Berić: Bosna kao Rubikova kocka

Povezani članci

• BOLJE SE UZALUD BORIT’ NEGO UZALUD ŽIVIT’
• Iz Sarajeva krenuo maraton “Plamen mira“
• Izabrani dobitnici Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost 2015
• Tomislav Jakić: ZABORAVOM U BUDUĆNOST?
• Politički Tunjel: na marginama izbora u Nikšiću
• IMEP-ova predstava “Misija Moguće” u Mostaru

Prošle srijede u popodnevnim satima, dok sam dovršavao kolumnu za Oslobođenje – što je uvijek praćeno porastom adrenalina – zazvonio je mobitel.

Mlada novinarka radija priprema emisiju o posjeti Hillary Clinton i Catherine Ashton Sarajevu, žuri joj se, pa moli da ukratko kažem šta mislim o toj posjeti, šta od nje očekujem itd. Nažalost, i meni se žurilo, bio sam u posve drugom filmu, pa sam mladu koleginicu ostavio bez odgovora, osim što sam, za njenu privatnu upotrebu, rekao: “O toj posjeti ne mislim ništa, od nje ne očekujem ništa, a širenje svenarodnog optimizma, kao i obično, prepuštam drugima.” Sve manje mi je jasno zašto gotovo svi komentatori sarajevskih listova svaku ovakvu ili sličnu posjetu Bosni i Hercegovini, čak i svaku poželjnu izjavu nekog uglednog američkog ili evropskog diplomate, interpretiraju kao da je nad Bosnom granulo sunce, iako svi znamo da je nebo nad ovom zemljom konstantno mračno. Političari mogu da lažu i da u vlastitom interesu uljepšavaju stvarnost. Ali, nije posao medija da šire lažni optimizam, već da izvještavaju o činjenicama. Ali ako se u taj posao unosi višak patriotizma, površnost ili neznanje, novinarstvo gubi na uvjerljivosti. “Pisanje komentara nije stvar emocija i uzrujanosti, već stvar kritičkog promišljanja”, pisao je Albert Camus, jedan od književnih velikana koji su se strastveno bavili novinarstvom.

Time nipošto ne želim da se stavim u ulogu samozvanog uobraženog presuditelja, jer je od uobraženosti do gluposti tek jedan korak. Ono što me motivira jeste neravnopravna borba sa zabludama i strahom od istine, što je cijena koju ova zemlja skupo plaća. Pođimo od činjenica. Dvije zaista moćne žene, šefica američke, odnosno evropske diplomatije, odabrale su Sarajevo kao prvu stanicu svoje balkanske turneje. Bakir Izetbegović je iz toga zaključio da je Americi i Evropi Bosna i Hercegovina najbitnija država u regionu, što nije tačno. I Srbija, a Kosovo pogotovo, važniji su im od Bosne. U Prištini smo, posredstvom televizije, vidjeli prisni zagrljaj i poljubac Clintonove sa markantnim Albancem Hashimom Thaçijem. U odnosu na atmosferu u Prištini, ona u Sarajevu djelovala je kao hladna rutinska inspekcija, koju su visoke gošće željele što prije okončati. U Prištini je Hillary Clinton izgovorila rečenicu koju će Albanci dugo pamtiti: “Za mene, moju porodicu i za moje američke sugrađane, Kosovo je više od spoljnopolitičkog pitanja. To je lično pitanje.” Ne sjećam se da je iko od vodećih ljudi Amerike nešto slično rekao o Bosni.

Nema sumnje, dobro je što su Hillary Clinton i Catherine Ashton došle u Sarajevo u vrijeme kad Bosna i Hercegovina proživljava najtežu političku, ekonomsku i socijalnu krizu od završetka rata naovamo. Zapad nam je još jednom pružio ruku podrške i prijateljske naklonosti. Čuli smo kako su obje gospođe frustrirane višegodišnjom krizom u našoj zemlji i kako odgovornost za to snose isključivo domaći političari. Rekle su da se mora prestati sa nacionalističkom retorikom, da je prijetnja secesijom bilo kojeg dijela zemlje besmislena, ali i to da je Dejtonski sporazum neporeciv. Po ne znam koji put dobili smo uvjeravanja da nećemo ostati sami i da će Amerika i Evropa biti uz nas, ali da je uslov svih uslova – da ovdašnji lideri konačno pronađu zajednički jezik. Ko je očekivao više od toga, ili što je još gore, u tome vidio razloge za novi optimizam, taj je u tragičnom nesporazumu sa stvarnošću. Ali ako zapadnjacima nije dosadilo da bosanskohercegovačke političare godinama drže u magarećoj klupi škole tranzicijske demokratije, nije ni našim liderima dosadilo da ponavljaju istu lekciju, klimaju glavom, obećavaju, potpisuju da će ispuniti ono što su potpisali. To je ponašanje zbog kojeg Evropljanima staje pamet. “Jako smo frustrirani jer želimo pomoći, ali ne znamo šta tačno da uradimo”, rekao je prošle sedmice u Sarajevu Eduard Kukan, šef delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa zemljama jugoistočne Evrope.

Americi i Evropi je jasno da će Bosna i Hercegovina nazadovati ili propadati sve dok ne počne provoditi neizbježne, sveobuhvatne reforme. Međutim, ovdje je na djelu jedna šizofrena politika tri etnički zatvorena društva. Tek što su se američka državna tajnica i visoka predstavnica EU za vanjsku politiku vratile kući, Milorad Dodik je požurio da izjavi kako su sve političke partije u Republici Srpskoj jedinstvene u stavu da BiH ne treba da ulazi u NATO, “jer ne želimo vojnu granicu na Drini”. Ako se ima na umu da je za našu zemlju, s obzirom na njenu ranjivost i na tragično iskustvo iz bliske prošlosti, članstvo u NATO-u čak važnije, a i brže ostvarivo, od ulaska u EU, jasno je da Dodik stoji na pozicijama nazadovanja i propadanja zemlje u kojoj obavlja jednu od najviših političkih funkcija. S druge strane, bošnjačka politička i intelektualna elita ponašaju se kao ona dva lika u Beckettovoj drami – i one čekaju svog Godoa u vidu spasiteljske operacije međunarodne zajednice. Treći politički blok ove Rubikove kocke čine dva HDZ-a, čije su pozicije nakon lokalnih izbora ojačale. Njihov cilj je da Mostar i formalno učine hrvatskim stolnim gradom, sa pripadajućom teritorijom, ali će to ići teško. A ići će teško zato što je Mostar posljednji i jedini multietnički grad u zemlji, istina ne onakav kakav je bio, već po modelu koji i poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu čini multietničkom.

Taj zamršeni čvor neće raspetljati ni američki predsjednik Obama ni njemačka kancelarka Merkel, a najmanje će to učiniti već istrošeni OHR, institucija s praznom puškom na ramenu. Otuda i sve očiglednija ravnodušnost s kojom međunarodna zajednica gleda na sve učestalije političke lomove u BiH, na razna slaganja i preslaganja vlasti koja ponekad liče na igru sa čuvenom mađarskom kockom, koju su cinici proglasili jedinim izumom komunizma vrijednim pažnje. Dodik i Lagumdžija su svojim najnovijim paktom naložili takvu vatru ispod bosanskog lonca da on kipi na sve strane. Čak i ako čitava stvar propadne, Dodik nema šta da izgubi, dok bi se Lagumdžija mogao provesti kao i svako ko s đavolom tikve sadi. Zanimljivo, šute i Washington i Bruxelles.

Oslobodjenje.ba