Aluminij Mostar ne smije propasti zbog neodgovorne bh. vlasti!

Povezani članci

• Francuska književna nagrada posmrtno Predragu Matvejeviću
• Maja Krek: Šta znači “prosečna zarada” ako je većina nema?
• PROSVJETA UČI HRVATSKU MJERI ČOVJEKA
• ESAD BAJTAL: PITANJE MIRA I POMIRENJA IDE PREKO SAMOKRITIKE, A NE PREKO KRITIKE
• Omar Karavdić: Bili smo Slobini, a vidi nas sad!
• Serious request – lijepa Božićna priča

Hercegovački div ”Aluminij” Mostar prolazi kroz svoju najveću krizu od svog postojanja dijeleći sudbinu grada Mostara jer je ovog nekadašnjeg bh. giganata, prepoznatljivog po vodotornju sa vitkim orisom, uništila prvenstveno poslijeratna i današnja politika te neodgovornost nadzornih odbora i menadžmenata. Istina o Aluminijskom kombinatu dugo se gurala pod tepih, kako kažu zbog socijalnih i političkih razloga a da se pri tom ni jednom riječju nije spominjala odgovornosti nadležnih visoko rangiranih političara SDA i HDZ-a koji svo vrijeme vladavine prave svoju ”stranačku ” državu a ne državu građana. Ovaj kombinat se dugo vremena, prećutnim dogovorom ove dvije partnerske stranke, smatrao ”HDZ-ovom tvrtkom” i njenim glavnim bankomatom za ”isisavanje” novca i kapitala.. Današnja sudbina ”Aluminija” je zato rezultat slijeda događaja takve neodgovorne politike.

Prema izjavi federalnog ministra energije, rudarstva i industrije FBiH, Nermina Džindića postoje dva moguća scenarija za mostarski Aluminij a to su pronalazak strateškog partnera ili stečaj. Ministar nam drži „lekciju“ kako „Aluminijski kombinat ima veće gubitke nego je ukupna vrijednost njegovog kapitala pa se praktično ne može prodati ni za 1 euro jer je Kombinat u minusu najmanje 350 miliona KM. Zašto bi neko dao 350 miliona KM i započeo posao s nule, u uvjetima kada Aluminij pravi gubitke i kada ne postoje ni najmanji izgledi da bi mogao ostvarivati profit, pita se „odgovorni“ ministar. Sva se krivica svodi na to kako „ BiH jednostavno nema tako puno i tako jeftine električne energije da bi proizvodnja aluminija bila profitabilna. Sada nam se „hrabri“ ministar Džindić usudio da prvi saopći tu ružnu vijest, nakon desetak godina gomilanja gubitaka. Ni jedne riječi o tome kako astronomske dugove nije izazvalo samo neodgovorno poslovanje već i godine HDZ-ovskih uprava koje su su novac rasipale šakom i kapom. Kupovani su luksuzni parfemi, odijela, plaćane gala večere, isplaćivane premije direktorima od 200,000 eura.

Naravno da je ministrova izjava pranje ruku od neodgovorne politike SDA i HDZ-a dugogodišnjim obmanjivanjem javnosti kako u ”ormaru nema nikakvih leševa” . Sada nam se prezentira scenario prepoznatljiv iz kasnih `90-tih i procesa tzv privatizacije u vidu gorke pilule koju treba progutati jer su gubici ogromni pa preduzeće treba ugasiti ili prodati za 1 Euro. Mnoge firme su u tom periodu prodate za jedan euro a onda uništene kako bi se prodale kao staro gvožđe željezari Zenica i zaradili milioni km. Ni jednom jedinom riječju se ne pominje odgovornost najodgovornijih što ukazuje na činjenicu da je korupcija postala način i filozofija života, da se ona uvukla u sve pore života, a da pri tome nemamo adekvatnu reakciju institucija koja treba da omoguće vladavinu prava i poštivanje zakona.

Kratko o nastanku „Alumija“ i vlasničkoj strukturi

Nastanak mostarskoga Aluminija otpočinje već s prvim godinama 20. stoljeća, pronalaskom boksitne rude u Hercegovini. Godine 1945. organizirano je poduzeće za istraživanje, iskopavanje i prijevoz boksita, naziva Boksitni rudnici Mostar, u kojemu su priređivane prve studije za opravdanost izgradnje tvornice aluminija u BiH. Poduzeće Boksitni rudnici Mostar pripojeno je 1969. godine tvrtki Energoinvest Sarajevo kojoj tadanja republička vlada povjerava zadatak razvitka aluminijske proizvodnje. Na osnovu suradnje domaćega Energoinvesta i francuske tvrtke Pechiney, 1975. godine otpočinje redovita proizvodnja u novoosnovanoj Tvornici glinice u Mostaru.
Spajanjem Tvornice glinice i Rudnika boksita, 1977. godine osnovano je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar u koje, nakon puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i Tvornica aluminija. U razdoblju od 1981. do 1990. godine uslijedile su brojne političke odluke koje su se odrazile i na gospodarstvo pa je Aluminij mijenjao naziv više puta i djelovao u različnim organizacijskim okvirima kako bi, nakon 1990. godine, bio izdvojen iz Energoinvesta i dobio ustaljeno i prepoznatljivo ime Aluminij Mostar. Otad izrasta u nositelja razvitka aluminijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini, ali i u okosnicu ukupnoga života hercegovačkoga, bosanskoga, dijelom i dalmatinskoga podneblja.
Razaranja ga nisu zaobišla. Zatečen je u razvalinama i u pepelu. Ratna je šteta dosegnula 140 milijuna eura. Danas je Aluminij d.d. Mostar dioničko društvo, čija struktura kapitala iznosi: 44% udio malih dioničara, 44% udio Vlade Federacije BiH i 12% udio Vlade Republike Hrvatske. Upošljavaju 900 djelatnika i ostvarujemo godišnji izvoz koji premašuje 200 milijuna eura.

Ima li rješenja?

Gašenje „Aluminija“ se ni po koju cijenu ne smije dozvoliti jer bi to vodilo u katastrofu bh. privredu sa daljim nesagledivim posljedicama. Prvi korak je sprječavanja uplitanje politike HDZ BiH ili bilo koje druge stranke u rad kombinata i njegovo vraćanje pod okrilje države i struke. Stvari su otišle predaleko a Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da izgubi jedinog proizvođača aluminija čime bi nam preostalo još jedino da kao zemlje trećeg svijeta izvozimo boksitne rude. Kombinat treba dati stručnjacima a radnicima vratiti ono što su političari uzeli od njih.

Sumnjam da je ova vlast na to spremna kao ni to da žele nekorumpirano i kompromitirano bh. pravosuđe koje bi trebalo da sprovede reviziju kombinata i procesuira odgovorne. Mostarci, Bosanci i Hercegovci već plaćaju ogromnu cijenu. Umjesto da da opstanu na ovim područjima tjeranjem politike iz preduzeća, ona tjera njih u Njemačku, Austriju, i druge zapadnoevropske zemlje.