BALET U BRITVI

Povezani članci

• Posljednje Praljkovo ubistvo
• Zijad Burgić: INTELEKTUALCI I MUNAFICI
• „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“
• Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH
• Zadnja poruka demonstranata uoči protesta: Ovo je skup ljubavi, tražimo primjenu Bonskih ovlasti
• KOLIKO RADNIKA SMIJE U DNEVNIK?

Treba li Ivan Leo Lemo, hrvatski kazališni redatelj, odabran od Kazališnog vijeća HNK Split za novog intedanta to i postati? Naravno da ne treba. Jebe se aktualnu vlast kojoj je na čelu Andro Krstulović Opara najnoviji hadezeov rušitelj svratišta, uvođač reda u grad koji je sinonim za nered već godinama, kao što se jebe njegova partnera Željka Keruma kako za balet, tako i za kulturu, no to su poznate stvari. Nepoznato jest, barem do sada bilo javno, transparentno, iako se to dobro znalo, da rečenom dvojcu, unatoč činjenicama da je Ivan Leo Lemo višestruki dobitnik raznoraznih nagrada, visoko kvalificiran i odabran od struke, živo  jebe za rečenog Lemu jer je rođen u – Beogradu.

Taj nesretni podatak što je majka rečenog Ivana Lea Leme umjesto, šta ja znam, Bangladeš, odabrala Beograd da rodi svoga sina, budućeg umjetnika, dovoljan je razlog da Ivan Leo Lemo, intendant splitskog baleta neće postati. Treba li Ivan Leo Lemo dakle postati kao hrvatski kazališni redatelj, redatelj baleta? Naravno da ne. Čim je istaknuo svoju kandidaturu, znajući da je rođen u Beogradu, bilo je savršeno jasno kako „džaba kreči“, a usput, tek reda radi, isti ti koji ga neće su ga i ucjenjivali, jer bi po Željku Kerumu, direktor drame, opere i baleta trebo kao kompetentna osoba postati njegov vijećnik Jure Bučević, koji naravno Beograda nikada vidio nije.

Treba li gradu Splitu takva vlast, ista ona koja je osuđenom ratnom zločincu izvjesila zastavu na pola koplja na svojoj instituciji, organizirala komemoraciju, ista ona koju je izabralo više od pedeset posto mojih sugrađana – naravno da treba.

Treba li Ivanu Leu Lemi dakle jasno i glasno, transparentno poručiti da je istina kompetentna osoba, ali ga jebe to nesretno mjesto rođenja? Možda bi bilo škakljivo prije desetak godina, no danas više za to nema potrebe, nema se čemu skrivati, jer je sama predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović ni dvadeset dana prije poručila hrvatskoj javnosti kako Srbi i Hrvati nisu prijatelji i kako će još vode Dunavom proteći da to jednom i postanu, dakle jasno i glasno, bez uvijanja, kamufliranja i celofana?

Naravno da treba.

Treba li ta ista predsjednica javno kazati svojim sugrađanima kako ne namjerava vratiti ili ukinuti odličja osuđenim ratnim zločincima, treba li se u dupko punom Lisinskom za te iste zločince organizirati komemoracija na kojoj će se okupiti „krema“ i vrh Hrvatske, treba li čelni čovjek te iste Andrej Plenković strepiti zbog oude cijelog svijeta, kompletne Europe i njenih medija zbog veličanja i komemoracija kako ono, ratnim zločincima, i treba li čak nesretni Facebook brisati Hrvate zbog veličanja istog?

Naravno da ne treba.

Trebamo li se mi, Hrvati bojati jasno i glasno kazati kako nam Srbi neće biti intendanti, kako nam Romi, tj. njihova djeca neće dobijati školske stipendije, trebamo li se mi Hrvati bojati više jasno i glasno kazati da su Srbi nepoželjni kao rasni narod u Hrvatskoj – naravno da ne trebamo! Prošla su davno ta vremena. Trebamo li mi Hrvati imati svoj HTV, na kojem će Goran Milić bestidno u udruženom medijskom zločinačkom poduhvati besramno revidirati povijest i učiti nas što je u mraku socijalizma bilo i kako je bilo? Naravno da trebamo. Trebamo li umjesto vrtića i informatike u škole, vjeronauk kako su nam poručili uvaženi biskupi na svojoj konferenciji? Naravno da trebamo. Oni kojima ova država smeta, široko im polje, informatiku umjesto vjeronauka mogu učiti slobodno u Njemačkoj ili Irskoj! Trebaju li nama takva djeca i takva omladina? Naravno da ne trebaju. Treba li nama Hrvatima borbenih aviona, najnovijih jurišnih helikoptera, boljeg naoružanja i većeg broja topovskog mesa, da nam više Srbi ili bilo tko nikada ne kroči u svetu zemlju? Naravno da trebamo!

Drugim riječima, treba li nama Hrvatima etnički čista domovina, vjerski strogo određena, medijski kontrolirana, povijesno revidirana, naoružana do zuba i sa krotkim narodom pred oltarima? Treba li nam domovina temeljito očišćena od svih koji drugačije misle, imaju drugačija vjerska, spolna ili nedaj bože lijeva opredjeljenja? Trebaju li nam intendanti, baletani rođeni u Beogradu, izdajnici svake vrste koji vode hibridni rat, mirotvorci, znanstvenici ili oni koji drže da je zemlja okrugla?

Naravno da nam ne trebaju!

Jebeš lijekove za djecu koja umiru, a kojih nema, jebeš bolnice po kojima skaču miševi i zdravstvenu skrb koju nam namjeravaju ukinuti, jebeš kurikularne i obrazovne reforme, nova radna mjesta, jebeš to što osamsto tisuća ljudi hrani četiri milijuna što branitelja, uhljeba, umirovljenika i državnih službenika, jebeš to što se civilizirani svijet zgraža nad činjenicom  da iz Ustava namjeravamo izbaciti antifašizam, sekularizam i prava manjina, jebeš to što sve ide u krasni kurac i svatko normalan bježi iz ove njihove zemlje glavom bez obzira, jer pogađate, nama to dragi Hrvati sve treba!

Treba li nam, bilo je pitanje s početka teksta takva država?

Naravno da nam treba!

Jer kako inače objasniti, ako nam ne treba, da Hrvati kao narod šute, barem oni koji se ne slažu sa ovakvom politikom besramne revizije povijesti, politikom mržnje i stalnim potenciranjem nacionalizma, kako objasniti sada već javne i neskrivene rasne zakone i segregaciju, kako objasniti sve te masovne skupove, komemoracije i masovnu histeriju zbog koje djelatnici Facebooka rade u tri smjene? Kako objasniti d su danas izbori, da bi vi, dragi moji Hrvati, u pedeset postotnom i većinskom odazivu ponovo i ponovo na vlast dovodili iste ljude i istu politiku? Trebaju li nam uopće izbori i kako je ustvrdio Vladimir Šeks najpametnije bi bilo da budu dvostranačni? Trebaju li nam uopće takve manifestacije demokracije iako se sve jako dobro zna, samo više nije dvosmisleno, umotano u celofan?

Naravno da nam ne trebaju!

Nama upravo ovakva država i ovakva vlast treba. Jer je mi želimo, jer je mi biramo, jer joj mi dajemo legitimitet i jer sve nas iskreno boli kurac za svijet što se zgraža. Ako itko drži da će Hrvati mrdnuti guzicama, izaći na ulice, uložiti bilo kakav napor ili prosvjed grdno se vara. Hrvati kao narod upravo imaju vlast i politiku kakvu žele i kakvu uostalom desetljećima i biraju. Treba li nam takva politika?

Treba li nam država koju od rasnih zakona dijeli samo jedna klauzula u Ustavu, a oni se ionako sada već javno i bez zadrške sprovode? Trebaju li nam intedanti, kultura, koja nije bila u Lisinskom jučer?

Naravno da nam ne treba!

Treba li nam na koncu bilo kakvo odstupanje od zacrtanog puta kojim hrabro kročimo u veličanstvenu i gubitničku prošlost? Naravno da nam ne treba! Treba nam samo što više hrvatstva, što više domoljublja i desnica na srcu. Treba nam samo još više onih koji će hrabro provoditi volju svog naroda. Treba nam samo još malo više infrastrukture. Boljih vagona i boljih tračnica.

I naravno, treba nam Jasenovac da konačno proradi. Tamo su, ako je vjerovati kremi hrvatske politike, ionako završavali intedanti, tamo se njegovala kultura, svirala filharmonija i tamo je igrao balet.

Balet u blitvi.