ENG
Belgopis 3: Banja Spa, Huan Miro, i cigara s kojom nisi sam
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Fabrika čokolade, fabrika piva – ni pive, ni čokolade
Nakon Vodopada, zaputimo se u pedesetak kilometara udaljeni Eupen, u fabriku i muzej čokolade Jacques.
Još krajem 19. vijeka, naime, gospodin je Antoine Jacques, tvorac čuvenog “čokoladnog rebra”, u mjestu Verviers osnovao “slatku” fabriku. Uskoro ju je kompletnu preselio u Eupen. Kasnije je u čast tog božanskog proizvoda pod istim krovom otvorio i muzej. Tu možeš vidjeti kako se od guste, gorkaste kaše pravi belgijska milka koja život znači, upoznati s istorijatom njenog nastanka i na licu mjesta kušati-pa-kupiti neke od slastica po kojima je čuvena ova čudna zemlja.
Lijepo. Kupićemo momcima kesicu ručno pravljenih bombonjerica, a, bogami, i sami se dobro zasladiti. Jer, kažu, Bog je prvo sebi bradu stvorio…
No, sve ovo pišem, zapravo, samo da bi vam “vadio mast”. Jer, zašto bi vama bilo bolje nego nama, sirotima, tog kasnog popodneva u Eupenu? Što i vi ne biste, poput nas, osjetili bar mrvu gorčine, ono kad poljubismo vrata fabričke kapije? Zaprto! Subotom i nedjeljom ne radimo!
Od muke sam, na velikom, pustom parkiralištu pred ulazom, morao “pijevcu” pustiti krv. Baš me briga za auta u prolazu, baš me briga za gospojin preneraženi pogled.
Bar na taj pogled sam svikao.
Poslije nam se isto desi u obližnjem malom bierbrouweriju, fabrici specijalnog piva. Ne rade. Možemo popiti pivo u njihovoj gostionici, ili kupiti koju flašu u dućančiću, ali je fabrika zatvorena. Festivan piva u Liježu, pa su vlasnik & Co. otišli da se malo zaslade. Pardon, da dobro zarade.
Ujutro, poslije dobrog doručka, supruga na drugoj strani hodnika ugleda malo unutrašnje dvorište sa nekoliko stolova, sve sa pepeljarama.
“Zar se tamo ne smije pušiti”, iznenađeno će Mrgudu, koji se na njegovu nesreću upravo zatekao kraj našeg stola. Ovaj je blijedo gleda, i šuti k’o zaliven.
“O čemu se radi”, priskoči njegova bolja polovica, zauzeta pospremanjem bešteka poslije doručka.
“Ma, juče smo ga pitali imate li ovdje neko mjesto za pušače”, odgovori Darija, pogledom streljajući vlasnika. Bi mi ga nekako žao. Treba izdržati ovu unakrsnu vatru i pogled koji ubija.
“Mora da vas nije razumio”, unezgodi se žena, sad ga i ona oštro mjereći. “Naravno da može, samo izvolite”, i otvori nam vrata ka dvorištu, pokazujući njemu da se izgubi.
Ah, što bješe slatka ta cigarica, čak sam i ja u njenom dimu uživao!
Spa, banja iz ukrštenica
Dok smo bili mladi, jedan od mojih najboljih drugova nije mogao zamisliti početak dana bez dvije stvari: espressa u kafiću “Kod Kelje”, i ukrštenice u dnevnom listu “Politika”. Ta ukrštenica je bila pravi izazov za svakog enigmatičara. I nikad nisi znao hoćeš li je uspjeti riješiti do kraja. Ali, jedno si znao: da će se u svakoj, baš svakoj pojaviti pitanje: “Banja u Belgiji”. Tri slova.
Spa.
E, danas idemo u tu banju, “majku” najbolje kisele vode na svijetu. (Naravno, iza našeg Kiseljaka, je l’ tako, Rade?!) I prvo na šta u njoj nalijećemo je – buvljak!
U Holandiji se braderije, rommelmarktovi, vlooienmarktovi i ostala mjesta za prodaju polovne robe obično održavaju na pijacama, u halama, mjesnim zajednicama ili na sličnim mjestima. A ovdje, u čuvenom turističkom mjestu, to je, eto, u sred grada.
Pa hajde onda da malo pronjuškamo: krpice, svjećnjaci, stoljnjaci, alat iz prekambrija. Ploče, kasete, rekete i diskette, pisaće mašine na ”pješke” (dva prsta!) i one na struju. Televizori crno-bijeli, televizori u boji. Onih na za zid (još) nema. Još nisu (skroz) zastarjeli. Kompjuteri, fiksni telefoni, mobilni iz ranih devedesetih, teški najmanje jednu kilu – mogu odlično poslužiti za samoodbranu. Ne d’o ti dragi bog da te neko njime mlatne u ćifericu!
Nalijećemo i na odlične čaše za pivo. “Pošto košta”, upitam nekog starkelju. Ovaj jedva da diže pogled s ukštenice. “Tri”, veli.
“Čega tri? Slova?”, izleti mi kao iz topa.
“Tri eura komad.”
“Zaboravi.”
Lijepi naši cigani!
Poslije se žičarom penjemo u wellness-centar iznad grada. Mada nam pogled zaklanja gusto raslinje, vidi se da je Spa solidna, dobrostojeća čaršija. Ovako sa visine izgleda dosta velika, ali u njoj živi svega desetak hiljada duša. Kuće su lijepe i prostrane, fasade uredne, ulice čiste, široke, a turista – k’o pljeve.
Opet u gradu, napravimo dva-tri đira. I taman da sjednem na pivo, kad ugledamo plakat: velika izložba Huana Miroa, jednog od najvećih španskih, pa i evropskih slikara 20. vijeka. Ovaj put nam je tajming, napokon, bio odličan!
Izložba je postavljena u lijepoj zgradi Izvora Petra Velikoga iz 1880-e, napravljenoj na jednom od najvećih ovdašnjih izvora mineralne vode. Izloženo je oko 140 dijela: akvarela, crteža, litigrafija, grafika, kolaža, radova u keramici. Pažljivom gledaocu upada u oči da veliki broj radova potječe iz prvatnih kolekcija, većina ih je izložena po prvi put. Rijedak, dakle, i važan umjetnički događaj. Tako, šetajući, prolazimo kroz razne faze Miroovog života i stvaranja: španski građanski rat, nadrealizam, boje, umjetnikove ruke, djetinjstvo, sloboda izražavanja…
Meni se najviše dopadaju Miroovi radovi na razmeđi figurativne i apstraktne umjetnosti. Žive boje, slutnje oblika i pokreta, naglašena dinamika. Tu je dosta prostora ostavljeno gledaočevoj mašti, da ona domisli umjetnikov rad. Šta je slikar kistom htio da odsanja…
Bravo, Huan! Baš si nas, na izvoru mineralne, u Banji Sa Tri Slova, lijepo “okupao” bojama.
***
Po(noć) pred polazak, umorni od duga dana i pregršt utisaka, izlazimo na klupicu ispred hotela, da D. zapali. Neću u baštu. Ne da mi se više rukama i nogama “sporazumijevati” s onim tersom. Neću da mi kvari Miroa.
Iako je subota, na trgu ni žive duše. Tišina da je čakijom režeš. Kako li je tek zimi, u ovoj ardenskoj kasabici?
Nikog. Ni cuke, ni mace, što bi se reklo: ni hajvana, ni insana – čak ni daška planinske svježine. I gori na uglu petrolejska lampa…
Samo mi, i užareni vrh Darijine cigarete. S kojom, kažu, nikada nisi sam.
A lažu, bogami.
Autor/ica 👤Goran Sarić
