Amer Obradović: “Etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici”

Povezani članci

• Krivci za Mahirovu smrt moraju biti kažnjeni
• Tri zaumna slavlja
• Buđenje
• Esad Bajtal o knjizi Slave Kukića: Lopovluk u ime naroda
• Čedomir Petrović: AJ` ZDRAVO
• Povratak ustaša

Foto: A.B.

„Kad boraviš u ratu i u logoru shvatiš da je to neka potpuno paralelna stvarnost koja nema veze sa životom. Ludilo krene i veoma ga je teško zaustaviti jer nenormalne stvari postanu normalne. Ja sam bio dijete i nisam imao nikakve veze sa ratom međutim, očigledno je postojala mržnja jer ono što se dogodilo nije se moglo dogoditi bez mržnje.  Isto kao što ja ne mogu da mrzim bez obzira šta mi neko uradio jer nisam formatiran da mrzim. Ali rat je ipak neprirodno stanje kad razmišljaš iz današnje perspektive. Tad se u čovjeku probudi najgore i najbolje i samo je pitanje šta će od toga preći tu tanku granicu.“

Sa samo sedamnaest godina Amer Obradović je uhapšen od strane pripadnika HVO-a a nakon toga zatvoren u logor smješten u nekadašnjoj Koštanoj bolnici u Stocu. Kako sam tvrdi, njegova priča ne razlikuje se mnogo od ispovijesti njegovih vršnjaka u Stocu „jer malo ko je neokrznut prošao u ovom gradu“.

Nisam želio da idem u školu Herceg Bosne

Obradović je imao šesnaest godina kada je počeo rat u Stocu i Dubravskoj visoravni. Živio je u mjestu Borojevići pet kilometara udaljenom od Stoca i pohađao prvi razred stolačke gimnazije.

„Prvo su srpski rezervisti okupirali Stolac, a nakon toga u junu 1992. godine očigledno su se dogovorili da granica bude ona Banovine Hrvatske te se rezervisti povlače tako da je onda HVO preuzeo kontrolu nad gradom. Ja sam išao u školu koja je bila potpuno okrenuta obrazovanju, za razliku od ovoga što danas imamo, to su bili vrhunski profesori i vrhunski pedagozi. Kako se zaratilo djeca koja su se zadesila u Stocu i Dubravskoj visoravni išli su u Čapljinu zbog neposrednog rata, a ja nisam želio da idem u školu Herceg Bosne. To je bilo jedno od prvih pitanja u logoru kad su me isljeđivali „Zašto nisi htio da ideš u školu“, a ja sam tada već imao neki otpor da je to nešto što ne želim da mi piše u biografiji. Ni u kojem smislu nisam želio da budem pripadnik nečega što je nacizam.“

Period od 1992. do 1993. godine Obradović provodi u naselju Borojevići koje je etnički pomješano. Naglašava da do 1993. nikakvih problema sa komšijama hrvatske nacionalnosti nije bilo.

„Odnos je bio sasvim korektan. Mi nismo imali nikakvih problema sa komšija niti oni s nama. Niko od moje porodice nije bio u nekoj zavadi, pogotovo ne nekoj nacionalističkoj. Njive su nam bile zajedničke, put je bio zajednički, ja sam se družio isto sa hrvatskom djecom kao i sa bošnjačkom. U ratu je krenula ta nacionalna priča i to preraste u kolektivno ludilo.“

Prema riječima Obradovića u početku rata suradnja Bošnjaka i Hrvata je bila korektna međutim sa dešavanjima u Vakufu i Bugojnu moglo se pretpostaviti šta će se dogoditi u Stocu.

„U početku je bilo neke saradnje između Bošnjaka i Hrvata, tačnije dok se sa Srbima ne raščisti, a kasnije je došao period da se raščisti s nama. Kada su počeli sa „čišćenjem terena“ i hapšenjem Bošnjaka ja sam sa rođacima pobjegao u šumu. Nas je nekoliko bilo u toj jednoj od grupa koje su se krile u šumi. Sreća pa je bilo ljeto pa smo imali voće i povrće pa smo se od toga hranili. U tom skrivanju proveo sam mjesec dana. I na kraju pošto u mom selu žive Bošnjaci i Hrvati, komšije su vidjeli da nas četvorice nema bojeći se valjda za svoje kuće ili za svoje porodice oni su pozvali naše majke da nas zovu da se vratimo kući i da se predamo.“

Čovjek koji me zna čitav život me ispitivao, a poznanik spasio

Nakon poziva majki da se predaju, Amera Obradovića sa rođacima hapse pripadnici HVO-a i odvode u sjedište vojne policije u Koštanoj bolnici u Stocu.

„Kako su ljudi privođeni na ispitivanje Koštana je postala isljednički logor. Mene su 23. jula uhvatili, a logor je postao operativan početkom jula. Čim su nas doveli počelo je udaranje i prebijanje. Mene su prozvali na ispitivanje oko 1 sat iza ponoći. Tad me ispitivao jedan komšija koji je blizu mene živio. Donijeli su nekakav čekić da me udaraju po glavi i neku injekciju navodno kao neki serum istine sa ciljem da im ja kažem gdje se kriju druge grupe i gdje se krije oružje. Moj otac nije imao nikakvu pušku. I u tom ludilu jedan čovjek koji je bio u vojnoj policiji, a čija se sestra udala u moje selo i koji me je površno poznavao za razliku od komšije koji me je ispitivao, valjda je vidio da će me ubiti pa je došao i izvukao me kao da sa njim nešto radim u kuhinji. Tako me je spasio.“

Sticajem okolnosti Amerov otac, Ramo Obradović imao je autolakirersku radnju tako da je Amer poznavao većinu pripadnika vojne policije koji su maltretirali zatvorenike u Koštanoj bolnici. Dragana Krešića koji danas živi u Njemačkoj, a koji se sumnjiči za premlaćivanje i ubistvo Suada Obradovića, Amer je upoznao prije rata.

„Otac je lakirao aute tako da smo mi poznavali dosta ljudi, a i mene su pozvali tako da poslije toga nisam imao nekih problema. Al’ ja sam bio u mučilištu i ti ne možeš biti imun tu. Poznavao sam jednog od najgorih ljudi koji je sijao strah i trepet, Dragana Krešića. Imao je nekog golfa i ja sam ocu pomagao kad mu je farbao auto i valjda me zbog toga nije dirao. Ja recimo dođem i pitam njega da donesem vode i on kaže hajde.  Neko drugi dođe isto pita i dobije batina. Tako da sam ja koristio tu neku hajmo reći „prođu“ kod tih ljudi i onda kad na primjer trebam čistiti kuhinju ukradem keks ili nešto da dam tim ljudima. Najveća blagodet je bila da ti neko donese obloga jer nije bilo nikakve medicinske pomoći osim hladne vode i krpe. Znao sam i Migu koji kad je udarao Amera Đulića mene je zaobišao jer me valjda poznavao.“

Obradović je u Koštanoj bolnici bio do početka oktobra 1993. godine kada ga nakon hapšenja druge grupe koja se krila u šumama prebacuju u civilni zatvor smješten u današnjim prostorijama stolačkog MUP-a. Iz civilnog zatvora izlazi zahvaljujući jednom Hrvatu kojem je Amerova sestra platila 4.500 maraka da ga izvuče iz zatvora.

„Kada je uhvaćena ova grupa od 20 momaka koji su se krili, nas su prebacili u civilni zatvor da ne svjedočimo kako prebijaju ove. U tom periodu ja nemam informacija šta mi je sa porodicom. Ne znam gdje mi je otac i majka, dvije sestre su prije rata otišle u Švicarsku. Tu sam čekao neko garantno pismo da se evakuišem. Tada dolazi jedan Hrvat kojem je moja sestra platila 4.500 maraka da me izvuče. On je napravio nekakve papire, mene puste iz logora, dođemo u Metković i vrate me sa granice. Nakon toga me pošalju 7 dana u samicu u Čapljinu. Sredinom oktobra opet me taj čovjek izvuče i nekako me prebaci do Splita odakle  idem u Zagreb. U Zagrebu je bio Smajo koji je bio sa mnom u logoru, a kojeg je brat izvukao i tu smo se krili dok nismo pasoš izganjali.“

Obradović ističe da je boravak u Zagrebu bio traumatičan jer se dva mjeseca krio kako ga hrvatska policija ne bi uhapsila i deportovala nazad u BIH. Prema njegovim riječima odlazak pred ambasadu BIH je bio najriskantniji.

„Tu smo bili dva mjeseca i tu je grozno bilo jer smo se krili obzirom da su  kupili ljude. Veliki je rizik bio otići pred ambasadu. Jednom tako u redu za ambasadu neki čovjek proziva mene “Ko je ovde Amer Obradović?“ Mislim javit ću se pa šta god bude. Taj čovjek reče „Ja sam Kudra, jesi li ti Ramin sin? Jel’ ti stari lakirer? Kažem jeste, a on kaže „Znam ja Ramu, on je  dobar čovjek hajde uđi.“ I taj čovjek mi da pasoš.“

Iz pakla sam došao u raj, a onda sam se vratio

Nakon što je dobio pasoš po Amera Obradovića dolazi sestra i tetak. Plan je bio da preko Slovenije, Italije ilegalno uđe u Švicarsku.

„Sestra sa tetkom je došla po mene i onda smo vozom krenuli u Sloveniju ali ja nisam imao vizu tako da, kad je graničar prišao, mi smo se dogovorili da sestra kaže da sam poludio u ratu. Dok ona to govori ja se vrtim u krug pred tim čovjekom i on me pusti da uđem u Sloveniju. U Italiju sam ušao bez problema jer nije trebala viza, a u Švicarsku sam ušao ilegalno. Na prelazu Como-Chiasso sestra i tetak su normalno prešli, a ja sam izašao i prošao kroz carinsku zonu gdje su šleperi i kamioni. Ja gledam u centru te zone je neka kućica i carinik u kućici gleda televiziju. Ja njega vidim, a on mene ne vidi i ja lagano prođem kraj kamiona, a tetak mi rekao čim vidiš drugu ogradu to je Švicarska. Kad sam vidio tu ogradu ja sam preletio kraj tog graničara. Kako sam trčao ne bi me ni Bolt uhvatio.“

Sa dolaskom u Švicarsku Amer preko Crvenog krsta uspostavlja kontakt sa majkom i ocem koji je bio u logoru Gabela i Vitina, a koji je kasnije razmijenjen.

„Sa roditeljima se prvi put čujem preko Crvenog krsta. Iz pakla u kojem sam bio dolazim u raj. U internat u Švicarskim Alpama u  koji su išla djeca direktora Swissair-a. Ja sam se integrirao u društvo ali nisam želio da budem neko ko je je napustio mjesto na kojem su živjeli moji preci stotinama godina. To je nešto što je presudilo. To ti niko ne može oduzeti ni HVO, ni politika niti bilo šta. Kad gledaš Stolac to su slične priče. Nije moja nešto drugačija od iskustva mojih vršnjaka. Vrlo rijetki su ljudi koji su ostali neokržnjeni. I svi su se vratili jer je potreba da tu ljudi žive jača i od nacionalizma i od HDZ-a.“

Nakon završetka srednje škole u Švicarskoj Amer Obradović se vraća u BIH. Počinje studirati u Sarajevu, a 1998. godine sa roditeljima koji su živjeli kao izbjeglice u Blagaju vraća se u svoju porodičnu kuću koja je nekoliko dana prije njihovog povratka minirana. Kako navodi strukture HDZ-a učinile su sve kako bi onemogućile povratak Bošnjaka u Stolac.

„Početkom aprila 1998. godine nam miniraju kuću i razruše je do temelja. U našoj kući je živjela neka hrvatska porodica. Kad smo se trebali vratiti političke strukture HDZ-a su nam minirale kuću. Prvo smo osposobili garažu gdje smo bili godinu dana dok nismo renovirali kuću. Mislim da je HDZ u tom svom nacionalističkom ludilu nanio najviše štete Bošnjacima ali je uveliko unazadio i Hrvate. Paradoks je da je više komšija Hrvata napustilo Stolac nego Bošnjaka. Uništili su firme i perspektivu svima, misleći da se ljudi neće vratiti ali su usput uništili i perspektivu Hrvatima.“

Stolac je grad u kojem zločinci slobodno hodaju, grad u kojem se danas 2019. godine djeca u školama dijele po osnovu nacionalne pripadnosti. Amer Obradović smatra da se ta sumorna realnost može promijeniti.

„Ja sam bio puno optimističniji dok sam bio mlađi. Budućnost koju smo mi zamišljali prije dvadeset godina je bila mnogo bolja nego danas, a ratne rane su bile još svježe. Danas mi se čini da se bilo kakva promjena ne nazire. Nažalost, etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici. Međutim, ljudi ovdje žive stoljećima i to je nemoguće uništiti. U konačnici i Bosna i Hercegovina je takva. Da nije, davno bi nestala. Kad posmatraš ovu državu skoro da nema ni jedan razlog da postoji, a postoji zbog ljudi koji je drže živom. Ako postoji rješenje za Stolac postoji i za BIH. Pokazali smo da je rat pobjediv. Izgulili smo u ratu ali pobijedili u miru ali ukoliko želimo da Stolac ima budućnost mora se promijeniti obrazovanje, zdravstvo, mora doći autoput i to je život, a to Stolac ne može sam i za to se treba boriti. Ne može se odustati i naša djeca moraju shvatiti da je ogromna šteta da se stoljeća utkana u ovu zemlju prospu zbog etničkih podjela.“