ENG
Berić: Šta je to značajno u posljednje dvije godine učinila Stranka demokratske akcije? Ništa!
Autor/ica
Povezani članci
Iako konačni rezultati nedjeljnih izbora još nisu objavljeni, postizborna ukrštenica je praktično već ispunjena, kako pod “vodoravno”, tako i pod “uspravno”.
Ne želim po svaku cijenu biti originalan u odnosu na mišljenje brojnih analitičara, koji se u ocjenama izbornih rezultata slažu kao rijetko kada, niti mi je namjera da pobjednicima kvarim raspoloženje, ali moj favorit u cijeloj ovoj priči bio je i ostao jedan građanin o kojem zapravo ne znam ništa. Vidio sam ga nakratko, ličio mi je na klasičnog proletera koji preživljava tragajući svakodnevno za kakvom tričavom zaradom. Današnje Sarajevo je prepuno takvih likova. Žureći nekud Ferhadijom, čovjek o kojem je riječ bio je presretnut banalnim pitanjem televizijskog reportera: “Šta očekujete od nedjeljnih izbora?” “Nema od toga ništa”, odgovorio je i nestao u uličnom mnoštvu. Vjerujem da pripada armiji birača koje ne zanimaju nikakve plakatne poruke, jer znaju da će biti prevareni kako god budu glasali. Oni puštaju da ih voda nosi, pa gdje završe. Elem, izgovorivši u mikrofon tu jasnu i sažetu misao, taj neznanac je bio i ostao moj favorit, jer i ja tako mislim. A evo i zašto.
Gola statistika daje legitimno pravo “narodnjačkim” strankama da se proglase pobjednicima i udare žig poraza i Lagumdžijinim i Dodikovim socijaldemokratima. Uzroci njihovog debakla su manje-više poznati – prvi je blefirao i vlastitu stranku i javnost sa reformama koje nije bio u stanju provesti, a drugi sa Potemkinovim selima diljem Republike Srpske. Da će Lagumdžija ostati bez blizu 100 hiljada inače postojanih pristalica SDP-a, u to ste se mogli kladiti bez ikakvog rizika. Ali, šta je to značajno u posljednje dvije godine učinila Stranka demokratske akcije? Ništa, ama baš ništa. Pa ipak je stekla novih 40 hiljada pristalica!? Šta su to veliko učinile Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica BiH da ponovo vrate izgubljene pozicije? Koliko su “narodnjaci” podigli fabrika, izgradili mjesnih cesta, zaposlili nezaposlenih i nahranili gladnih? Ako su, dakle, pobijedili, pobijedili su bez ikakvih vlastitih zasluga, ni krivi ni dužni. Kako se bilo kakvim dostignućem mogu hvaliti lideri kojima su usta puna Evrope, a koji su Bosnu i Hercegovinu učinili “crnom rupom” kontinenta?
Prelistajte novine od prije dvije godine, ili one još starije, i obratite pažnju na predizborna obećanja pet ili šest najvećih stranaka. Nerealna i prevarantska, ona su najčešće služila kao dokaz da je političarima dopušteno da lažu, a da naivčine postoje zato da im vjeruju. Nije li Zlatko Lagumdžija ne tako davno tvrdio da će od Federacije napraviti balkansku “Zapadnu Njemačku”, a da će Dodikov vilajet, bezbeli, ostati ono što je bila Istočna Njemačka. Da je nešto slično rekao Božidar Vučurević, to bi se moglo pripisati njegovoj guslarskoj pameti. Ali, Lagumdžija, koliko je poznato, nije član guslarskog društva, već univerzitetski profesor i dugogodišnji političar. Ko je našim političkim elitama branio da u proteklih sedamnaest godina izvuku zemlju iz ratnog blata, da u njoj osiguraju primjenu osnovnih evropskih standarda sa akcentom na ljudskim pravima, da objave rat korupciji, smire etničke napetosti, otvore javne radove, uvedu red u gradovima i život učine podnošljivim? Sada čujemo ista ili slična obećanja kakva smo slušali prije dvije, četiri ili osam godina. I kako da ne zaključiš da “od toga nema ništa”.
U svim zemljama sa razvijenom demokratijom lokalni izbori se najdirektnije vezuju za životnu svakodnevnicu lokalne zajednice. Čak se smatra poželjnim da se vodeće političke partije ne miješaju previše u poslove lokalne uprave, a kamoli da kontrolišu svoje kadrove u njoj. Međutim, u Bosni i Hercegovini stvari stoje obrnuto: jedini stvarni smisao lokalnih izbora je u tome što oni u konačnici određuju i ishod općih izbora. Znajući da od krupnih promjena i boljeg života nema ništa, građani su ovog puta odlučili da barem promijene manji ili veći broj igrača u lokalnim timovima, a izbore pretvore u neku vrstu nacionalnog referenduma. “Ova nedjelja će odrediti političku sudbinu hrvatskog naroda” – bio je moto kojim su hrvatski mediji mobilisali Hrvate da u što većem broju izađu na birališta. U što su se pretvorili izboru u Srebrenici? U tragikomično grupisanje bošnjačkog, odnosno srpskog naroda. Kakva je onda sudbina ovog politički najranjivijeg, a u ljudskom smislu najtužnijeg mjesta u zemlji? I kakva je sudbina Bosne i Hercegovine?
Proslavljajući pobjedu, tri vodeće nacionalne stranke zajedno su posegnule za starom parolom “Dogodio se narod”. Narod se “dogodio” i prije više od dvadeset godina, ali nas to nije usrećilo. Da li to znači da se stvari ponovo vraćaju na stare, dobro poznate pozicije, kako bi se podijelilo ono što još nije podijeljeno? Samo nas dani dijele od nastavka političkih obračuna na federalnom i državnom nivou. Lagumdžija zna da ne smije izaći iz ringa i odustati od rekonstrukcije vlasti, jer bi to značilo da je priznao poraz i odustao od najavljenih reformi, jedinog aduta kojim još raspolaže. Ali, šta ako iz tog ringa nekom novom većinom bude izguran? “Bakire i Sulejmane, vi ste prošlost”, grmio je na predizbornom skupu SDP-a u Tuzli. Ali, Tihić nije više ono što je bio prije izbora, kada su ga Lagumdžija i Radončić nazivali “rušiteljem države” i slali na politička vješala. “Ako dobijemo lokalne izbore, krenućemo u ofanzivu i rekonstrukciju vlasti na svim nivoima kako bismo napravili strukturu koja će moći funkcionirati.” Nije teško dešifrovati ovu Tihićevu izjavu i zaključiti da ćemo umjesto otpočinjanja reformi prisustvovati nastavku političke tuče.
Nakon ovih izbora, licemjerno je lamentirati nad sudbinom naroda, šta god neko pod tim pojmom podrazumijevao. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Zvuči otrcano, ali ništa bolje nije na tu temu izmišljeno. Narod se pred TV kamerama zaklinje u mlade, a na izborima im okreće leđa, ponižava penzionere, ne prepoznaje sposobne i pametne. “Nema od toga ništa”, veli građanin s početka ove kolumne.
Autor/ica
