Božić, komšijsko zdravljenje
Povezani članci
Slika prva: prvo pijanstvo, Božić 1974. Osmi razred osnovne. Pozvao nas komšija, pardon: susjed. Bjegovi mama i tata idu na muziku u Društveni dom. Svira “meksički” ansambl Sombrero, a nama, petnaestpgpdišnjacima, će ostaviti gramofon, ploče, bogatu rpezu – i litru vina. Domaćeg. Hercegovačkog, iz sela Jare.
Međutim, nas petorica, sve “mali maturanti”, uz dobru mjuzu a nevični piću, smažemo tu litricu dok si rek’o “keks”! Vince dobro, jako, ono od čijeg se prvog guca, uši i obrazi zacrvene k’o paprika.
“Čekajte”, kaže susjed već malo zapličući jezikom, “znam gdje stari na tavanu čuva još vina.” Ustade, ode gore i, bogami, za tili čas donese pletaricu.
Ostatak možete pretpostaviti: guc po guc, čaša po čaša – i ode pet litara jakog, crvenog, u naše mlade, maliganima još nesvikle trbuhe.
Od te se večeri sjećam još samo dva detalja. Kad su drugari otišli, u pratnji susjeda nekako se dokopam našeg podruma u kojem su moj stari i par prijatelja to veče “šutali” pingpong. Nas dvojica smo se toliko klebarili da nas je siroti stari, kome tog dana baš nije išlo, mršnuo iz podruma i na 15 dana zabranio igranje stonog tenisa.
Drugi “detalj”je mnogo gori: nepomičan, mortus, ispovraćao sam se na novom majčinom kuču!
Batine sam dobio tek sutradan. Vas zelen u licu, tri dana nisam išao u školu.
Slika druga: juče kraljica Beatrix vjernicima čestitala Božić. Čestitka je, u stvari, trebala biti emitovana tek danas, ali je nekako ipak “procurila” na internet, pa su je onda dijelom emitovali i na te-veu.
Sirota žena! Što reče Geert Mak: budući ateist, “crvenog srca”, nemam ništa sa kraljevskom kućom, ali mi se dopadaju ta žena, i njena porodica. Hrabra je, to je dokazala u teškim situacijama, a i nije distancirana i ukočena kao neki drugi odličnici “plave krvi”. Zamišljam kako će sutra, kad svi idu u posjetu familiji, sa najstarijim sinom, njegovom ženom, unukama i cijelom svitom otići do bolnice u kojoj već mjesecima, nakon teške nesreće na skijanju, u dubokoj komi leži njen drugi sin Friso. Doduše, prije nekoliko dana osjetlivi aparati na koje je priključen registrovali su tračak života. No, stručnjaci vele da to skoro ništa ne znači. Ako se ikad i probudi, princ Friso biće poput biljčice sa kojom mi, obični ljudi, nećemo znati komunicirati.
Zamišljam tužnu svitu kraj bolesničkog kreveta. Tišina. Blijeda, kamena lica, u krhkoj nadi za oporavak najtalentovanijeg, najpametnijeg člana kraljevske porodice. Pridružujem se, svim srcem, njihovim gorljivim nadama.
Slika treća: sinoć, na Badnjak: poslije napornog rada na prevođenju Benalijevog romana “Glas moje majke” silazim u prizemlje. Krajičkom srednjeg uha sam već čuo neku viku i galamu u prizemlju. Momci su dolje, sve ide po planu, pomislim tada, i nastavim kuckanje.
I doista, kad otvorim vrata dnevnog boravka, poznata slika: džojstici, plejstejšn, dranje i urlanje. Na stolu pivo i vino, a pod slikom virtualnog loptanja poznata, lijepa muzika. A kad im naredim da, barem večeras – majka će im se ljutiti! – završe igricu,na ekranu se pojavi slika Harija Varešanovića. Koncert na Dan Republike u sarajevskoj Skenderiji.
Brzo dohvatim čokalj. Zar i meni, mada starom nevjerniku, danas nije bar “pola” Božića?! Uostalom, ko je ono rekao: “Svaki lijep dan je Nova godina”? I to, ne bilo koja nova godina, nego baš praznik, Nova godina!
Bjehu to lijepa vremena. Niko se u komšiluku nije prsio, niti na ružan način isticao, ali je svako slavio svoje. I svi su svima dolazili na slavlja: Božić, Nova godina, pa drugi Božić, i druga Nova godina, a prije i između toga – “šećerni” bajram(i). Ne zovu ih ovdje džaba suikerfeest – šećerno slavlje! Nama su svi dolazili na Novu godinu, a mi druge pohodili kako je ko slavio, i želio. To se kod nas uvijek poštovalo.
Sjećam se, recimo, sjajnih novogodišnjih dočeka u našoj kući. Kao mladi bračni par, u to smo vrijeme jedini od raje imali veliki, lijep prostor. Samo nas je prizemlje dijelilo od onog nesretnog podruma s početka priče, pijanstva su ostala ista!
Dvojici izprove priče sam jutros zaželio čestit Božić. Dvojica slave druge slave. Za par dana, na Novu godinu, mojoj će majci, u istom onom stanu, dolaziti komšije na iće, piće i čestitanje. U jednoj od rijetkih skoro neizmijenjenih ulica u Gradu, ona će danas zaredati s vrha do dna ulice: Šilići, pa Pepo i Azinovići, pa moji Lasići i Anđelići … Kako god zvučalo, to je ta ljepota miješanih ulica koje se danas naprosto moram sjetiti.
Nadam se da majka, nakon svog tog komšijskog zdravljenja, neće završiti na kauču, kao ja onomad!
Ma, nema veze: ona sutra neće morati u školu.