Bernard-Henri Lévy: BiH je bolesna, ali je Evropa još bolesnija

Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo u petak (27. juni) je praizvedba predstave “Hôtel Europe” poznatog francuskog intelektualca, filozofa, novinara i pisca Bernarda-Henri Lévya. Režiju potpisuje bh. režiser Dino Mustafić, a jedinu ulogu tumači čuveni francuski glumac Jacques Weber. Predstava, u trajanju od dva sata, progovara o egzistencijalnim strahovima, tjeskobama i moralnim dilemama koje muče savremeno evropsko društvo. Zbog čega je komad “Hôtel Europe” zamišljen kao apel Evropi da izmiri svoj dug prema Bosni i Hercegovini u intervjuu za RSE odgovara Bernard-Henri Lévy.

Razgovarao: Zvjezdan Živković– Radio Slobodna Evropa

RSE: Došli ste u Sarajevo povodom praizvedbe predstave “Hôtel Europe”. O čemu ona progovara?

Lévy: To je predstava o Bosni i Hercegovini i Evropi, odnosno o Evropi koja je iznevjerila BiH prije nekih 20-ak godina. Istovremeno, to je priča i o sramoti i krvavoj rani koju svi Evropejci, uključujući i mene, nosimo sa sobom a koja je u tijelima svih naroda Bosne i Hercegovine. Takođe, predstava izražava i nadu, nadu o budućnosti, nadu da će – na kraju – svi dugovi biti isplaćeni. Ovaj pozorišni komad raspravlja i o brzoj i hitnoj potrebi ulaska Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju jer je to naša dužnost prema BiH, jer to dugujemo ovoj zemlji i takvu priliku Evropa ne bi trebalo da propusti. Upravo o ovome govorim u petom činu predstave “Hôtel Europe”. Na koncu predstave glumac otkriva da bi pristup BiH današnjoj Evropi – koja je toliko bolesna i zasuta povratkom mnogih populizama, nacionalizma, ekstremnog nacionalizma i, ponekad, oštrih desničarskih stavova i fašističke ideologije, čak i u Francuskoj – bio novi svježi zrak, svježa krv, odnosno jedna injekcija koja bi u to bolesno evropsko društvo ubrizgala sve te vrijednosti Sarajeva poput kosmopolitskih i građanskih vrijednosti. Stoga, ovakva injekcija bi donijela sreću nama u Evropi.

RSE: Da li je bilo teško napisati predstavu, budući da pripovijeda o mnogim krucijalnim pitanjima, a ulogu nosi samo jedan glumac?

Lévy: Tehnički gledano, postaviti predstavu nije bilo teško. Ovaj teatarski komad je, zapravo, monolog i kao takav ima veliku tradiciju u pozorišnom stvaralaštvu. Kada izvodite monolog postoji ta odlična gradacija u tekstu i takav pristup nimalo mi nije stran. Jedino što je bilo teško jeste ponovo se kretati stazama prošlosti, vratiti sve one dvije decenije stare suvenire. Imao sam tu strašnu privilegiju da sa bh. narodima doživim tu patnju iz perioda 1992. – 1995. Ponovo naglašavam, to je bila strahovita privilegija koja mi se usadila u dušu i tijelo. Ipak, sve te negativne scene – kojih se sada prisjećam – nisu ni blizu onima koje pamte narodi u Bosni i Hercegovini. Tokom ovih nekoliko mjeseci, dok sam radio na pisanju predstave, osvježavati memoriju sa svim tim strašnim dešavanjima – sa prošlošću koja uopšte ne prolazi, odnosno o prošlosti koja se ponovo vratila – za mene je bilo, vjerovatno, nešto najteže. Ali, drago mi je što sam ovako postupio jer to dugujem Bosni i Hercegovini.

RSE: Koliko vremenski traje predstava?

Lévy: Predstava traje dva sata. Zašto toliko – zato što glumac treba u tih 120 minuta predstave, u trenutku svojevrsne komemoracije povodom početka Prvog svjetskog rata, da održi veličanstven govor o Evropi. On ima tačno dva sata da predstavi ono što sam napisao. Predstava je ogledalo, reflektuje stvarnost i fikciju.

RSE: Zašto ste ulogu povjerili francuskom glumcu Jacquesu Weberu?

Jacques Weber

Lévy: Zato što je on najbolji. Samo mali broj francuskih i glumaca iz drugih evropskih država mogu da iznesu ulogu i da održe koncentraciju kod publike. Ne zaboravite – to je dva sata čistog monologa. Zapravo, iako sâm na sceni, Jacques Weber će potpuno vladati pozornicom. Mnogi glumci se ne usude se raditi ono šta on radi, i zbog toga je on najbolji. Takođe, iako nije imao priliku, poput mene, da posjeti Sarajevu u tim tamnim vremenima, Weber je potpuno opsjednut tim dešavanjima. Nije nikad ranije bio u Sarajevu, ali, vjerujte mi, on to odlično razumije. On i mnogi ljudi iz Francuske i drugih evropskih zemalja nose na sebi to breme nepravde koju su načinile određene politčke elite Evrope jer nisu pomogle Bosni i Hercegovini kada je to bilo najpotrebnije.

Za Jacquesa Webera je bilo neizmjerno važno da bude dio ove priče, da dođe u Sarajevo i izrazi i reinkarnira ovo svjedočenje ali, i ono najvažnije, da omogući pozorištu da iznese svoju najplemenitiju funkciju – da mijenja svijet nabolje. Naša namjera sa ovom predstavom nije samo da je izvedemo na sceni, već da svojom pričom mijenja ovu groznu svakodnevnicu koju Bosna i Hercegovina još živi. Moja je želja, a isto razmišljaju i Jacques Weber i moj dragi prijatelj Dino Mustafić, da ova predstava bude jedan vjetar u leđa koji će pomoći Bosni i Hercegovini da konačno uđe u Evropsku uniju i to prije Srbije, što prije moguće – to bolje.

RSE: A to je, ujedno, i misija Vaše inicijative “Milion potpisa za ulazak Bosne i Hercegovine u EU”.

Lévy: Upravo tako. Ova peticija čini sastavi dio predstave koja ima pet činova. Međutim, šesti čin je zapravo peticija. Za mene kao autora je velika čast i nadam se da ću u tome uspjeti – da moja predstava i ta peticija urode plodom. Kad malo bolje pogledate, historija bilježi trenutke kada su neke pozorišne predstave direktno mijenjale društvo ili su dale svoj doprinos tome. Naprimjer, predstava “Les Paravents” Jeana Geneta (Žan Ženet) je pomogla u razbijanju rata u Alžiru, dok je Thomas Bernhard natjerao svoju državu Austriju da se suoči sa svojom strašnom i krvavom historijom.

RSE: Jedne prilike ste izjavili da njemačka kancelarka Angela Merkel, kao i francuski predsjednik François Hollande trebaju posjetiti Sarajevo? Zašto ovako nešto sugerišete?

Lévy: Budući da se od Sarajeva očekuje da napravi jednu veliku manifestaciju povodom stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata, bilo bi poželjno da tome prisustvuju i određene zvanice. Nadam se da ćemo imati jedno ugodno iznenađenje prije petka 27. juna.

RSE: Spomenuste 100-godišnjicu od Sarajevskog atentata. Kako gledate na obilježavanje ovog historijskog događaja u glavnom bh. gradu?

Lévy: Iskreno, nemam nikakvo mišljenje o tome. Ja sam u budućnosti, a ne u prošlosti. Moja istinska težnja je da Bosna i Hercegovina postane čim prije članica Evropske unije, kao i da Evropa plati svoj dug ovoj zemlji, i to je prava budućnost. Smatram da je uredu ako se za 1914. priprema 100-godišnja komemoracija, iako se još nisam potpuno informisao o aktivnostima vezanim za 28. juni.

RSE: Na nedavnim izborima za Evropski parlament pobjedu su odnijele partije desnog centra. Kakvu to poruku šalje Evropa?Lévy: Možda je Bosna i Hercegovina bolesna, ali je Evropa još bolesnija. Čini se kao da je Ukrajina sada otadžbina ekstremističkih prava. Ipak, dopustite mi da vas u tome razuvjerim i kažem da ćete osam puta više fašizma naći u mojoj dragoj Francuskoj nego u Ukrajini. Mišljenja sam da je Evropa u jednom strašnom i tužnom stadijumu. Možda je, upravo, jedna od poruka predstave “Hôtel Europe” da ukaže na iscrpljenu Evropu, Evropu koja je iscrpljena zbog sebe same – iscrpljena od svojih poruka i vrijednosti i koja se sada ne usudi ujediniti sve svoje vrijednosti. Možda je to sve i s razlogom. Sada je prilika da Evropska unija omogući pristup drugim zemljama koje su tako duboko i živopisno evropske poput Ukrajine i Bosne i Hercegovine.