Balkanizacija Španjolske

Izdvajamo

• Josep Borrell, naravno govori rječnikom obrazovanog, demokratski nastrojenog političara ali ne treba ispuštati iz vida da stanovnici Iberijskog poluotoka svojim „kratkofitiljnim“ temperamentom nisu ništa mudriji, pametniji, niti sofisticiraniji od stanovnika Balkanskog poluotoka, stoga nije nemoguće u pravom smislu usporediti Španjolsku s bivšom Jugoslavijom, jer isto kao i mi devedesetih, tako i oni u Španjolskoj se čvrsto drže samoopredjeljenja kao osnovnog prava izražavanja političke volje i kreiranja budućnosti svojih naroda.

Povezani članci

• “Potočarske sjene” – bogatim kulturnim programom Konjičani obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici
• MIROSLAV LAJČAK I DUH DAYTONA: Glogov kolac za Bosnu i Hercegovinu
• Preminula Segmedina Srna-Bajramović
• KOME SMETA ANGELA MERKEL?
• Bosanski poučak ispisan ognjem i križom
• DUTB – Model za pljačku slovenske države

U takvoj situaciji, ako dođe do prave, ozbiljne balkanizacije, scenarij sličan jugoslavenskom kraja devedesetih je sasvim realan jer narodi koji žive u današnjoj Španjolskoj su već jednom, i ne tako davno, uspjeli da se između sebe poubijaju. Od 1936 do 1939 je u krvavom građanskom ratu ubijeno oko 500.000 ljudi, dok je oko 400.000 građana izbjeglo iz Španjolske, od kojih se mnogi nikada nisu vratili.

Piše: Almir Methadžović

Nakon što je 2004. godine José Luis Rodríguez Zapatero pobijedio na parlamentarnim izborima u Španjolskoj, Socijalistička Radnička Partija Španjolske (PSOE) je sukladno svojim predizbornim obećanjima, stupila u pregovore s regionalnim političkim strankama Autonomne Zajednice Katalonije u vezi takozvanog novog Statuta (regionalnog ustava), putem kojeg je katalonska politička elita tražila veću autonomiju u odnosu na centralnu vlast u Madridu. Nakon dugotrajne, vrlo žestoke političke i medijske kampanje, novi Statut je prošao na referendumu 2006., ali je španjolski Ustavni sud intervenirao ograničavanjem dijelova istog. Tako je na primjer onemogućena upotreba termina „nacija“ u uvodu Statuta koji bi definirao Kataloniju kao naciju, kao što je također eliminiran dio koji ukazuje da je katalonski „preferencijalni“ jezik svih Katalonaca, čime je ustvari utvrđena ravnopravna dvojezičnost katalonskog i španjolskog jezika u toj autonomnoj zajednici.

Ne ulazeći u pravnu proceduru i osnovanost odluke Ustavnog suda, jedno je sigurno, veliki dio španjolske političke elite ali i španjolski narod je katalonsku političku težnju protumačio kao razbijanje jedinstva zemlje. Iako je novi Statut prošao na referendumu, tenzije između Barcelone i Madrida se nisu smirile; štoviše ovaj proces je produbio već postojeći antagonizam između Španjolaca i Katalonaca. Tih dana španjolski mediji su vrlo često dolijevali ulje na vatru proglašavajući „balkanizaciju“ Španjolske.

Termin „balkanizirati“ ili „balkanizacija“ u španjolskom, ali i ostalim jezicima znači otprilike isto. Po Websterovom rječniku balkanizirati je „to break up (as a region or group) into smaller and often hostile units.“ Razbiti (kao regiju ili grupu) na manje i često neprijateljski nastrojene jedinice. Španjolski RAE rječnik koristi glagol „desmembrar“ „raskomadati“, na uzajamno suprotstavljene teritorije ili zajednice. U ruskom jeziku također se koristi „балканизация“, označavajući proces raspada neke države ili federacije. Hrvatki leksikon je malo blaži pa je balkanizacija „1. geopolit. naziv za specifičnu rascjepkanost na području Balkana. 2. pretjerana usitnjenost teritorija u organizacijskom i društvenom smislu.“

Izvor ovog termina treba tražiti u geopolitičkoj evoluciji na Balkanskom poluotoku devetnaestog i dvadesetog vijeka, koja je rezultirala raspadom Otomanske imperije na nekoliko država. Nadalje taj termin je krajem devedesetih na jugoslovenskom slučaju učvršćen uglavnom u eurocentričnom, političkom i kulturom diskursu naših zapadnih susjeda. U svakom slučaju, kada se u Španjolskoj pominje balkanizacija, misli se isključivo na krvavi raspad Jugoslavije koji je u očima većine građana Španjolske jedan od mogućih scenarija po kojem bi se razvijao tijek događaja u slučaju stvarnog odvajanja Katalonije od Španjolske.

Ključni element za shvaćanje španjolsko-katalonskih odnosa, ali i nacionalnog/nacionalističkog diskursa u Španjolskoj je nama vrlo poznati princip samoopredjeljenja. Pravo na samoopredjeljenje, „autodeterminación“ (Špa.) ili „autodeterminació“ (Kat.) je glavni uzrok nacionalnog previranja u Kraljevini Španjolskoj. Katalonski nacionalisti, navodeći mnogobrojne razloge, forsiraju ideju o samoopredjeljenju i budućem blagostanju u nezavisnoj Kataloniji. S druge strane, većinska španjolskih političara se poziva na Ustav iz 1978., u kojem se tadašnja Katalonija (samo)opredjelila da ostane u sastavu Kraljevine, što je i utvrđeno na referendumu održanom u Kataloniji 1979. godine.

Treba napomenuti da je taj Ustav usuglašen u vrlo kompleksnim trenucima španjolske tranzicije. Diktator Fanco je umro 1975. godine a Komunistička Partija Španjolske (PCE) je, u atmosferi velike društvene i političke nestabilnosti, legalizirana već 1977. Tadašnjom širokom amnestijom i legalizacijom njihovog političkog djelovanja, španjolski Komunisti su se obvezali poštovati konstitucionalnu monarhiju a nacionalni/nacionalistički sentimenti su zadovoljeni velikom decentralizacijom pravno formiranom u statutima svih autonomnih zajednica.

Tih godina Španjolska se nalazila na ivici novog građanskog koflikta; profašističke skupine su divljale kao i terorizam baskijske ETA-e. 1977. godine desničarski teroristi ubijaju pet laburističkih advokata u Madridu dok ETA napada instalacije nuklearne elektrane Lemóniz. I pored pozitivnih političkih pomaka, 1978. godine se osniva katalonska teroristička organizacija „Terra Lliure“, „Slobodna Zemlja“, a samo nekoliko godina iza toga 1981., u Madridu je izveden neuspjeli državni udar, čiji je jedan od razloga bio vezan za nezadovoljstvo dijela vojske politikom decentralizacije i „liberalnim“ rješavanjem nacionalnog pitanja.

Dakle novo krvoproliće u Španjolskoj je bilo jedva izbjegnuto i to samo zahvaljujući zavidnoj količini sposobnosti španjolskih političara, koji su u kritičnim trenucima dokazali svoju zrelost, uračunjivost i želju za kompromisom. Tada je koncenzusom 1978. donesen španjolski Ustav u čijem Članaku 2. je naglašeno „neraskidivo jedinstvo španjolske nacije, zajedničke i nedjeljive domovine svih Španjolaca.“

Španjolska je od tada do danas u ovakvom državnom uređenju danas na zavidnom četrnaestom mjestu po BDP-u, odmah iza Južne Koreje i Australije. Za takvu ekonomsku poziciju je, bez ikakve sumnje, jedna od zaslužnijih Katalonija, koja je uistinu ekonomski motor Španjolske. Ali ekonomska superiornost jednog člana porodice skoro uvijek ima negativne posljedice, tako da nacionalistički diskurs o katalonskoj ekonomskoj samodostatnosti i uspjehu ima svoju široku publiku. Katalonski nacionalisti uspijevaju sve zasluge pripisati sebi a krivnju za sve nedaće i probleme u katalonskim društvu prebacuju na centralnu vlast i, naravno, manje razvijene zajednice koje ih sadašnjom raspodjelom sredstava dodatno ekonomski opterećuju.

Problem katalonskog nacionalizma sastoji se od dva elementa koji su, čini se, svojstveni svim centrifugalnim nacionalizmima. Prvi je kratkovidno iskonstruirani narativ o opresiji jednog naroda koji u ljudima stvara neutaživu želju za nekakvom idealnom slobodom; tako je umjetno usađen osjećaj svojevrsnog katalonskog „tisućljetnog“ sna, koji obećava neko buduće blagostanje za koje se vrijedi boriti. Drugi problem je tendenciozno prešućivanje posljedica sukoba s centripetalnim španjolskim nacionalizmom koji bi se ekstremno zaoštrio eventualnim pokušajem odcjepljenja Katalonije.

Gostujući nedavno u jednoj televizijskoj emisiji, katalonski socijalist, Josep Borrell (predsjednik Europarlamenta 2004 – 2007), je pokušao objasniti Kataloncima da će nesmotrenim proglašavanjem nezavisnosti „novonastala“ država automatski prestati biti članicom Europske Unije. Drugim riječima, proglašavanjem nezavisnosti od Španjolske, proglasili bi nezavisnost i od Europske Unije, te bi se automatski suspendirala sva politika EU-a. To, na primjer, znači da bi katalonski zemljoradnici ispali iz postojeće regulative, što bi im onemogućilo izvoz i što bi ih odvelo u propast. Uz to, skoro da i ne treba spominjati velike subvencije koje katalonska zemljoradnja prima i namjerena je primati od EU-a.

Nadalje, u slučaju nezavisnosti, za ponovni povratak u EU, Katalonija bi morala ponovo formalno aplicirati i dobiti pristanak svih zemalja članica EU. Za pretpostaviti je da im Španjolska ne bi u dogledno vrijeme (a možda nikad) dala zeleno svjetlo. Pored toga povlači se pitanje formalnog, pravnog postojanja Katalonije kao nezavisne države jer vrlo je vjerovatno da je veliki broj zemalja ne bi priznao.

Na kraju Borrell iznosi vrlo bitan podatak da je ostatak Španjolske najveći katalonski trgovinski partner, kojega bi Katalonija automatski dugoročno izgubila u slučaju razbijanja države. Kao jedan od primjera Borrell navodi da Katalonija izvozi pet puta više svojih proizvoda u susjedni Aragón nego u Francusku i ironično zaključuje da nacionalisti nebi trebali pričati bajke nego, ako baš stvarno žele nezavisnost, neka svojim građanima ukažu i na negativne posljedice do kojih bi došlo uslijed cijepanja države.

Josep Borrell, naravno govori rječnikom obrazovanog, demokratski nastrojenog političara ali ne treba ispuštati iz vida da stanovnici Iberijskog poluotoka svojim „kratkofitiljnim“ temperamentom nisu ništa mudriji, pametniji, niti sofisticiraniji od stanovnika Balkanskog poluotoka, stoga nije nemoguće u pravom smislu usporediti Španjolsku s bivšom Jugoslavijom, jer isto kao i mi devedesetih, tako i oni u Španjolskoj se čvrsto drže samoopredjeljenja kao osnovnog prava izražavanja političke volje i kreiranja budućnosti svojih naroda.

U slučaju katalonskog samoopredjeljenja, vrlo je moguće da bi ono iniciralo i samoopredjeljenje unutar same Katalonije jer u njoj živi određen dio građana koji Kataloniju vrlo decidirano žele u sastavu Španjolske. Gore navedeni političar Josep Borrell je jedan od njih, Katalonac koji ne želi da se njegova njegova autonomna zajednica odcijepi od Španjolske. Pored njega ima još na hiljade Katalonaca, te već nekoliko generacija naturaliziranih gastarbajtera iz drugih dijelova Španjolske kojima ne pada na pamet nikakva nezavisnost. U takvoj situaciji, ako dođe do prave, ozbiljne balkanizacije, scenarij sličan jugoslavenskom kraja devedesetih je sasvim realan jer narodi koji žive u današnjoj Španjolskoj su već jednom, i ne tako davno, uspjeli da se između sebe poubijaju. Od 1936 do 1939 je u krvavom građanskom ratu ubijeno oko 500.000 ljudi, dok je oko 400.000 građana izbjeglo iz Španjolske, od kojih se mnogi nikada nisu vratili.

Izborni rezultat koji navodi španjolski El Pais pokazuje da je na izborima 27.09., od 135. mjesta u Katalonskom parlamentu, 72., (4. mjesta više od potrebne apsolutne većine), pripadaju dvjema strankama koje se zalažu za odcjepljenje Katalonije, dok je ostatak pripao onim koje se zauzimaju za ostanak u Španjolskoj. Treba podvući da, kako ove dvije stranke koje forsiraju nezavisnu Kataloniju, (Junts pel Sí i Candidatura d’Unitat Popular), tako i ove druge (Ciutadans, Partido Popular, CatSíqueesPot i Partido Socialista Catalan), unutar svojih blokova imaju dijametralno oprečne ideološke i političke stavove. Drugim riječima, vrlo je moguće da se unutar ova dva bloka ne nađe zajednički jezik koji bi rezultirao planiranom političkom akcijom. U svakom slučaju, politička elita i narodi Španjolske se opet nalaze pred ispitom zrelosti.