ANTE TOMIĆ: Antifašisti su bili talentiraniji i moralno ispravniji od svojih protivnika, fašističkih siledžija

Povezani članci

• Otvoreno pismo bh. intelektualaca prijateljima u Srbiji povodom negiranja zločina na tuzlanskoj Kapiji
• Predrag Blagovčanin: Koalicija 1. Mart nudi genijalnu ideju i trebamo je svi podržati
• Hajdučko srce
• Zemlja nelagode
• IVO ANIĆ: JEBALO VAS HRVATI VAŠE ZAJEDNIŠTVO
• Čuvari nove prošlosti

Više je Koči Popoviću knjiga palo s police, nego što ih je Tomislav Karamarko pročitao.

Piše: Ante Tomić- Slobodna Dalmacija

Na poleđini ekrana mog laptopa jedan je natpis koji ljude obično zbunjuje, čini im se vjerojatno i hvalisava poruka: “This machine kills fascists.” Zar doista mislim da svojim kompjutorom ubijam fašiste? Ne mislim, naravno, odgovorim ja ljubazno. Miroljubiva sam osoba i nemam ni trun želje nikoga ubijati, pa ni fašiste. Da pisanje može oduzeti nečiji život, ja ne bih pisao. Citat s naljepnice na laptopu prepisan je s gitare Woodyja Guthriea, američkog umjetnika i ljevičarskog aktivista kojega vrlo cijenim.

Ni on nije nikoga ubio, ni gitarom ni kakvim primjerenijim i svrsishodnijim alatom poput, recimo, pištolja, natpis je i u njega i u mene više nekako ironičan, šaljiv, ali svejedno izražava jedan politički i ideološki stav.

Churchill? Koji Churchill?

Antifašizam je jedna od rijetkih ideja za koju bih se čvrsto i bez ostatka zauzeo i zbog toga sam u nedjelju u HNK bio počašćen primajući Povelju za promicanje antifašističkih vrijednosti. Dobro se osjećam u društvu Woodyja Guthriea, pjesnika koji je napisao “This Land Is Your Land”. On mi je jedan od uzora, zbog njega pišem o našim, domaćim fašistima. Jer je ova zemlja moja zemlja.

A ima ih još mnogo, slavnih antifašističkih boraca koji me nadahnjuju i čudim se, pravo da vam kažem, s kakvim se gađenjem i bijesom danas ta riječ danas u Hrvatskoj izgovara. Tomislavu Karamarku, na primjer, antifašizam je gotovo poput psovke, kao da nikad u životu nije čuo za Winstona Churchilla, vojnika, političara, državnika i pisca, koji je izgubio parlamentarne izbore da bi dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Zna li Karamarko za Marlene Dietrich, da nastavim sa slavnim antifašistima? Kako bi itko zdrave pameti mogao reći išta protiv te predivne plave Njemice, najpoželjnije žene svoga vremena, koja je nacistima drsko pokazala svoje senzacionalno okruglo, prćasto dupe, pobjegla preko oceana, uzela američko državljanstvo i čitav rat pjevala vojnicima, hrabreći ih da ustraju u borbi protiv luđaka?

A možda Picasso? Ili Einstein?

Pa onda Pablo Picasso. Prije nego išta kažete o ovoj temi, otiđite u Madrid i stanite pred ogromno platno Picassove Guernice, s prizorima bestijalnog bombardiranja jednog španjolskog gradića.

Vjerojatno najveća slika prošlog stoljeća veličanstvena je oda antifašizmu. Najveći znanstvenik toga doba, Albert Einstein, također je bio antifašist, upravo kao i Jean Paul Sartre. I njih su dvojica, uzgredno, nobelovci.
Zapravo, kad smo kod toga, ne mogu se sjetiti da je i jedan fašist ikad, i za što dobio Nobelovu nagradu.

Desničari samozaljubljeno lupetaju na opskurnim portalima, zasipaju nas svojom nepismenom mržnjom, jadni i ne shvaćajući kako su beznačajni i glupi pred antifašističkim naslijeđem čovječanstva. Čitam ovih dana ratne zapise Koče Popovića.

Partizanski komandant svakodnevno je urednim rukopisom bilježio događanja, gombajući se po bosanskim planinama, a da su njegove teke pale u ruke neprijatelju, on od njih ne bi imao znatnije koristi jer je Koča kojiput pisao na francuskom, kojiput na srpskom, kojiput na španjolskom, a kojiput na engleskom. Više je Koči Popoviću knjiga palo s police, nego što ih je Tomislav Karamarko pročitao.

Hvala vam, drugovi

A nisu pamet i obrazovanost jedine ljudske vrline u kojima se antifašisti ističu pred svojim neprijateljima. Ni jedan od onih desničara što se zaklinju u domovinu, uvjeren sam, ne poznaje velikodušnost velikog hrvatskog antifašista Mike Tripala, sinjskog veleposjednika koji je nakon Drugog svjetskog rata bez kajanja razdijelio svoju zemlju sirotinji.

Ni u jednome čestitom hadezeovcu ili pravašu nema srčanosti i želje za činjenjem općeg dobra, kakvi su grijali karlovačkog prvoborca Vjekoslava Holjevca kad je u samo deset godina sagradio čitav Novi Zagreb.
Antifašisti su, da ne duljim, bili daleko talentiraniji, vrijedni i moralno ispravniji od svojih protivnika, fašističkih siledžija koji su obično pazili samo da im čizme budu besprijekorno uglancane. Antifašisti su napravili čudesna, prekrasna i uzvišena djela.

Dvadeseto stoljeće bez njih bi bio jedan beskrajno dugi niz neizrecive boli. I ako će mene netko staviti u to herojsko društvo, ja mogu samo dirnuto kazati: “Hvala vam, drugovi.”