Antonio Scurati: Pedofilija je uništila vjerodostojnost Crkve

Povezani članci

• Heni Erceg: Kanon šutnje
• Umirući svjedok
• Donatella Di Cesare: Nekropolitika
• Aleksej Kišjuhas: Ratni zločini su alfa i omega naše zaustavljene tranzicije i vaskolike zapuštenosti
• Put kojim se ređe ide
• Vešović: Biti čovjek se danas ne isplati, a biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak se debelo isplati

Antonio Scurati , veliki talijanski književnik i znanstvenik dao je intervju za Novi list ,intervju prenosimo u cijelosti.

    Je li moguće uspoređivati Camusovu »Kugu« s vašim romanom i njegov opis nevjerice u širenje fašizma, odnosno vaš opis dizanja moralne panike zbog navodnog slučaja pedofilije?

    – Hvala na usporedbi, Camus je veliki europski pisac i moja inspiracija. Pišući ovaj roman zanimala me situacija koju ste naveli, stanje moralne panike. Ona se toliko često pojavljuje u našem društvu da rezultira paradoksom. Mi, a kada kažem »mi« mislim na drugu generaciju rođenu nakon Drugog svjetskog rata u zapadnoj civilizaciji (Scurati je rođen 1969. godine, op.a.), smo najbogatiji, najsigurniji, materijalno najzbirnutiji, u usporedbi s bilo kojim drugim dijelom svijeta i bilo kojim drugim razdobljem. Usprkos tome, mi smo najuplašeniji, što je ludo. Nema nikakvog stvarnog razloga da se osjećamo toliko nesigurni, da živimo s tako malo samopouzdanja, s tako malo vjere u nadu. To je paradoks koji me zanima. 

    Oko nas nije kuga, ali mi osjećamo da je ona tu. Nismo joj sposobni dati ime. Jedan od naših problema je i taj što je zlo bezimeno. Ne postoji zajednička ideja što je zlo, ali živimo živote kao da su svakodnevno ugroženi. Ako pitate ljude zašto su toliko uplašeni, oni nisu sposobni na to odgovoriti.   

Strah kao strast

Je li strah gorivo današnje civilizacije?

    – Da. Postoji citat Thomasa Hobbesa kojega navodim na početku knjige »Jedina strast mojega života bio je strah«. Ono što je bila istina za njega i njegov život, danas je istina za nas kao kolektiv. Strah je postao strast. U Italiji imamo jednu od najgorih televizija na svijetu, Berlusconijevu, i jednu od najgorih politika na svijetu jer ista osoba upravlja državom i televizijom. Jedna od najgorih stvari kod talijanskih televizija je prikazivanje ubojstava. Po pretpostavci one bi trebale emitirati vijest, ali to nisu vijesti. Emitiraju najgora ubojstva koja se događaju, a ta emitiranja nisu ni od kakvog društvenog interesa. Milijuni ljudi su zalijepljeni za ekrane svaku večer i čekaju da im se kaže da je, primjerice, majka ubila svoje dijete. Ljudi vole da budu uplašeni. To je najomiljeniji osjećaj, a to je ludo. 

    Rekli ste da je zlo bezimeno. Je li pedofilija mogući naziv za zlo?

    – Ponekad ona postaje naziv za zlo, ponekad su to stranci, ponekad imigranti, pa onda to može biti ekonomska kriza i tako dalje. Mi više nemamo zajedničku socijalnu ideju toga što je zlo. Nisam zagovornik rigorozne moralnosti, ali mi više nismo sposobni razlikovati dobro od zla i zato se naše društvo lomi u komadiće. U ovom romanu namjerno sam reproducirao socijalnu dinamiku srednjega vijeka; progon vještica u srednjovjekovnoj klimi. Razlika je u tome što su u srednjem vijeku, kada su progonili »vještice« imali vrlo snažnu ideju toga što je zlo. Mi to danas nemamo. Pogledajte političare, poput Berlusconija, koji vode države. On ponosno pokazuje ljudima aspekte svog životnog stila i svoga karaktera koje bi generacija moga oca smatrala porocima. On ih prikazuje kao vrijednosti, kao cool životni stil. To plaši. Živimo u sadašnjosti i budućnosti bez vrednota.   

Crkvena hipokrizija

Rekli ste da nema razlike između dobra i zla.

    – Ne, ne. Smatram da naša kultura nije sposobna razlikovati dobro i zlo. Pedofilija jest zlo, ali pišući roman zanimao me prije svega strah kojemu nismo sposobni dati ime, o nedostatku sposobnosti da se razlikuje dobro i zlo. 

    Kad je riječ o pedofiliji učestalo se spominje Katolička crkva. Ona bi po pretpostavci trebala biti na strani dobra, a zbog slučajeva pedofilije mnogi danas smatraju da je na strani zla. Je li riječ o hipokriziji Crkve ili nečem drugom?
 

  – Hipokrizija je dio Katoličke crkve, nešto esencijalno za nju. Postoje dva morala; jedan za svijet, a drugi za »drugi svijet«, iza crkvenih zidina. To je u prirodi Katoličke crkve, čak i u njenim najboljim dijelovima. To je nešto prilično različito od svijeta reformacije. To da je pedofilija toliko raširena u Katoličkoj crkvi je nešto užasno i u mnogim je zemljama uništilo je vjerodostojnost Crkve. Kraj Katoličke crkve je već stigao. Prije nego što je objavljen ovaj roman, napisao sam nekoliko članaka koje su objavile talijanske novine. U jednom od njih napisao sam da Italija nije katolička zemlja i nakon toga su »La Stampu« zvali mnogi iz Vatikana. No, očito je da Italija nije katolička zemlja, ljudi nisu religiozni, ne žive kao katolici, osim rijetkih. Pad Crkve se počeo događati mnogo prije pedofilskih skandala. 

    Sad ste na tragu scene iz Coppolina filma »Kum 3« u kojoj kardinal, budući papa, Michaelu Corleoneu objašnjava ukorijenjenost kršćanstva u Europu Corleoneu na primjeru oblutka kojega je izvadio iz vode i koji je izvana mokar, a iznutra potpuno suh. 

    – Vodeći likovi kršćanstva u Europu uvijek su bili takvi. No, ta vlažnost izvana bila je snažna socijalna i kulturna struktura koja je držala Europu zajedno i stvorila europsku civilizaciju. Ali, sada je gotovo, kamen više nije vlažan. Živimo u postreligijskom društvu. Odrastao sam u Veneciji, gradu u kojem su neke od najljepših crkvi na svijetu i gradu u kojem doista ima mnogo crkvi. No, one nisu religijske zgrade, one su turistički objekti, a to je golema razlika. Ljudi se dive tim crkvama zato što su lijepe, a to znači da su one potpuno izgubile religijski smisao. To više nisu kuće božje, nego kuće Tintoretta ili Tiziana. 

   Rat uživo

Vratimo se na strah. Kazali ste da je on gorivo današnje civilizacije. Jesu li mediji, prema kojima ste u romanu iznimno kritični, glavni kanal koji širi taj strah i moralnu paniku i to, sudeći prema završetku vašeg romana, bez ikakve odgovornosti?

    – Odgovornost je ključna riječ. Mediji mogu biti dobri, mogu biti zli, to nije u njima samima, nego ovisi o tome kako ih se koristi. Mediji u zapadnom svijetu koriste se da se promijeni način na koji ljudi stječu iskustvo nasilja i iskustvo patnji drugih ljudi. To je važna antropološka promjena; sjedimo na svojoj sofi i gledamo druge ljude kako pate. 

    Kad me netko pita kakvo je moje iskustvo rata, na »prvu loptu« moram reći da nemam takvo iskustvo, rođen sam u Italiji poslije Drugog svjetskog rata. Ali, kad bolje razmislim moram se prisjetiti noći između 17. i 18. siječnja 1991. i prve noći »Pustinjske oluje«. Tada se prvi put u povijesti čovječanstva rat moglo gledati na televiziji uživo – sjediti kod kuće, piti pivo i gledati u izravnom prijenosu kako ljudi umiru. Za nas to je bila samo televizijska emisija i ja sam bio televizijski gledatelj. Nakon toga smo noći trošili gledajući majke koje su ubile svoju djecu i to je promijenilo temeljni osjećaj ljudskosti. Tragedija kao umjetnička forma u vrijeme stare Grčke ima mogućnost da gledajući patnju kao gledatelj dosegnete katarzu. To je potpuno drugačije nego danas. 

    Je li moguće ponovo izgraditi odgovornost medija?

    – To nije samo odgovornost medija i ljudi u medijima nego i onih koji gledaju televizijske emisije, koji su konzumenti. Ne znam kako ponovo izgraditi tu odgovornost. Naime, suočavamo se s nečim s čime nemamo iskustva. Moja generacija i generacija poslije moje je odrasla s time, gledajući ubojstva iz večeri u večer i teško je vratiti se.

Jesu li po vašem sudu mediji danas sredstvo informiranja ili manipuliranja, posebno ima li se na umu da ste Talijan i da živite u zemlji u kojoj je Silvio Berlusconi prvo postao medijski mogul, a potom i na temelju toga, jedan od najmoćnijih političara u posljednjih 15-ak godina?

    – Nedavno mi je kolega kazao da je Berlusconijeva era gotova. Odgovorio sam mu da nije u pravu. Njegova era započela je 80-ih i nije gotova jer je stasala cijela generacija obrazovana ili neobrazovana na njegovim televizijskim programima. Moramo pokrenuti jake obrazovne programe da promijenimo ono što je Berlusconi učinio u više od 20 godina. To nije ni informacija, ni manipulacija, to je zabava. Berlusconi je neka vrst avangarde zaostalosti jer je on sve pretvorio u zabavu. Sve, čak i tragedija, postali su zabava. On nije htio manipulirati, on nije imao tu izričitu namjeru, on nije imao ideje ni vrednote. Mnogi koji mu se protive smatraju ga totalitarnim. I ja mu se protivim, ali se protivim i tome da je on totalitaran. Talijanski fašizam imao je ideje i vrijednosti, koje ja ne dijelim, ali imali su ideje i vrijednosti i projekte i htjeli su manipulirati Talijanima ne bi li i oni dijelili iste ideje i vrijednosti i projekte. Berlusconi nije imao ideje, vrijednosti, projekte. On je htio ugodno i lagodno živjeti, zarađivati novac i postati moćan. Posljedica toga jest da je sve nestalo i postalo zabavom. To je i gore od ideološke manipulacije, jer tome se mnogo teže opiremo nego ideološkoj manipulaciji.    

    Predajete na sveučilištu. Vrlo ste kritični i prema studentima i današnjoj razini znanja. Jesu li sveučilišta nakon Bolonjskog procesa tvornice diploma i doktorata koja se stječu bez temeljnog i dubinskog znanja?

    – Ne znam kako izaći iz tog kruga. Problem je što nas za to nije briga. U Italiji za obrazovanje, školstvo i visoko obrazovanje, političari jednostavno ne brinu. Nema investicija, nema novca, nitko ne »ubacuje« novac u sveučilišta. 

    Ali Europska unija ima vrlo visoke ciljeve kad je riječ o obrazovanju i postotku BDP-a kojega treba izdvajati za znanost i obrazovanje. 

    – To je talijanski problem i problem svih mediteranskih europskih zemalja koje trpe mnogo težu i dublju krizu. One ne investiraju u znanje, svakako ne dovoljno. Jedina šansa da Europa ostane globalno važnom je znanje. No, znanje nije poznavanje niza tehničkih pitanja i problema. Po prvi put u povijesti zapadne civilizacije mi ne obrazujemo nove generacije. One idu na fakultete, stječu diplome i doktorate, ali one nisu doista obrazovane. Više ne postoji obrazovni model koji je zasnovan na sistemu vrijednosti. U srednjem vijeku, u vrijeme »septem artes liberales«, postojala je vizija svijeta i sistema vrijednosti. Mi smo to izgubili. Mi znamo kako projektirati zrakoplov, ali to ne znači da smo obrazovana generacija.   

Vjera u Europu

Spomenuli ste Italiju i krizu u mediteranskim zemljama, spomenuli ste da Berlusconi nema nikakve ideologije. Novi talijanski premijer Mario Monti nije političar, smatra ga se tehnokratom. Koliko je opasno to što premijer neke države nije političar, a političar je po definiciji čovjek koji zastupa određene vrednote?

    – To je užasno opasno i to je prirodna posljedica procesa koji se zbivaju. Tehnokracija je na neki način kuga našega doba. Ne može se živjeti tehnologija sama po sebi. Duh nihilizma je tehnika za to da ljudi žive, a nemaju nikakve ideje zašto nešto rade. Nema konačnog cilja, samo se rade stvari. Možemo govoriti i o duhu novca, a novac sam po sebi nije cilj, samo se njegova količina uvećava, bez pitanja zašto. Kad se napusti politika u korist tehnokracije sva su temeljna pitanja zaboravljena. Monti u usporedbi s Berlusconijem radi dobro, ali to što on radi nisu rješenja. To su možda bila rješenja u Velikoj Britaniji 80-ih godina u doba Margaret Thatcher ili u isto doba u SAD-u za vrijeme Ronalda Reagana. No, nema odgovora na naše temeljno pitanje. 

    Demografija i imigranti su zanimljiv aspekt knjige. Bez njih se ekonomski ne može, a istodobno su za neke ljude imigranti i opasnost i meta u koju se upire prst kao krivce za sve loše u društvu. Što su za današnju Italiju, zemlju koja je tradicionalno bila iseljenička, imigranti?

    – Useljavanje iz Afrike ili istočnih zemalja je svojevrsna povijesna drama. Mi smo prije desetak godina otkrili da smo imigrantska zemlja i tada smo otkrili da smo rasisti, da je ksenofobija bila u nama. Volimo govoriti da su Talijani dobri ljudi, ali to nije istina. Kad je prvi crni Afrikanac došao u našu zemlju, otkrili smo rasizam unutar nas samih. Ti ljudi, imigranti, su ono što smo mi bili prije samo jedne generacije, ali smo to zaboravili. Pitanje iza svega je i kakvu Europu želimo i kakva je naša ideja Europe za sljedeću generaciju. 

    Pitanje je, dakle, kakva je budućnost Italije i Europe?

    – Vjerujem u Europu. 
    A u Italiju?

    – Ne toliko. Kad govorim o budućnosti Europe, a Veliku Britaniju ne smatram dijelom Europe, smatram da je ona napadnuta sjevernoameričkom ekonomijom s jedne strane i azijskom s druge strane. Ono što trebamo napraviti u takvoj situaciji jest ići dalje s tim povijesnim procesom integriranja Europe i to političkom integracijom koja mora biti mnogo snažnija. Prepustio bih talijanski politički suverenitet Europi, kad bi to bilo moguće, ali Europa ne smije biti zasnovana na tehnokraciji jer bi to bilo najgore. Mora biti zasnovana politički i tada će, siguran sam, moći ponovo zadobiti vodeću ulogu u svijetu. Moramo postati stvarna unija, a hoćemo li to postati ovisi o Njemačkoj. Ona mora preuzeti vodstvo u Europi, sa svom odgovornošću. Nijemci to ne žele zbog »duha nacizma« i onoga što se dogodilo kad su posljednji put zaželjeli vladati Europom, ali njihova vodeća uloga je naprosto zapisana