Bajanje Europe

Povezani članci

• Povijesni kompromis
• Stjepan Mesić: Biskupi ne bi trebali voditi politiku s oltara
• Frljić protiv našizma i vašizma
• U Kragujevcu promovirana knjiga „Nisam zavijao s vukovima“ Tomislava Jakića
• Slavo Kukić: Ljevica mora kazniti zastupnike koji varaju državu
• STUPORI DRUŠTVA: Zoranovo proljeće?

Zbog ucjene kojom Bajića tjera da bira između EU i Hrvatske, Milanović više nema pravo govoriti o Europi. Njegov govor o toj temi ubuduće je tek – bajanje Europe.

Piše: Boris Pavelić, Novi list

Trostruki debakl: pravosuđa, vlade i europske Hrvatske – u to se jučer izvrgao taj bizarni »slučaj Perković«. To, da dva suda iste zemlje, udaljeni jedan od drugoga dvadesetak kilometara, u dva dana donesu oprečne presude o istome predmetu, svjedoči o kolosalnoj konfuziji zakona i sudske prakse. Ne bi to, samo po sebi, možda ni bilo naročito pogubno – jer putevi pravde uistinu znaju biti zakučasti – da u sve nije upleten skandalozan vladin pritisak na pravosudne institucije da provedu ono što je premijer uvrtio u glavu.

Tko, naime, može tvrditi da sud u Velikoj Gorici nije odlučio pod pritiskom izjave »visokoga izvora iz hrvatske vlade«, koju je jučer ujutro objavio Jutarnji list, samo koji sat uoči zasjedanja vijeća velikogoričkoga suda? »Skandalozna odluka! Hrvatski sudovi ne žele provoditi hrvatske zakone! Ovo je državni udar s pištoljem na vodu!«, izjavio je taj skriveni vladin izvor, napadajući odluku suda u Zagrebu da Perković može biti izručen Njemačkoj. Predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin tu je izjavu odmah nazvao »nedopustivom, protuustavnom i nezakonitom«. Ali uzalud – šteta je već napravljena, neovisno o tome je li sud u Velikoj Gorici popustio pritisku ili ne. Uostalom, nije ta izjava jedina: u subotu, Jutarnji list objavio je komentar s isto tako nedopustivim izjavama »anonimnog izvora iz vlade«, koji je glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića neizravno ucjenjivao zahtijevajući da se žali, odluči li Županijski sud u Zagrebu izručiti Josipa Perkovića.

Obje su te intervencije, nedvojbeno, izraz osobne premijerove volje, i dokazuju da je »Lex Perković«, usprkos »službenim« opovrgavanjima, bio upravo to što mu kolokvijalni nadimak kaže: propis za zaštitu Perkovića. Pritom je manje važno zašto je premijer tako paranoično protiv izručenja bivšega komunističko-nacionalističkoga šefa tajne službe; ali da to njegovo protivljenje svjedoči o obeshrabrujućem pomanjkanju osjećaja za europsku političku suvremenost, o Milanovićevu robovanju tuđmanističkim opsesijama suverenitetom, i da izražava zabrinjavajuću razinu premijerove eurofobije – o tome nema nikakve sumnje.

Ali pustimo Milanovića njegovim špijunsko-državotvornim sentimentima. Jer što će biti dalje? Najvažnije je sada hrvatsko državno odvjetništvo. Ako se naime ono ne žali na odluku suda u Velikoj Gorici, Mustač će ostati u Hrvatskoj, pa će procedura europskih sankcija – koja jest zaustavljena, ali ne i prekinuta – najvjerojatnije biti odmrznuta. Ali DORH je između dvije vatre: zastupa istodobno i Njemačku, koja traži izručenje, i Hrvatsku, koja ga odbacuje. Ako se žali, Bajić bi mogao izgubiti sljedeći mandat, ali bi Hrvatska ostala europski vjerodostojna; ako se ne žali, možda ga Milanović poštedi, ali uz cijenu sankcija Bruxellesa. Rasplet ćemo vjerojatno saznati već danas. No ono što znamo već sad, nije manje važno: zbog ucjene kojom Bajića tjera da bira između EU i Hrvatske, Milanović više nema pravo govoriti o Europi. Njegov govor o toj temi ubuduće je tek – bajanje Europe.