Bahato izrugivanje poreznim obveznicima

Izdvajamo

• I o tome što građani mogu očekivati od političara kojima je normalno - „sve je u skladu sa zakonom!“ - na teret poreznih obveznika kupovati stranačku naklonost i istodobno namirivati osobne imovinske apetite. Stoga učinkovit antikorupcijski program, u pravu je Petrović, podrazumijeva da „svako tijelo javne vlasti mora biti maksimalno otvoreno građanima i omogućiti im da vide kako upravlja resursima i što radi za njih i u njihovo ime“. To podjednako vrijedi za predsjednike države, vlade, ministre i ostale na nižim razinama upravljanja zemljom.

Povezani članci

• THORBJORN JAGLAND: Izbori po sadašnjem Ustavu neće biti priznati
• Za šaku eura
• Crkva u (ne)sekularnoj državi
• Nada Zdravič: „Predsjednički kandidati : Mentalna bolest ili poremećaj ličnosti?”
• Ljubomir Živkov: Neću na Karibe jer su priznali Kosovo
• Još jedna epizoda iz serijala o mostarskoj Golgoti

Foto: FAH

Iz Bruxellesa je ovih dana poručeno tehničkom Zagrebu da domaći mangupi u RH samo na korupciji i poreznim utajama godišnje ukradu više od 500 milijuna eura. Antikorupcijski aktivist Zorislav Antun Petrović navodi podatak Instituta Rand Europe o 50 milijardi kuna ili 15 posto BDP-a, što je otprilike ista svota. Nijedna velika politička stranka, pa ni one manje, osim Hrvatskih laburista – Stranke rada, nemaju u svojim programima razrađen program borbe protiv te vrste pljačke, što je indikativna činjenica o stanju mainstream političke svijesti

Marijan Vogrinec

Tehnička vlada je tehnička vlada, a ne izvršno tijelo koje djeluje kao da nije – tehničko. Nakaradna tehnička vladaHDZ-a&“domoljuba“&Mosta i tehnička ministarstva, u kojima vladajuće neiživljeni HDZ-ovi i Mostovi tehnički pouzdanici i dalje jedni drugima subverzivno/osvetnički bacaju klipove pod noge, pogrešno drže da u tehničkom dijelu mandata imaju veće ovlasti od provjetravanja svojih ureda, zalijevanja fikusa i rutinskog otaljavanja tekućih administrativnih poslova radi urednog funkcioniranja državnog sustava. Tehnička vlada tehničkog HDZ-Mostovog premijera Tihomira Oreškovića, recimo, nemoralno u ovom trenutku i neodgovorno prema novcu kritično osiromašenih poreznih obveznika daje jamstva poslovodnoj vrhuški Hrvatskih željeznica za masne otpremnine. Tehnički pak HDZ-ov ministar vanjskih i europskih poslova (MVEP) Miro Kovač, neposredno uoči iseljenja iz svog šestomjesečnog ureda na Zrinjevcu, želi povisiti plaće za 100-400 kuna mjesečno neto i unaprijediti u rangu 270 djelatnika MVEP-a. Što će reći, obvezati svog poslijeizbornog nasljednika da uzme iz džepa poreznih obveznika još 648.000 kuna diplomatima za ionako visoke plaće.

Ne radi se samo o tome da dio napredujućih nema osnovne uvjete za rad u diplomaciji i da je Kovač nakanio diplomatskim statusom nakititi čak voditelja voznog parka, neke šefove u računovodstvu i obične činovnike, što je nonsens, nego i o tome da tehnički čelnik grlato-namigivačke diplomacije iskazuje krajnju bezobzirnost prema stanju državne blagajne i rastućem siromaštvu među građanima. Dok HDZ-Mostova vlada ni ranije, kamoli sada dok joj je raditi u tehničkom leru, nema novca za invalidnu djecu, njihove suradnike u nastavi, za đački prijevoz u školu, kemija sa 6000 stipendija za školovanje braniteljske djece i drži socijalu na kruhu i vodi, bezočno na račun građana nabija debele financijske obveze svojim nasljednicima u Banskim dvorima i s druge strane Markovog trga. To je bezobrazno i neodgovorno, kao što je bilo bezobrazno i neodgovorno i od bivše SDP-ove i svih prethodnih vlasti koje su činile to isto. U najizravnijoj je to suprotnosti s novom HDZ-ovom mantrom o „povratku vjerodostojnosti u politiku“, jer vjerodostojnost podrazumijeva i domaćinski odnos prema novcu poreznih obveznika.

Moralni krimen

Postupci Mire Kovača i Tihomira Oreškovića nisu nevjerodostojni u tom smislu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, o čemu se štošta dade zaključiti/pretpostaviti uzme li se u obzir činjenica da je protiv bivšeg šefa HDZ-a Ive Sanadera podignuto desetak optužnica za kriminalno posezanje za pustim milijunima državnog novca, a sama je stranka jedina u nacionalnoj političkoj orbiti prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitog naroda. Da se ne govori o cijelom nizu HDZ-ovih prvaka s crne pravosudne liste: od ministara Petra Čobankovića, Damira Polančeca i Božidara Kalmete do, najnovije. Davorina Mlakara. Prsti se ližu gdje se med pretače, tvrdi narodna mudrost, pa otud valjda i pojašnjenje zašto politika u RH nije vjerodostojna, ali jest najunosnija profesija.

I svi koji iole drže do sebe – od notornih izbornih redikula s najnemogiućijim sloganima do sveučilišnih profesora, nesvršenih studenta i razvikanih liječnika – više nisu kadri odoljeti zovu profesije u kojoj je kruh bez motike najslađi, a odgovornost za (ne)učinjeno takorekuć na razini apsolutne ništice. I nikom ništa, ide kako ide ili jednostavno – ne ide. Svejedno.

Neodgovornost prema novcu poreznih obveznika na kraju mandata, istina, nije moralni krimen samo HDZ-ovih političara koji su šakom i kapom grabili i rasipali. SDP i njegov ministar Tihomir Jakovina su se javno „proslavili“ blagoslovom milijunskih otpremnina nekolicini menadžera u Hrvatskim šumama, a ministrica u MVEP-u Vesna Pusić je također koncem mandata, 2015. godine, povisila plaće i promaknula u viši diplomatski rang 87 od predloženih 199 državnih službenika. Njezin pak prethodnik, HDZ-ov Gordan Jandroković je potkraj 2011. Isto učinio za više od 150 djelatnika… Sva je sila i drugih sličnih je primjera. Navodno, svaka nova garnitura vlasti bez pardona navali građanima na teret blizu 20.000 svojih uhljeba na svim državnim razinama. Odnos prema građanima i ionako nedostatnom proračunskom novcu je kruto benderovski: ideje naše, benzin vaš.

To je bilo samo u vanjskim poslovima, na području gdje RH nema spomena vrijednih rezultata i otpočetka je deficitarna glede i u svezi jasne/osmišljene vanjskopolitičke strategije. Što, dakako, ima svoj novčani ekvivalent na štetu RH. Od izvana programiranog uključenje države u NATO i EU radi „viših ciljeva/interesa Zapada“, u kojim integracijama RH ima krajnje marginalnu ulogu u odlučivanju o međunarodnim odnosima, ali snosi milijunski trošak u eurima ili dolarima, svejedno, do preskupih, prečestih i uglavnom nepotrebnih „turističkih“ putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović uzduž i poprijeko globusa.

Nedostatak suvisle i dugoročno korisne hrvatske vanjskopolitičke strategije osobito je defektan/štetan u odnosu na Rusku Federaciju. Hrvatska je maloumno odustala od već dogovorenog sudjelovanja u strateškim projektima Družba Adria i Južni tok, kojima bi dugoročno riješila sve svoje potrebe za naftom i plinom bez kojih, iz ruskih izvora, Europa ne može. Tupava politika i lijevih i ponajviše desnih vlada nanijela je milijarde eura štete svojoj zemlji, inače jako deficitarnoj energentima. Umjesto vrapca (?) u ruci, recimo, transkontinentalnog plinovoda Južni tok, priklonila se zapadnjačkom golubu na krovu, tek zamišljenom i potom odbačenom i prije početka gradnje plinovodu Nabucco.

Zapad, pogotovo Njemačka, itekako izvlači materijalnu korist iz suradnje s Rusijom i pod sankcijama, a RH glumata u tom smislu predziđe gluposti i, primjerice, zlatne neretvanske mandarine dijeli u bescjenje domaćoj sirotinji, jer ih ne žele kupiti ni parajlije iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Hrvatska hrana, uključujući Vegetu i Kraševe napolitaknke, Moskovljani tamane u velikim količinama, ali na tome zarađuju strani posrednici umjesto naših proizvođača. Zapadni političari tapšaju po ramenu hrvatske hlebince, a ovi svršavaju od sreće zbog priznanja da su dosljedni u primjeni sankcija prema Ruskoj Federaciji. Na sankcijama pak debelo zarađuju SAD i neke zemlje EU-a (Njemačka, Francuska, Mađarska, Slovačka…). RH na teret poreznih obveznika, bez ikakve nacionalne koristi, masno plaća (Afganistan…) i to što vojno čuva guzice Amerima, čija su imperijalna presizanja pod „mirotvornim“ i egidama „zaštite demokratskih vrijednosti“ unesrećila svijet, prouzročila izbjeglički egzodus 50 milijuna ljudi i razbuktala osvetnički terorizam i u samom srcu Zapada.

Korupcijske milijarde

Jalova turistička putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, također bez milosti prema poreznim obveznicima, ne mogu skriti ponižavajuće podređen položaj RH prema EU/SAD-u, gotovo neokolonijalnu zavisnost i dužničko ropstvo u odnosu na vjerovnike sa Zapada. Politika ZNA SE opcije i osobna taština diktiraju mantru o „važnim hrvatskim inicijativama“, o nekakvim „uspravnicama“ i valjda, analogno, „priležnicama“ koje padaju u vodu čim se promijeni vlast. Hrvatska je već 1990-ih maloumna – možda u dobroj vjeri? – dopustila SAD/EU/Vatikanu biti malom od kužine i sada joj vlasnici državne licencije više ne dopuštaju navući gaće više od koljena. To znači da je „dopušten“ unutarnji javašluk nesvjesnih/nesposobnih državnih vođa, ako takvi jamče vanjsku pokornost. A jamče. Svi odreda koji se povremeno smjenjuju za državnim kormilom.

Iz Bruxellesa je ovih dana poručeno tehničkom Zagrebu da domaći mangupi u RH samo na korupciji i poreznim utajama godišnje ukradu više od 500 milijuna eura. Antikorupcijski aktivist Zorislav Antun Petrović navodi podatak Instituta Rand Europe o 50 milijardi kuna ili 15 posto BDP-a, što je otprilike ista svota. Nijedna velika politička stranka, pa ni one manje, osim Hrvatskih laburista – Stranke rada, nemaju u svojim programima razrađen program borbe protiv te vrste pljačke, što je indikativna činjenica o stanju mainstream političke svijesti.

I o tome što građani mogu očekivati od političara kojima je normalno – „sve je u skladu sa zakonom!“ – na teret poreznih obveznika kupovati stranačku naklonost i istodobno namirivati osobne imovinske apetite. Stoga učinkovit antikorupcijski program, u pravu je Petrović, podrazumijeva da „svako tijelo javne vlasti mora biti maksimalno otvoreno građanima i omogućiti im da vide kako upravlja resursima i što radi za njih i u njihovo ime“. To podjednako vrijedi za predsjednike države, vlade, ministre i ostale na nižim razinama upravljanja zemljom.