje je već kad mu je bilo šest godina shvatio da želi biti pripovjedač. U Sarajevu je preživio djetinjstvo i mladost. Sa diplomom Filozofskog fakulteta i potvrđenom nadarenošću za pisca na početku bosanskog rata emigrirao je u Zagreb, gdje je živio od 1993., a onda se preselio na selo u zaleđu hrvatske prijestolnice. Sigurno je najpopularniji – možda i najbolji i najraznovrsniji književni stvaralac u postjugoslovenskom prostoru.

Pored uglednih hrvatskih, bosanskih i regionalnih nagrada za neke od tridesetosam knjiga romana, kratkih priča i pjesama, kritika i zapisa, prevedenih na više od dvadeset jezika, Jergović je dobio i nagradu za mir Erich Maria Remarque grada Osnabrück (1995), italijanske nagrade Premio Grinzane Cavour (2003) i Letterature dal Fronte grada Cassino i poljsku nagradu Angelus (2012). Za tjedan dana, sredinom novembra 2015. predsjednik Crne Gore će mu dodijeliti ‘južnoslovenskog nobela’, Njegoševu nagradu za roman Rod (2013), odnosno za njegov književni opus.

Budući da je nagrada stigla zasluženo, a Jergović je zaista napisao lijep broj dobrih knjiga, i nije previše čudno da je nekako neprimijećena ostala knjiga osobnih pisama sarajevskom prijatelju Semezdinu Mehmedinoviću. A ipak smo u knjizi Trans-Atlantik mail (2009) dobili uznemirujući uvid u osobnosti i životni stil obojice pisaca koji su se dopisivali. Sem se iz Arizone preselio u Washington D.C., tri ulice bliže Sarajevu. Kaže da je to bio prvi korak na povratku kući, iako još uvijek živi u Americi. Razmjenjivali su pisma od jula 2008. do aprila 2009. A uključuju serije sitnih zabilješki, znakova kraj puta, refleksija i sjećanja, gdje Jergović meditira ovako: ‘Sjećaš se Ericha Auerbacha? Drugi svjetski rat je preživio kao izbjeglica u Turskoj. Rado je navodio citat nekog srednjevjekovnog saksonskog redovnika, kojeg samo mogu parafrazirati. Govori o potrebi da se čovjek oslobodi nesreće izgnanstva i kaže da je onaj koji voli domovinu samo početnik na ovom svijetu, dok je napredniji onaj, za kojeg je cijeli svijet domovina.

Židova Auerbacha, berlinskog  stručnjaka za književnost, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata u izgnanstvu u Turskoj napisao znamenitu knjigu o načinima književnih prikazivanja svijeta od starog vijeka do modernizma, najvjerojatnije će se sjetiti samo nekada pažljivi studenti humanistike. Svi, koji budu progutali Jergovićevu epsku tapiseriju različitih pripovijedi sa zavodljivo jednostavnim naslovom Rod, bez sumnje će se sjetiti autorovog pradjeda. On predstavlja prije svega uporište razgranatom drvetu, kojeg Jergović nije pretočio u riječi samo kao zemljopisnu kartu svoje rodbine, nago i šire balkanske domovine, naporne i čudnovate mješavine kultura, jezika i vjeroispovijesti, koja ne vodi računa o trenutnim državnim granicama. O pradjedu Karlu Stubleru, koji je prije mnogo ratova živio u Sarajevu, autor u Trans-Atlantiku kaže, da je bio Nijemac…iz Banata, široko obrazovani željezničar, socijalist i principijelni ateist, racionalist i istovremeno vidovit. Nikada nije poželio vratiti se u Banat, niti se htio preseliti u Beč ili u Njemačku. Iako je bio Nijemac, za njega je Njemačka bila strana zemlja. Kad su ga pitali o tome, mirno je odgovorio, da tamo nikada ne bi mogao živjeti, jer ‘su tamo drugi ljudi’. Što se mene tiče, do danas nisam čuo bolju definiciju, šta domovina nije.

Istina: kako precizna i istinita, dirljiva i razumljiva definicija! Malo nakon toga se pisac upita kada će naći prigodu da pradjedovu priču predstavi na odgovarajući način. No, pet godina kasnije saznajemo odgovor. Za markantnog pradjedu Jergović je našao izvrstan pripovjedni prostor u romanu Rod, kojim je oduševio, kako čitatelje tako i kritičare.

Moj primjerak knjige, debele kao cigla i duge hiljadu stranica, nosi autorovu posvetu: dragom Alešu, ova knjiga o propadanju i pripadanju, Zagreb, IX/14. Jergović je opet slikovito predstavio bit: uistinu se radi o neprestalnom vrtlogu razarajućih i povezujućih silnica, o sporovima, povezivanjima i sporazumima, izdajama i zavjetima, propadanjima i pripadanjima. Knjiga se brzo čita i bogato širi, pozivajući nas u magični crtež, u kojem se život obnavlja u povjesnom sazviježđu. Roman je prožet sluhom za povjesni luk, koji ne dozvoljava dosadu, dok je iz pronicljivih mikro opisa, kojima je prosijan tekst, moguće pored estetskog ugođaja istisnuti stvarne vrijednosti i mogućnosti za razmišljanje o moralu.

Obuzela me je jeza, kad sam naletio na paragraf, koji bi mogao biti dijagnoza nekih raseljenih osoba iz jučerašnjeg svijeta, kad ne bi zvučao kao današnja žalopojka za sve ljude bez kuće: ljudi znaju šta su po grbu, zastavi i imenu, pa onda to i skandiraju, a ostaju nam duga i maglovita objašnjenja, romani, filmovi, izmišljene i stvarne priče, potreba da obiđemo selo u rumunjskom Banatu, gdje više nema Nijemaca, a zora je još uvijek ista, ostaju nam pusta mjestašca… gdje su živjeli ljudi, koji su otišli u dim, ostaju nam nejasne uspomene, osjećaj, da smo danas to, sutra ono, da nam himne i državne granice neprestalno izmiču, ostaje nam… dugo i bolno malodušje… ostaje nam vjera u to što skrivamo pod jezikom, istinu, da našeg rodnog kraja više nema, i možda ga nikad nije ni bilo, jer je svaki pedalj zemlje za nas tuđina.