Apel za prijatelja Sahina Alpaya

Izdvajamo

• Za slučaj veterana turskog žurnalizma Sahina Alpaya čulo se i u Evropskom parlamentu. Tanja Fajon je od turskog ministra pravde tražila dozvolu da ga posjeti u zatvoru Silivri. Ja sam još u novembru 2016. u Avazu izrazio žalost što je zatočen, ni kriv ni dužan, moj prijatelj, a evo će, nažalost, i 2018. dočekati u zatvoru. Supruga mu Fatma će u srijedu, jer samo jednom sedmično ima pravo na posjetu, donijeti hrpu lijekova i želju da se iduće godine vrati svom domu.

Povezani članci

• Premijerno predstavljanje projekta “Atlete srca“ u utorak na Dan nezavisnosti BiH
• Uzbuna: Vlada KS izdala preporuke zbog opasnog zraka
• Fašizam u ime patriotizma!
• PETOKRAKA POBEDILA NA EVROPSKOM SUDU: Ne sme da se zabrani, svako može da je nosi!
• AMIRA I HALKA U BKC-u!
• Promovisana knjiga Bekima Sejranovića “Dnevnik jednog nomada” u Sarajevu

Foto: expressioninterrupted.com

„Ja sam nevin“, ponovo je rekao pred sudijama, „samo sam ispoljavao svoju slobodu izražavanja koju mi garantuju turski ustav i Evropski sud za ljudska prava“. Na osnovu sedam kolumni koje je objavio u listu Zaman i njegovom engleskom izdanju Today’s Zaman – iza kojeg stoji pokret Fethulaha Gulena, optuženog da je organizovao puč protiv legalne vlade Turske jula 2016. – Alpay može biti osuđen za pripadništvo terorističkoj grupaciji i podrivanje legalnog sistema zemlje. A to može značiti 15-ak godina, a teoretski čak tri doživotne zatvorske kazne. 

Volio bih da ovo što ću reći za tacno.net prenesu i drugi mediji i blogovi, ali da čuju i razna udruženja i udruge novinara u Bosni i Hercegovini –  ako se to, naravno, uklapa u njihov odnos prema kršenju ljudskih prava – pa protestuju zbog hapšenja i držanja u zatvoru bez suđenja kolega u Turskoj.

Prema saopštenjima organizacija za ljudska prava i medija, u turskim zatvorima je pred kraj 2017. bilo između 150-250 novinara. Reporteri bez granica (RSF) smatraju da „Turska nastavlja da bude najveći svjetski zatvor profesionalnih žurnalista“. Ne znam za druge uhapšene, jer se čovjeku, pa i novinaru podložnom raznim prilikama i pritiscima, dogodi da griješi. Ali ima jedan među njima, Sahin Alpay, za koga bih mogao svjedočiti pred bilo kojim sudom da ne zaslužuje da novu 2018. dočeka u Silivri zatvoru kod Istanbula. Ne samo zato što smo prijatelji već 25 godina, otkako me zajedno s još nekolicinom turskih kolega i diplomata lijepo dočekao i hrabrio kao prvog ambasadora iz zaraćene Bosne. Nego zato što već 600 dana bolestan čami bez valjanog razloga, valjanog bar po kriterijima slobode govora i pisanja u kakvu obojica vjerujemo.

Dr. Sahin Alpay,  73-godišnji politolog i žurnalista, se nadao da će biti oslobođen pri prvom pojavljivanju pred sudom, 18. septembra, a pošto se to nije dogodilo, uputio je iz ćelije, putem websajta Platforme za nezavisni žurnalizam (P24) poruku javnosti o svom pogoršanom zdravstvenom stanju. „Ja sam u vrlo poodmaklom dobu“, kaže. „Pošto patim od više hroničnih bolesti, i moje zdravlje se pogoršava, očekujem da će 13. istambulski sud ili Ustavni sud što prije odlučiti da bez suđenja ostatak života provedem sa suprugom, djecom i unučadi“. Njegova aplikacija Ustavnom sudu da bude oslobođen zbog zdravstvenog stanja je, međutim, odbijena. Izveden i saslušan, zajedno s grupom novinara, ponovo pred sud 8. decembra, ali ništa ni od oslobađanja ni od presude. Samo je obaviješten da je naredno saslušanje i suđenje zakazano za 5. april 2018. „Ja sam nevin“, ponovo je rekao pred sudijama, „samo sam ispoljavao svoju slobodu izražavanja koju mi garantuju turski ustav i Evropski sud za ljudska prava“. Na osnovu sedam kolumni koje je objavio u listu Zaman i njegovom engleskom izdanju Today’s Zaman – iza kojeg stoji pokret Fethulaha Gulena, optuženog da je organizovao puč protiv legalne vlade Turske jula 2016. – Alpay može biti osuđen za pripadništvo terorističkoj grupaciji i podrivanje legalnog sistema zemlje. A to može značiti 15-ak godina, a teoretski čak tri doživotne zatvorske kazne.

Alpay je tvrdio na sudu da navedeni članci pokazuju njegovu privrženost parlamentarnoj demokratiji i vladavini zakona, i da oni mogu biti dokaz u njegovu korist, a ne protiv njega. „Svako zna da sam branio fundamentalni princip isključivosti nasilja iz politike“, rekao je. „Svoje sam članke slao emailom… i da sam ikad pomislio da će članovi tog (Gulenovog) pokreta jednog dana učestvovati u pokušaju državnog udara, ne bih nikad pisao za Zaman“.

Među onim „svako zna“ bio sam i ja, pošto smo zajedno – kao i Joschka Fischer, Joost Lagendijk, ili Yavuz Baydar i drugi turski kolumnisti – sedam godina pisali za Today’s Zaman, a da nam nikad iz njegove redakcije nisu postavljali uslove kako ćemo pisati. Ni meni kad sam kritikovao one iz moje zemlje koji govore da im je „Turska majka“. Ili kad sam, čudeći se prijedlozima iz krugova bliskih turskoj vladi da se Aja Sofija ponovo pretvori u džamiju, citirao Sahina koji je pisao „da bi konverzija Aja Sofije u džamiju požnjela upravo suprotan rezultat“ od ciljeva Alijanse civilizacija, inicijative čiji su sponzori bili tadašnji premijeri Turske i Španije,  Recep Tayyip Erdogan i Jose Luis Zapatero.

Za slučaj veterana turskog žurnalizma Sahina Alpaya čulo se i u Evropskom parlamentu. Tanja Fajon je od turskog ministra pravde tražila dozvolu da ga posjeti u zatvoru Silivri. Ja sam još u novembru 2016. u Avazu izrazio žalost što je zatočen, ni kriv ni dužan, moj prijatelj, a evo će, nažalost, i 2018. dočekati u zatvoru. Supruga mu Fatma će u srijedu, jer samo jednom sedmično ima pravo na posjetu, donijeti hrpu lijekova i želju da se iduće godine vrati svom domu.