ENG
Berić: Korijen, stablo, pepeo
Autor/ica 👤Gojko Berić
Povezani članci
Vjerovati da su ZAVNOBiH i Povelja Kulina bana dovoljna i trajna garancija opstanka Bosne i Hercegovine a pritom ništa ne činiti da se riješe problemi koji zemlju razaraju iznutra, uključujući i nagomilanu mržnju kojom su zatrovani čitavi narodi, zabluda je čija cijena može biti previsoka.
Piše: Gojko Berić, Oslobođenje
Ostale su još pune tri sedmice do početka kalendarske zime, a cijela Bosna već je prekrivena snijegom. To je trenutno valjda jedina stvar o kojoj bi se naši politički lideri mogli suglasiti i krenuti u planine.
Ali, zimu ne čini samo romantični snježni dekor, zima je i ozbiljan socijalni problem, jer siromašnima donosi samo nevolje. A takvih je u ovoj maloj zemlji, tvrde analitičari, čak 700 hiljada! Oni se nemaju čemu nadati, jer političari kreiraju stvarnost tako da se svaki novi dan čini gorim od prethodnog. Nešto nostalgične vatre, one iz boljih vremena, upaljeno je povodom sedamdesete godišnjice ZAVNOBiH-a. Još razmišljam o tom datumu. Koristeći pravo na izdvojeno mišljenje, rekao bih da retoričko postrojavanje na one koji 25. novembar 1943. obilježavaju kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine i one koji se s njima ne slažu – da sve to nema više nikakvog smisla. Novembar je mjesec kad se oko tog datuma lome politička i medijska koplja u konstantnom hladnom ratu između Sarajeva i Banjaluke. Nema izgleda da će se tu u bliskoj budućnosti išta bitno promijeniti. Potpuno je, dakle, besmisleno da, recimo, nepokolebani ljevičar Željko Komšić i dalje uvjerava nacionalističkog lidera Milorada Dodika u nešto što ovaj ne želi ni čuti, kao što je besmisleno Dodikovo udarničko agitovanje u korist propasti vlastite države.
Sarajevo kontraproduktivno troši političku i medijsku energiju strastveno se baveći Dodikovim provokacijama a nije u stanju da riješi nijedan ozbiljniji komunalni problem, poput ovog sa Grasom, milionskim gubitašem i monopolskom firmom koja ucjenjuje 400 hiljada građana. Mora se imati u vidu da su podjele u ovoj zemlji dubinske i da su mnoge od njih važnije i posljedično pogubnije od nepostojanja saglasnosti o Danu državnosti. Ali istine radi, treba reći da ZAVNOBiH nije samo ona daleka zimska noć u Mrkonjić-Gradu, u kojoj su partizanski vijećnici svojim istorijskim odlukama obnovili državnost Bosne i Hercegovine i utemeljili je na punoj ravnopravnosti i jednakosti svih Srba, Muslimana i Hrvata. ZAVNOBiH nije samo ni ona čuvena, pregnantna vizionarska misao o tome čija je Bosna i Hercegovina, izrečena u jeku Drugog svjetskog rata u malom gradiću u srcu Bosne. Ona je odredila položaj zemlje unutar buduće jugoslovenske federacije i time slomila krila beogradskim i zagrebačkim jastrebovima koji su oduvijek imali pretenzije na našu zemlju.
ZAVNOBiH, to je i onih skoro pedeset godina koje su uslijedile nakon te noći i u kojima su generacije Bosanaca i Hercegovaca živjele u miru i slobodi, kada je svaki novi dan bio bolji od prethodnog. Kako su tekle godine socijalističke izgradnje, živjelo se sve bolje, partizanska epika slavila je svoje heroje, snimani su filmovi o bitkama na Neretvi i Sutjesci, pa kultni film “Valter brani Sarajevo”, gradile se željezničke pruge, nicale su fabrike, ceste, bolnice, škole i univerziteti, cijeli svijet znao je za Tita, sa crvenim jugoslovenskim pasošem prelazili smo preko svih granica, snažni, mobilizatorski zvuci himne “Hej, Sloveni” izazivali su zanos i sigurnost, parola “bratstvo i jedinstvo” smatrana je ideološkom svetinjom, Sarajevo je bilo centar jugoslovenskog roka i domaćin 14. zimskih olimpijskih igara 1984. godine… A što je najvažnije, mladi su imali nenadoknadivu prednost u odnosu na svoje današnje vršnjake – imali su nadu. Koje danas nema. Sve u svemu, ZAVNOBiH je bio korijen stabla koje je decenijama raslo i granalo se, da bi devedesetih godina prošlog vijeka skončalo u plamenu i pepelu. Današnja Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa njegovim duhom, čak predstavlja njegovu suprotnost. Ako jedno Sarajevo, glavni grad ove očajno neuređene države, ne može pružiti dovoljno dokaza o ravnopravnosti i jednakosti svih svojih građana, već ih tretira diskriminirajuće, onda je to kraj priče o istorijskom zasjedanju vijećnika antifašista u Mrkonjiću.
Voljom goleme većine, a ne samo voljom naših plemenskih lidera, začetnika velikog istorijskog loma, koji je započeo agresijom na Bosnu i Hercegovinu, naše živote smo uredili po modelu stroge etničke podjele, po kojem se ovdje nikada nije živjelo. Partizanski pokret je obezvrijeđen i prezren, u jednom narodu više, u drugom nešto manje, a spomenici njegove borbe osvetnički uništeni. Nacionalističke vlasti imaju legitimitet, ali su stvorile toliko konfliktnih problema i situacija da se BiH teško može nazvati državom u modernom smislu riječi. Primitivizam i vjerska zatucanost masa našli su u Bosni i Hercegovini svoje kraljevstvo. Mladi naraštaji ne znaju ni šta je to ZAVNOBiH, a njegove odluke i istorijski kontekst u kojem su donesene zvuče im nerazumljivo, jer njihov život nema s tim nikakve veze.
Muzej ZAVNOBiH-a je u ratu spaljen. “Nema se ovdje čemu nadati”, rezignirano kaže jedan stari partizan sa crvenim šalom oko vrata, koji je prošle subote prisustvovao obilježavanju sedamdesete godišnjice zasjedanja u Mrkonjiću. Mnogi njegovi saborci danas shvataju da su njihovi ideali bili zabluda. Međutim, ako je 25. novembar 1943. od tolikog značaja za ovu zemlju, ako se uzima kao dokaz njene savremene državnosti, zašto onda zvanično Sarajevo, gdje su smještene sve institucije državne vlasti, nije obnovilo Muzej? Točiti šampanjac na prigodnom prijemu u Predsjedništvu BiH nije jedini dokaz privrženosti ZAVNOBiH-u. Za to je potrebno mnogo više. Uostalom, vjerovati da su ZAVNOBiH i Povelja Kulina bana dovoljna i trajna garancija opstanka Bosne i Hercegovine a pritom ništa ne činiti da se riješe problemi koji zemlju razaraju iznutra, uključujući i nagomilanu mržnju kojom su zatrovani čitavi narodi, zabluda je čija cijena može biti previsoka.
Autor/ica 👤Gojko Berić
