Balkanizacija američkog muzeja košarke

Izdvajamo

• U zadnjih trideset godina na ovim su prostorima nastale i djeluju neugledne, diskreditirane i međusobno posvađane državice. Svjesne inferiornosti ne samo spram SFRJ nego i svakoga u civiliziranom svijetu, pokušavaju si dati važnosti konstrukcijom ponosa bez pokrića i svojatanjima zasluga u svijetu afirmiranih pojedinaca čijim porijeklom i plodovima truda i talenta manipuliraju i ne pitajući ih za dozvolu.

Povezani članci

• Sve-Ha-De-Ze-ovski Sabor
• Evropa i Bosna: Odmaganje pomaganja
• Titov govor najboljim rudarima Jugoslavije
• Albanci – paraziti koji uništavaju sve što je srpsko
• Ulična akcija: Pošteni javni konkursi – jednaka šansa svakome
• Ona nije bila “Obješena”: zvala se Ferida Osmanović

Foto: Toni Kukoč govori dok bivši suigrač iz Bullsa Michael Jordan i predsjednik tima Jerry Reinsdorf gledaju tijekom ceremonije obilježavanja košarkaške Kuće slavnih u subotu u Springfieldu, Mass. (Jessica Hill/AP) 

Kukoč je, kao i ostali iz Basketball Hall of fame, i ostalih područja svjetske afirmacije koji je postiglo na tisuće pojedinaca s ovih prostora, dio ljudskog kapitala SFRJ. Taj je ljudski kapital stvoren ne samo talentom nego i investicijom te zemlje i njezinog sistema u društveni razvoj, modernizaciju, edukaciju i prije svega u ljude kao najveće društveno bogatstvo. Post-jugoslavenske države uspjele su uništiti dostignuća SFRJ i rastjerati milijune ljudi u inozemstvo. Sad prebrojavaju i dijele žive i mrtve po vjeri, naciji i porijeklu i svojataju nezarađeno.

Nacionalizam kontaminira ljude i sukobljava zajednice. Balkanski nacionalizmi uz to balkaniziraju, to jest kidaju, trgaju i komadaju svi živo do kompletne destrukcije. Destruktivni i otrovni nacionalizam u akciji gledamo svaki dan na svim područjima društvenog i ljudskog života, od državne politike i religijskih manifestacija do kulturnih prezentacija. Ovih dana iskazao se u domeni sporta gdje je već afirmiran kao destruktivna, manipulativna i zaglupljujuća sila. Uspio je tako diskreditirati jedno od najvećih dostignuća svjetski prestižne košarke s ovih prostora. U ovom najnovijem slučaju, radi se o selekciji i inauguraciji u američku Basketball Hall od Fame, Tonija Kukoča, jednog od najboljih europskih i svjetskih košarkaša svih vremena.

Košarkaška Aula, ili Slave, ili punim imenom The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame, smještena u Springfieldu u Massachusettsu, gradu u kojem se rodila košarka, jedan je od najpoznatijih muzeja sporta na svijetu. Dom je više od 400 do sad primljenih slavodobitnika, sportskih „besmrtnika“, košarkaških genija, najboljih među najboljima, u ovoj globalno superpopularnoj sportskoj igri.  Proteže se na 40.000 četvornih metara, a oko 200.000 ljudi svake godine posjeti muzej Hall of Fame koji je najpoznatiji po svojim godišnjim ceremonijama primanja novih članova. Radi se o muzeju iz povijesti košarke i učionici iz povijesti sporta i društva u vremenu od kraja devetnaestog vijeka kad je James Naismith na toj lokaciji izmislio košarku, pa do danas.

Muzeji ne bi smjeli pogrešno prezentirati činjenice. Pogotovo ne tako ugledan američki i svjetski muzej kao The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame. Ali kad ima posla s Balkancima, a mora, jer su baš s ovih naših prostora devetorica nagrađenih i to u periodu od 1991. do danas od kad na Balkanu vladaju rat, nacionalizam i sistematska proizvodnja laži o historiji ovdašnjih naroda, onda će se i tako ugledna svjetska institucija naći u službi propagande i sukoba balkanskih etničkih nacionalizama.

Toni Kukoč svečano je inauguriran u Basketball Hall of Fame 11. IX. 2021 i bio je u fokusu medija u Americi, svijetu, Hrvatskoj i okolici nekoliko dana. Hrvatski su mediji, osim što su senzacionalistički i provincijski pretjerivali i bahatili se, također lagali, iskrivljavali prošlost, dezinformirali napaćeni narod i manipulirali njime. Podsjetili su na srbijanske tabloide iz 2018. kad je u Hall of Fame primljen Vlade Divac, a beogradski mediji objavili: „izjednačili smo se s Hrvatima, 4-4!“ Zaboravili su da i Divac i Kukoč slavu i uspjeh duguju onom vremenu kad su igrali zajedno za reprezentaciju SFRJ i zato što su igrali zajedno. Jer razdvojeni i balkanizirani postigli su manje nego u zlatno doba Jugoslavije. Napose je hrvatska košarka propala, dotaknula dno dna, a nedavno se i srpska počela po svijetu sramotiti.

I u Hrvatskoj se slava jugoslavenske košarke zataškava. Ovih je dana bezbroj puta ponovljeno da je Kukoč peti Hrvat u američkoj  Basketball Hall of Fame i da samo Sjedinjene Američke Države imaju više predstavnika od Hrvatske. To nije istina, iz dva razloga. Prvo, pet predstavnika ima i Sovjetski Savez. Drugo, nije istina ni da ovih pet Hrvata predstavljaju Hrvatsku. Ovdje se radi o muzeju, dakle o prošlosti i o slavom ovjenčanim košarkašima nagrađenim za njihova prošla slavna djela i dostignuća. Istina je dakle, da najviše predstavaka u The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame nakon SAD ima SFRJ, (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, 1945-1991). Ova država, naime, njezina košarkaška škola i državna reprezentacija, zaslužuju kutak u ovom svjetskom muzeju i treba lobirati u tom smislu upravu Naismithovog muzeja.

SFRJ u ovom američkom i svjetskom muzeju košarke ima devet (9) predstavnika. To su: Bora Stanković, Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Aleksandar Nikolić, Dražen Dalipagić, Mirko Novosel, Dino Rađa, Vlade Divac i Toni Kukoč. Narednih godina biti će ih još više. Naime, greškom i nepažnjom menadžmenta Hall of Fame, kao i zbog neznanja, lobiranja ali i veza i intriga, preskočeno je nekoliko velikana i treba lobirati za njihov što skori prijem jer zaslužuju ovu najveću čast. Prvi je svakako, trener Ranko Žeravica, jedan od utemeljitelja jugoslavenske škole košarke i osvajač prve zlatne medalje sa Svjetskog prvenstva 1970., suosnivač škole košarke i sistema košarkaškog razvoja baziranog na državnoj reprezentaciji, kojoj sva ova devetorica duguju to što su postigli. Zatim, prerano preminuli Mirza Delibašić, koji je osvojio sve što se s reprezentacijom SFRJ 1970-ih i 1980-ih moglo osvojiti ali i dvije klupske titule europskog prvaka sa sarajevskom „Bosnom“ i Madridskim „Realom“. Mirza je i ratni heroj, ostao je uz branitelje Sarajeva i podizao moral ljudima pod opsadom, iako je u izravnom radio prijenosu bio pozvan da emigrira u Španjolsku. Tu su i mnogi drugi, svi iz jugoslavenske škole košarke, koji zaslužuju članstvo u Hall od fame koliko i devetorica nagrađenih. Na primjer, Predrag Stojaković, trener Dušan Ivković, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, dva puta nominirani Josip Đerđa, trener Bogdan Tanjević, i još mnogi drugi. Svi su oni, kao i ova devetorica slavnih, produkti SFRJ i jugoslavenske škole košarke. Svi bi se oni u prigodnim govorima pred svjetskim medijima i američkom javnošću, imali ovoj zemlji zahvaliti, baš takvoj kakva je bila, jer bez nje ne bi postigli ni slavu ni ogromno materijalno bogatstvo koje su zaradili.

Jugoslavenska reprezentacija koja je pobijedila na FIFA EuroBasketu 1989. održanom u Jugoslaviji – foto Wikipedia

Ali SFRJ se danas prešućuje, spominje samo negativno ili tek privatno, nitko se ne usuđuje javno „glorificirati totalitarne režime“ kako glasi politički korektna fraza nacionalističke propagande. Tako je u danima euforije u Hrvatskoj povodom inauguracije u Hall of Fame Tonija Kukoča, jedan tiražni hrvatski dnevni list objavio kviz za čitatelje „sve što trebate znati o košarkaškim trofejima Tonija Kukoča“. Sve je u tom kvizu, i tri europske titule s Jugoplastikom-Pop 84 ali se ne kaže koju je državu taj klub na međunarodnoj sceni predstavljao. Tu je i jedna jedina medalja s reprezentacijom Hrvatske, tu su i tri titule iz američke NBA lige i jedna europska klupska, tu se spominju i Brazil Čile, Argentina, moguće da ima nešto i o Afganistanu i Kataru, sve samo ne one tone zlata i srebra koje je Toni osvojio s raznim selekcijama SFRJ. Kukoč je, kao i ostali iz Basketball Hall of fame, i ostalih područja svjetske afirmacije koji je postiglo na tisuće pojedinaca s ovih prostora, dio ljudskog kapitala SFRJ. Taj je ljudski kapital stvoren ne samo talentom nego i investicijom te zemlje i njezinog sistema u društveni razvoj, modernizaciju, edukaciju i prije svega u ljude kao najveće društveno bogatstvo. Post-jugoslavenske države uspjele su uništiti dostignuća SFRJ i rastjerati milijune ljudi u inozemstvo. Sad prebrojavaju i dijele žive i mrtve po vjeri, naciji i porijeklu i svojataju nezarađeno.

U zadnjih trideset godina na ovim su prostorima nastale i djeluju neugledne, diskreditirane i međusobno posvađane državice. Svjesne inferiornosti ne samo spram SFRJ nego i svakoga u civiliziranom svijetu, pokušavaju si dati važnosti konstrukcijom ponosa bez pokrića i svojatanjima zasluga u svijetu afirmiranih pojedinaca čijim porijeklom i plodovima truda i talenta manipuliraju i ne pitajući ih za dozvolu.