Banijska praskozorja

Izdvajamo

• Dok te gledam što radiš shvaćam. I sram me je. Što nikada neću biti takav čovjek. No najviše me sram što živim u ovakvoj zemlji. Zemlji u kojoj ljudi kao što si ti imaju većih briga od toga da vise na kranu, na porušenom petrinjskom krovu, i da ih od ponora čuva samo jedna sajla. Zemlji u kojoj se vatrogasci boje jedino te zemlje same. Iste one kojoj trebaju da je gase, da spašavaju živote, a svoj život da ne žive kao ljudi. Iste koja se boji da je ne demontiraš. Ako svoju priču ispričaš javno. Pa šutiš. Što drugo možeš.

Povezani članci

• Houllebecqova utopijska vizija pakla
• Odisejeva zima
• Ponesi zastavu, Mile Dodiku
• Skuplja Dara nego mera!
• Nerin Dizdar: Na isključivost zlotvora odgovorimo otvorenim društvom
• Dodik u panici naredio uništavanje dokaza o kriminalu u Hypu

Foto: KAportal

Kada sve ovo završi. Ovaj horor i neprospavane noći, kada sve se zaboravi, ti ćeš još biti pod ovrhom banke. Ti koji uzalud čekaš da ova zemlja shvati što ti radiš i koliko ti je glava u torbi, pa da te plati da barem možeš od prvog do prvog. Skrpati račune, da nisi stalno u minusu, dugovima. Sramota te pitati braću. Jer ni oni nemaju. Pa posudiš u stare majke. Od njene penzije, da nekako izdržiš do prvog. Jer zvat će te kad krenu požari, potresi, i morat ćeš dijeliti između poslodavca kojeg boli kurac i ljudi koje moraš spasiti.

Vozim cestom A1 prema Šibeniku. Znate te dionice do zla boga dosadne i monotone. Jedva čekate odmorište. Odmorišta. Kakve budalaste oaze za nas putnike. Mjesta sa lošom kavom i poslugom koja je tu slučajno. Dok ne nađu pametniji posao. Znate vi putnici te cure i te momke, vazda vas netko drugi posluži. Netko tko živi tu negdje, pa uskoro ode trbuhom za kruhom iz tih pustoši kojima jure kao mahniti. Takva je postala inače ta branša. Konobarska. Tu si dok se ne ukaže štogod bolje. Da barem više ne putuješ, da barem imaš kakav slobodan dan, da barem imaš vikend, nedjelju, da živiš kao čovjek.

Sa odmorišta put je uvijek isti. Jednoličnost. Gas. Na ravnini pred Zadrom stižu me vatrogasna kola. Signalizacija. Prometna je pred nama, a na A1 prometna uvijek znači najgore. Stojimo u koloni dok braća izvlače unesrećene. Brat vadi dijete iz smrskanog auta. Na cesti. Iskačem iz auta, brat mi daje znak rukom da stojim gdje jesam. Razumijemo se, jer smo braća. Muškarcu za volanom pomaže vozač vatrogasnih kola koji je stao prije mene. Kiša pada kao iz kabla. Hitna kad stigne, ali braća su uvijek prva. Maleni jurišni kombi sa natpisom – Vatrogasci.

Majka zapomaže sa ceste. U šoku je, i viče da joj spasimo dijete. Curica je smetena, ali u rukama brata sigurna. Izvukli su ih iz prevrnutog vozila i pravo je čudo da su svi živi. U šoku, ali bez ogrebotine.

Kiša i krupa. Led nas topi. Pored nas prolaze bolidi sa dvjesto na sat. Boli ih kurac. Samo prođi, mislim se, ne koči. Brat drži curicu. Djevojčicu kupa kiša, njenu kosu slijepljenu za lice. Pored nas, dvjesto na sat prolaze C klase. Poduzetnici. U jebo te, možda su rekli, a možda i nisu. Ja i brat nemamo taj problem. Da ih osuđujemo. Trenutno imamo važniji, djevojčicu koja je u njegovim rukama. Brat se nagledao za dva života smrskanih auta i lica iznutra koja ga gledaju u šoku. Pitam se sanja li ih noću. Ja znam da ova hoću. Još dugo. Srećom svi su živi. Automobil je proklizao, odbio se od branik i prevrnuo nasred ceste.

Ljetne gume. Tako je pošao na put, iako upozoravaju da je Lika pod snijegom. Poledica, krupa, led. Ja i moj brat smo navikli na takve. Neodgovorne. Jedan je recimo na Hvaru pekao ribu. Za sat vremena izgorio je najveći vrh otoka kao šibica.

Ljeto je bilo, neke dvije tisućite koju ne pamtim. Od kada su završile osamdesete prošlog stoljeća vrijeme i ne brojim. U bratstvo sam ušao pukom logistikom. Civilna zaštita nakon vojske, i jebi se. Vatrogasci. Dođe papa skupe te. Gori Hvar, isti ti je kurac. Ostavi sve i ponesi opremu. Nema veće nesreće u životu doli rasporeda u Civilnu zaštitu. Organizaciju bez reda i smisla.

Bez ikakve strukture, po sistemu da se ne zna tko pije, a tko plaća.

U bratstvo sam ušao na Sv. Ani na Hvaru. Desantirali su nas na brdo okruženo požarom. Istim onim požarom kojeg je zapalio mudrijaš što je u vali pekao ribu. Ljeto, pakao, makija i borovi gore oko tebe, a šiške lete kao projektili. Vatra nas je kao demon okružila. Nas početnike, i stariju, iskusniju braću.

Čim smo desantirani, shvatio sam sve. Okruženi požarom, bez komunikacije, bez pomoći kanadera, skontao sam da me od života i smrti dijeli samo jedno. Moj brat koji pored mene zna što radi. Raskrčili smo čistinu i nadali se najboljem. Helikopter koji nas je nadletio izbacio je vodu jer smo skoro skapali od žeđi. Sve su se plastične boce s vodom razbile o kamene suhozide. Čovjeku kojemu smo satima spašavali polje nismo ni govorili da smo žedni. Nije nas ništa ni pitao.

Niti nas je ponudio vodom, hranom.

Moj brat.

Brat pored mene. Nemamo više vode u brentačama. Brat zove pilota kanadera. Navodi mu koordinate dok šiške kao plotuni lete oko nas. Brat. Njegovo lice, lice je mog biološkog brata. Isto. Lice koje ne pita što bi ja od partije. Političke stranke. Zemljište, posao, poslovni prostor. To lice mog brata tim se ne bavi. Za to ima pametnijih od nas. Oni dok mi ratujemo, izgrade imperije. I kada se vratimo, kada šok prođe, prihvatimo prvo što se nudi. Daj šta daš. Pola od braće nije u aktivnoj službi, pola je tu dobrovoljno. Samo ostave svoje poslove i odu. Kada se vrate često ih dočeka netko drugi na njihovom radnom mjestu. Posao kapitalista ne smije stajati. Radi nikakve prirodne katastrofe. Živjeti se ne mora, sa kapitalom je drugačije.

Još su nam lupili ovrhu dok smo gasili. Struja, voda, mobiteli. Jada mi se brat dok zove doma. Živi smo Bogu hvala. Bilo je gadno, ali je u zadnji čas stigao kanader. Komunikacije ne rade, koordinacije nema. Gdje smo točno? Nitko nema pojma. Negdje u pizdi materinoj, dok dole u gradu turisti piju kavu i slikaju ogromni požar koji je natkrio nebo. Razmišljam što ti ljudi prolaze kada speru sa sebe čađu, prašinu, krv. Svakodnevno. Dok vade ljude iz smrskanih auta. Djecu. Žene koje vrište.

Teško je istina dok vadiš iz lima curicu od dvanaest godina misliti na račun od struje. Dok joj spašavaš život. I kad dođeš kući vidiš je. Njene oči. Pa ne možeš zaspati. Nisi ni usnio, već mobitel zvoni.

Petrinja. Potres. Na kranu, dok se urušava život ispod tebe. Propadaš, bojiš se, tražiš čvrsto tlo. Brate moj. Jedini moj brate kojeg imam. Tu na krovu, dok kupe i cigla podrhtavaju i lome se pod nagorenim gredama. Ako propadneš među pougljene grede nema ti spasa. Sve što te drži je sajla krana i luda hrabrost. Ista ona koja ti ne da da razmišljaš o ovrhama, neplaćenim računima, ženi koja te čeka kod kuće, a ostavio si je sa stotinu kuna. Toliko naime ima dok se ne vratiš na računu. Plaća? Brate tvoja plaća ne bi bila dostatna zimske felge C klase koju vozi političar koji ti je danas stisnuo ruku. I znaš što je najgore? Taj skot to jako dobro zna. Došao je da se slika za Instagram dok su ga isti poslušno pratili ostavivši tebe na krovu. Jedan je htio razgovarati, ali ti nisi imao vremena. Čovjek kojem si čistio dimnjak noćas ima gdje spavati.

A ima osmero djece.

Brate moj. Banija, apokalipsa danas.

Kada sve ovo završi. Ovaj horor i neprospavane noći, kada sve se zaboravi, ti ćeš još biti pod ovrhom banke. Ti koji uzalud čekaš da ova zemlja shvati što ti radiš i koliko ti je glava u torbi, pa da te plati da barem možeš od prvog do prvog. Skrpati račune, da nisi stalno u minusu, dugovima. Sramota te pitati braću. Jer ni oni nemaju. Pa posudiš u stare majke. Od njene penzije, da nekako izdržiš do prvog. Jer zvat će te kad krenu požari, potresi, i morat ćeš dijeliti između poslodavca kojeg boli kurac i ljudi koje moraš spasiti.

Brate moj.

Imaš ženu kod kuće koja ti kaže što ti to treba? Zašto i za koga? Brate moj, jad sjedne, a plaća ionako je pod ovrhom. Plaća za što? Tko može platiti onu djevojčicu na tvojim rukama, ili onog dječaka pod ruševinama u Petrinji? Na Baniji. Kažu političari ako kažeš Banija, demontiraš državu. Jer je tako zovu Srbi. Kao da si ti gledao u čiju kuću u plamenu ulaziš? Čije je nacionalnosti greda koja propada pod tobom. Država koju treba demontirati, jer nikad nije bila ni montirana kako treba.

Brate moj.

Oči tog dječaka sa Banije vidiš kad usneš. Kao i oči djevojčice na A 1 koja ti je se skupila na rukama kao uplašena ptica.

Brate moj.

Gledam te dok držiš na rukama tu djevojčicu na cesti. Kiša pada kao iz kabla i jasno čujem jauke majke iza automobila okrenutog na krov.

Brate moj.

Dok te gledam što radiš shvaćam. I sram me je. Što nikada neću biti takav čovjek. No najviše me sram što živim u ovakvoj zemlji. Zemlji u kojoj ljudi kao što si ti imaju većih briga od toga da vise na kranu, na porušenom petrinjskom krovu, i da ih od ponora čuva samo jedna sajla. Zemlji u kojoj se vatrogasci boje jedino te zemlje same. Iste one kojoj trebaju da je gase, da spašavaju živote, a svoj život da ne žive kao ljudi. Iste koja se boji da je ne demontiraš. Ako svoju priču ispričaš javno. Pa šutiš. Što drugo možeš.

Dok gledaš banijska praskozorja.