April

Povezani članci

• Senad Avdić: Veni, vidi, Vico
• Političari BiH: Pazi kome vjeruješ
• PAOLO ROSSI I PČELICA MAJA
• Mesić: Čović i Dodik braća blizanci – razbijači Bosne i Hercegovine
• Čolo odgovara Čoviću: Venecijanska komisija ne podržava etničke izborne jedinice
• Forum mladih SDP BiH: Svaki grad u BiH je imao svog Boška i Admiru

Foto, Screenshot: YouTube

Nostalgija za suncem, za umrlim drugovima, za Zemljicom ili, prosto, nekim dobrim godinama.

Piše: Milenko M. Blagojević

I april nas, po običaju ,”laže , krade i napušta…” Jer, evo, ni obećavano proljeće nije stiglo, slagaše i za kijametski dan koji je za insana davno nastupio. I juni je daleko.

A, april je mjesec u svijetu, kad laž zri. Da parafraziram. Vako il’ nako. Pogotovo sada, kada je i ona postala globalna.

Čak i Wikipedia omane, i objavi u prilogu o nekadašnjim Radnim akcijama u SFRJ nešto sa čime se ne mogu složiti. I to, veoma haotično. I stilski i pravopisno.

“Dragovoljni rad (ili engleska posuđenica volonterstvo) je rad osobe koja obavlja posao za dobrobit drugih bez financijske naknade. Najčešća vrsta dragovoljnoga rada je sudjelovanje u aktivnostima nevladinih organizacija pojedinačno ili kao dio dragovoljnoga društva ili dragovoljne skupine. Razlozi za uključenje u dragovoljni rad su obično moralne prirode i ovise o individualnim pristupu sustavu vrijednosti. Uključuje se uglavnom radi pružanja pomoći drugim ljudima, kako bi se promijenio svijet koji ih okružuje na bolje.” ( Wikipedia)

Moja, i neke druge generacije, koje su bile savremenici toga vremena, bi kazale drugačije.

Dobrovoljci – dragovoljci – volonteri su bili LJUDI (nikako – osobe ) koji su zbog svojih moralnih nazora radili za LJUDE i DOMOVINU kako bi se promijenio svijet koji ih okržuje – na bolje. I još nešto. O tome se brinula DRŽAVA.

I nisu radili za” DŽ”, nego za sebe, za komšije, za djecu, za otadžbinu… A, zašto ne reći: i “za TITA”. I sve je to, što izgradiše, njima ostajalo i gruntovano. A, ni TITO nije ponio sa sobom. Ostalo. Bilo ostalo narodu.

Na žalost, kako se pokazalo, i za one koji su to poslije oteli i narode oćerali u bijedu i surgun, kako- koga.

A kada bi se brigadiri vratili sa Radnih akcija, nastavljali su da rade na svojim radnim mjestima, da se školuju na visokim školama i fakultetima i da bi, u vrijeme petnaestodnevnih ljetnjih godišnjih odmora, putovali prugama i prugama, putevima i putevima, i odmarali se širom plavog Jadrana za bagatelu. Nisu to bila samo odmarališta, hoteli, nego i privatni smještaj (kao se to tada zvalo) od čega je svak’ imo’ nafake. Baš-svak’.

I još nešto. Dolazio je, bolan, i narod. Strani. Od svakle. Dolazili i Česi, koji su nosali konzerve. Da prežive. Nijemci, automobilima, avionima (tada smo gradili i aerodrome ). Rusi nisu smjeli i da su šćeli (a jesu)! Nisu mogli na tenkovima – ni oni, ni oni drugi. E, to je bilo zabrabranjeno, i to – STROGO. Nije dao babo. A, boga mi, ni ukućani.

I pokazivali smo, sa ponosom. Imalo se šta. A narod, ko narod, dođe i vidi. Pa mu lijepo, pa se navadi. Dođe jednom, drugi puta… pa hoće i on da ima. Pa, dođe kući i počne zanivljat…

A, to što su oni zanivljali je i jedan od razloga zbog kojega smo i mi najebali …

Hotio sam da napišem nešto o 1. aprilu, Danu radnih akcija, koji se obilježavao na geografskim prostorima SFRJ-a i BIH-a . Šćedoh da svima onima, koji su krampovima, ašovima i motikama gradili prugu Šamac – Sarajevo. Svima onima, koji su gradili auto-put
Bratstvo i jedinstvo. Svima onim, LJUDIMA, koji su “volonterski”, sa pjesmom na usnama, radili, gradili i – izgradili nešto što će ostati za pamćenje. Za pamćenje svima onima koji su znali za šta i za koga rade.

“Jošik”, stadion lukavačkog “Radničkog “, i njega treba pomenuti. Njega, i preživjele akcijaše koji su ga ostavili naraštajima i gradu kojemu je fudbal mnogo značio.

Hoću da pomenem i Aliju Sirotanovića. Onoga, koji je to, na neki način, teške ‘48. sve te akcije i započeo. Da se sjetimo njegovih i današnjih kamarada, istinske radničke avangarde. I da im kažemo: “Sjetno , drugovi rudari!”  Ono, sretno, danas im mnogo više
treba. Njima, a i nama.

A, i “Onima Anam”. Da se sjetimo i njih. I njima je 1.april , al’ onaj drugi. I njima je dernek. I to svaki dan . “Svakog dana i u svakom pogledu sve više – nazadujemo!”

– Za koga?
– Za Žiku!

– Za koga?
– Za Žikinu dinastiju!

– Za koga?
– Za žikino kolo!

– I , za koga još?
– Za sve one koji u tom kolu igraju.

Eto, tako bi se danas moglo uzvikivati njihovom prvom aprilu . Ostalo je i zapisano “Prosto da čovjek izludi čekajuci proljeće.”
I da dodam, juni i dudove. Trebaće nam.

sodaLive