Vahidin Preljević: Amerika i unutarnji Balkan

Povezani članci

• U IME BOGOVA I NARODA – u zatvorenom krugu mržnje, nasilja i kriminala
• Fatima Redžepović: Ratni zločinci bolje žive od svojih žrtava
• Irma Baralija: Ne prihvatamo poraz kao opciju, idemo glavom kroz zid ako treba, al ne odustajemo!
• Svetlana Broz: Kako će se i kada mladi ljudi, rođeni posle zločina, suočiti s istinom o zločinima svojih otaca?
• Pobjeda logike mnoštva
• Zlatko Dizdarević: Pozvani vrag došao po svoje, i to s ozbiljnim zakašnjenjem

Bauk balkanizacije

Kad su 6. januara razularene Trumpove pristalice, potaknute govorom odlazećeg američkog predsjednika, upale u Capitol, okupirajući neke njegove prostorije puna četiri sata, američka, kao i dobar dio svjetske javnosti, bili su preneraženi. Iz ovog stanje konsternacije, vodeći američki mediji, još nisu izašli, i ko je pratio CNN, ABC, New York Times ili Washington Post ovih dana, mogao je po nastupima moderatora i novinskim naslovima, čak i onih medija koji inače nisu skloni senzacionalizmu, primijetiti da događaj o kojem izvještavaju nije na razini uobičajenog skandala, već da možda predstavlja dubok, intenzivan potres, epistemološki rez, sličan onom koji je svjetsko globalno selo doživjelo s terorističkim napadom 11. septembra 2001. Ovog puta, međutim, medijski gnjev se usmjerio ne na vanjskog nego na „unutrašnjeg neprijatelja“, na figuru nazvanu „domestic terrorist“, čiji je vođa trenutni američki predsjednik, koji je iznutra napao temeljne američke vrijednosti. Neki komentatori su, uz veću ili manju dozu zlobe, vašingtonske događaje ocijenili kao povratak imperijalizma kući, a prizori iz Capitola, emblematična predstava raspadanja jednog carstva, izazvala je asocijacije s vandalskim upadom u Rim 455. godine.

Pomenuto pomjeranje fokusa prema unutra izazvala je i druge, za nas zanimljivije asocijacije. Tim Judah, britanski novinar, korespondent Economista i autor više čitanih knjiga o Srbiji i Kosovu, na Twitteru je neposredno nakon izbijanja desničarskih nereda napisao kako se SAD u potpunosti pretvaraju u Balkan. David Miliband, bivši laburistički ministar vanjskih poslova Velike Britanije, u kolumni za Daily Mail posegnuo je za istom usporedbom, ulazeći malo dublje u njenu predhistoriju pojma, dajući joj nešto precizniji sadržaj: „Balkanizacija je pojam koji je izmišljen da opiše raspad Balkana u fragmentiran niz plemena koje objedinjuje jedino geografija odnosno odbojnost jednih prema drugima.“ Upravo ta opasnost balkanizacije sada prijeti Sjedinjenim Državama, dodao je Miliband, jer sadašnje podjele nisu samo uvjetovane vremenskim zonama niti razlikama u politici. „Riječ je o mnogo više gorućim pitanjima kulture, identiteta, značenja, svjetonazora.“ Ona se, nastavlja Miliband, na taj način tretiraju od odvojenih informativnih mašinerija da su uvijek utopljena u „antipatiju“, što onemogućuje svaki dijalog između tih sfera. A zbog raširene kulture posjedovanja oružja takvo stanje je ekstremno opasno, zaključuje Miliband. Balkanizacija je ovdje sinonim ne samo za urušavanje cjeline i (etno)političke podjele, nego i za uzrok koji toj katastrofi prethodi: postojanje paralelnih istina i paralelnih stvarnosti, nazovimo ih: gornja i donja, koje, iako dijele isti prostor, više nemaju zajedničke vrijednosti, koje ne komuniciraju i nemaju dodirnih tačaka, i koje kontakt ostvaruju samo još u nasilju.

Balkanizacija kao unutarnje Drugo

Signifikant balkanizacija upućuje najprije na plutajuće metaforičko polje koje je od početka 20. stoljeća, naročito od ubistva srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage Mašin 1903. godine, a definitivno u jeku balkanskih ratova 1912-1913, sve više poprimalo očvrsnulu semantiku primitivizma, mržnje, kulture nasilja, nereda odnosno etničke i političke disperzije postimperijalnog prostora. Ta predstava, koja je, kako je, između ostalih pokazala Maria Todorova u svojoj poznatoj kapitalnoj studiji o balkanizmu, kodirana i duboko ukorijenjena u mentalnim mapama zapada, održavana je i u popularnoj kulturi i političkom diskursu i za vrijeme trajanja socijalističke Jugoslavije, u kojoj su se javljali pokušaji njenog prekodiranja u pozitivnom smislu, a oživjela je i političku relevantnost ponovno zadobila neposredno pred početak raspada Jugoslavije. U tom kontekstu simptomatična je putopisna knjiga Balkan Ghosts Roberta D. Kaplana, koja revitalizira slike o „divljoj Evropi“ i egzotičnog Drugog iz kasnog 19. stoljeća, a koja se, iako završena tokom 1990, po objavljivanju 1993, dobro uklopila u dominantnu zapadnu recepciju postjugoslavenskih ratova, koja se, za razliku od nekih uvriježenih mišljenja, barem u svojoj prvoj fazi, uglavnom kretala između zgađenosti nekim dalekim plemenskim sukobima i napada humanitarne saosjećajnosti – dajući podlogu za političku agendu nemiješanja, na što se i sam Kaplan kritički osvrće u predgovoru novom izdanju svoje knjige 1996. godine. Poznat je onaj vic o Balkanu Slavoja Žižeka koji ga predstavlja kao prototip siginifikanta koji se neprestano pomjera, jer se „Balkanom“ označuje uvijek onaj najbliži, susjedni Drugi, koji u sebi posjeduju nešto zaostalo, neuredno i mračno. Nadovezujući se na njega u jednoj sam raspravi na njemačkom jeziku nastojao „Balkan“ opisati kao naše unutarnje Drugo, blisko i daleko u isti mah, ono što mislimo da smo nadvladali, ali što prijeti do ponovno bukne na granicama onog što doživljavamo kao vlastiti identitet, dezintegrirajući ga i bacajući naš interni poredak u paramparčad.

U najnovijem oživljavanju ove metaforike u kontekstu američkih događanja balkanizacija se doživljava kao prijeteći unutarnji događaj, u samom srcu zapadne civilizacije. Sve noćne more imaginarnog, unutarnjeg Balkana, potisnutog primitivizma, nasilja, zaostalog stanja svijesti kao da su zgusnute u napola strašnim, napola smiješnim slikama pristalica QAnon pokreta u Capitolu, između ostalog, u viralnim fotografijama čovjeka po imenu Jake Angeli, samozvanog „šamana“, koji je polugol, odjeven u krzno, s bizonskim rogovima na glavi i kopljem u ruci, pozirao pred kamerama.

Real-politika Balkana

A šta je u međuvremenu s politički „realnim Balkanom“, svedenim u političkom žargonu na Zapadni Balkan? U vanjskom ali i unutarnjem odnosu prema njemu kao da se opet reproducira njegova imaginarna semantika. Najkasnije od posljednjih neuspješnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom postalo je očito da je agenda neproširivanja, koju je još ranije obznanio francuski predsjednik Macron, postala, istina i dalje nezvanična, ali stvarna real-politika EU prema ovoj regiji. Kako piše Frankfurter Allgemeine Zeitung od 13. januara ove godine, a pozivajući se na dugogodišnjeg člana Evropskog parlamenta Elmara Broka (CDU), proširenje EU je, barem za ovu generaciju, „mrtvo“, a balkanskim državama koje su ostale izvan treba ponudi, bi se mogla ponuditi alternativa da postanu dio evropskog ekonomskog prostora, ali bez političkih prava odnosno bez prava na sudjelovanje u donošenju odluka. Upravo je to jedna moguća definicija kolonijalizma – ekonomska integracija u uvjetima neravnopravnog omjera snaga, a bez mogućnosti političke zaštite. Paradoksalno je, međutim, što upravo neki njemački mediji (baš pomenuti  FAZ u nedavnom intervjuu s Valentinom Inzkom) a, naslućuje se, i neke struje u njemačkoj politici, zagovaraju ukidanje ili minimiziranje navodno kolonijalnog relikta u vidu institucije Visokog predstavnika u BiH, odnosno zalažu se za politiku nemiješanja, a istovremeno su bliski ideji faktičke kolonizacije cijele regije, u kojoj bi ove zemlje, mahom slabe ekonomije, uskladile tržišta za evropsku robu, a ne bi imale mogućnost da u tom prostoru politički participiraju. Konkretno Bosna i Hercegovina je kao corpus separatum imala sličan status u Austrougarskoj, premda je on možda bio i povoljniji, jer je vlada u Beču tada ipak preuzela i teret „europeizacije“ i ekonomske izgradnje zemlje.

Ukidajući – u ime real-politike, a zapravo slijedeći prastare imaginacije o „divljoj Evropi“ (B. Jezernik) – evropsku perspektivu punopravnog članstva, Balkan bi još više postao ono što je svakako danas: ograđeni prostor, prepušten sam sebi, na kojem su sve jače mračne sile autoritarnog nacionalizma i korupcije, koje Evropa osuđuje i istovremeno tolerira, dok je on za nju u stvari ne mnogo više od strašila na koje će pokazivati prstom (kao u licemjernoj kritici migrantske humanitarne katastrofe) i rezervoara radne snage. Drugim riječima, on bi se definitivno pretvorio u već spomenutu sliku o sebi, njegova imaginarna dimenzija srasla bi konačno s realnošću. Ali, evropska politika bi već zbog američkog primjera morala osvijestiti da ni njen „unutarnji Balkan“ nikad ne miruje, da ga se ne može naprosto izopćiti i potisnuti, i da odbijanje suočavanja s njim može imati fatalne posljedice: i za nju samu.