Almin Kaplan:Male ideje velikih ljudi

Kad je zazvonio telefon bio sam u polusnu, tako da sam se javio ne znajući ko me zove. Čekajući odgovor na moje zamršeno molim, pokušavao sam se iskoprcati iz mreže sna i budan primiti k znanju ono što mi je želio saopštiti neko ko se nalazio u tom trenutku s druge strane telefonske linije. Ubrzo sam čuo glas: „Najprije se izvinjajem što sam te možda probudio!?”, na što sam zatečen odgovorio „Ne, uredu je, izvolite.” Odmah nakon prve rečenice prepoznao sam mu glas. Bio je to on, Vođa. Na samu pomisao da me zove u ove kasne sate, naglo sam skočio iz kreveta i u skoku sa sebe zbacio, kao što se zbacuje plašt, san. Nisam znao šta reći, mozak mi je jednostavno bio zablokirao, i to iz dva razloga: 1. Bio sam uzbuđen što me zove lično on i 2. Znao sam da se radi o nečemu velikom, dok me zove u ove sitne sate. Nastavio je jednoličnim tonom: „Mislim da je došlo vrijeme. Sutra ujutro ćemo se sastati kod Crnog u podrumu. Molim te da nikome ne govoriš, jer neće svi doći na sastanak. Odabrao sam samo najpouzdanije”. Zvučao je krajnje ozbiljno, što je u mojem glasu izazvalo blago podrhtavanje: „Čast mi je što ste i mene svrstali u tu grupu. Hvala vam”, nekako sam uspio izustiti. „Nemojte mi se zahvaljivati, vi ste to zaslužili. Vidimo se ujutro, sastanak je zakazan u sedam i trideset”, na što sam mu se ja opet zahvalio i potvrdio da se vidimo na sastanku.

 

Kad sam spustio slušalicu, preplavio me je osjećaj nesvakidašnjeg zadovoljstva. U stomaku sam osjećao onu slatku bol, bio sam sretan do te mjere da se ta ista bol oko jedan i petnaest pretvorila u blagi proliv. Ostatak noći sam proveo budan. Osjećao sam kako se bliži trenutak koji sam već dugo iščekivao, trenutak u kojem će ovaj grad konačno postati ljepše mjesto, a ja ću u svemu tome učestvovati. Jednostavno je tu noć u mojoj sobi mirisala revolucija. Jutro sam dočekao žvaćući vlastitu sreću.

 

Ugasio sam alarm u pet do sedam, kako ne bi probudio majku i kako bih izbjegao davati objašnjenja gdje odlazim tako rano. U sedam i deset sam bio spreman, do Crnog mi je trebalo nekih desetak minuta umjerenog hoda. Ulice su bile puste, tako da nisam strahovao od radoznalih očiju slučajnih prolaznika i njihovih mogućih pitanja gdje sam se to zaputio, što bi moglo ugroziti plan s kojim sam se ubrzo trebao upoznati. Sreća koju sam nosio još od protekle noći nije jenjavala, čak suprotno, iz trenutka u trenutak bivala je sve većom, a srce je udaralo sve brže i brže kako sam se približavao mjestu sastanka.

 

Pred kućom me je dočekao Crni, bio je uzbuđen. Nakon što smo se rukovali, snažno me je zagrlio i poželio mi puno sreće u predstojećim vremenima. Tiho mi je rekao (osvrćući se sumnjičavo) kako on misli da je osvanuo dan kada ćemo ući u historiju. Ja sam rekao kako i ja isto mislim, i da svijet od danas neće više biti isti, bar ne za nas, s čim se on složio, zagrlivši me još jednom.

 

U podrumu u staroj funuri je gorila vatra, bilo je više nego ugodno. Na sredini te male prostorije je stajao četvrtasti sto i oko njega uredno raspoređene četiri drvene stolice. Tu mi je srce jednostavno nekoliko puta preskočilo, jer sam shvatio da spadam među trojicu Vođinih najpouzdanijih sljedbenika. Ne mogavši obuzdati sreću opet sam poljubio Crnog i pozdravio ga našim pozdravom. On se samo nasmijao, u potpunosti smo se razumjevali. Na jednom zidu prostorije, razapeta između četiri čivije, stajala je zastava naše organizacije koju je dizajnirao naš Vođa. Na zastavi je ponosno stajao neki stasiti beg, doimao se kao da moli. U desnoj ruci je imao srp, a u lijevoj čekić, što je sve skupa zahtijevalo strahopoštovanje.

 

Vođa se zajedno sa Jusufom pojavio tačno u sedam sati i dvadeset i devet minuta. Na ulasku su nas toplo pozdravili, rukovali smo se, a zatim i izljubili. Nakon što je on zauzeo svoje mjesto, sjeli smo i mi. Iz torbe je izvadio zelenu fasciklu na kojoj je, preko neke druge naljepnice, bila zaljepljena naljepnica sa istim motivom kao i na zastavi. Nakon što ju je otvorio, započeo je: „Vi znate da je za potpuno razumjevanje naše ideje, osim čvrste volje, potrebno i nešto što je stvar čiste genetike. Hoću reći da je za obnašanje određenih funkcija u našoj organizaciji, a tu mislim najprije na čelna mjesta, potrebna ta genetska predispozicija.” Tu nas je sve upitno pogledao, pa ponovo nastavio: „Svi moji sljedbenici imaju čvrstu volju da to budu, što je takođe jedan od uslova, ali vi imate i ovo drugo, imate tu uređenu predispoziciju, stoga i jeste danas ovdje. Pozvao sam vas da zajedno, danas, ovdje, u podrumu, napravimo taj prvi historijski korak. Sve pojedinosti o našim operacijama ću držati u strogoj tajnosti, a od vas očekujem maksimalno raumjevanje i lojalnost. Sada bih zamolio Jusufa da vam se obrati.” Jusuf je već bio spreman i, nakon što mu je Vođa odobrio, počeo je govoriti nešto tišim glasom: „Dragi prijatelji, dragi revolucionari. Ovaj dan sam usnio još prije tri godine, kada mi je u snu šapnuto da će se pojaviti on (pokazao je na Vođu) i da će me povesti na put kojim koračaju samo pravedni. Zato mu se ovom prilikom zahvaljujem što mi je svojim bjelosvjetskim iskustvom proširio vidike. A sada da pređemo na stvar. Kao što znate, od našeg osnivanja, odnosno od dana kada je njegovo svijetlo lice (opet je pokazao na Vođu) obasjalo ove naše zaboravljene krajeve, prošlo je već dosta vremena, pa u skladu s tim naš Vođa je odlučio da poduzmemo neke konkretnije mjere i otpočnemo sa relizacijom naših ideja. Dosadašnja naša djelovanja su se zasnivala na analizi postojećeg stanja, kao i mentaliteta ljudi koje trebamo povesti u neko bolje sutra, a što je bilo neophodno učiniti prije ovog, za mene velikog, historijskog sastanka. Zato ću vas ovdje u ime našeg Vođe, naše organizacije i naših ideja upitati (gledao je u mene i Crnog) jeste li spremni žrtvovati čak i vlastite živote za bolje sutra svih nas?” Bez razmišljanja sam najprije ja odgovorio i klimnuo glavom potvrdno, a zatim i Crni. Crni je pitao Vođu je li potrebno na neki način prisegnuti, na što je on odgovorio da nema potrebe i da nam već dovoljno vjeruje. Nije me bilo strah, iako sam pristao žrtvovati vlastiti život, jer sam znao da se na ovom putu isplati čak i umrijeti. Zatim je Vođa ponovo preuzeo riječ: „Večeras ćete vas dvojica (mislio je na mene i Crnog) otići na benzisku pumpu u naselju Hodovo, sjest ćete u caffe bar koji se nalazi na toj pumpi i čekati. U dvadeset sati i deset minuta će se na vratima pojaviti čovjek kojemu ćete prići i pozdraviti ga našim pozdravom. Daljnje upute ćete dobiti od njega. Na Hodovo treba da se uputite sa tvojim kombijem Crni, jer ćete od čovjeka preuzeti pošiljku. Jeste li razumjeli?” Na to smo ja i Crni u glas dodali kako razumijemo.

 

Nakon satanka smo pili kafu, čavrljali o nevažnim stvarima i oko podne se razišli. Ja sam se dogovorio sa Crnim da krenemo u devetnaest sati, jer bolje da mi čekamo pošiljku nego ona nas. On se složio.

 

Dan sam proveo drincajući, a kako je vrijeme odmicalo, sreća je u mojim grudima rasla. Znao sam da ćemo ja i Crni večeras prevesti nešto što je od velikog značaja za našu revoluciju, ali isto tako sam znao da to nije i ono najveće, već će to biti samo početak. Izbjegavao sam majku kako me ne bi pitala jesam li kanio igdje večeras, jer ne volim joj lagati a radi se o strogo povjerljivim informacijama. Spremio sam se oko šest i trideset i odlučio čekati u svojoj sobi. Sjedio sam pored prozora i pušio. Gledao sam u nebesa. Bilo je vedro i čudesno. Zvijezde su bile razasute tako da je nebo izgledalo kao hartija ispisana nekim meni nepoznatim pismom. Znao sam da ih i on sada gleda i vjerovatno iz njih čita našu sudbinu.

 

Crni se pojavio u pet do sedam i ja sam se uspio izvući a da me majka ne primijeti. Na pumpi smo bili u sedam i dvadeset i pet, sjeli smo i naručili čaj. Nismo mnogo razovarali, bili smo okupirani vlastitim mislima u koje jedan drugom nismo htjeli barkati.

 

Tačno kao što je Vođa rekao, jedan čovjek je ušao u caffe u dvadeset sati i deset minuta. Uprativši ga, obojica smo se digli i krenuli prema njemu. Pozdravili smo ga našim pozdravom, a on je otpozdravio. Bio je to omanji tamnoputi čovjek, čiji su brkovi odavali dušu okorjelog kamiondžije. Rekao je da mu se žuri i da odmah moramo obaviti posao. Ja sam se s njim uputio ka njegovom kamionu, a Crni je otišao po kombi. Otvorio je vrata bijele hladnjače i popeo se u mrak karoserije. Crni je pritjerao kombi kako bi pošiljku preuzeli što brže. Iz mraka svog kamiona nam je dodavao nešto umotano u crne najlon vreće, što smo mi bez pogovora (vrlo pažljivo) primali i slagali u naše vozilo. Pošto to nešto nije moglo stajati uspravno, slagali smo po podu kombija jedan smotak do drugog. Kad je ponestalo prostora, slagali smo novi red i tako sve do četvrtog reda. Nakon što smo završili, kamiondžija je rekao da je to to i poželio nam sreću. Na rastanku sam ga upitao je li ima neko ograničenje brzine iznad koje nije dozvoljeno voziti teret koji je sad bio u našem kombiju, na što me je on samo pogledao i odmahnuo rukom. Zbunjeni smo se zaputili natrag ka Stocu.

 

Kad smo se spuštali niz stranu u Popratima, meni je zazvonio telefon. Bio je to Vođa. Pitao me je li sve uredu, a ja sam mu odgovorio kako smo već blizu Stocu i da je pošiljka u kombiju. Rekao je da je dovezemo do njegove kuće.

 

Na ulazu u njegovu avliju čekali su nas on i Jusuf. Kombi smo na Vođin znak utjerali do samih vrata podruma njegove kuće. Jusuf je otvorio vrata podruma, odakle nas je zapuhnuo miris osoke. Vođa je ušao unutra, a Jusuf je ostao na vratima. Nakon nekoliko minuta se začuo Vođin glas, rekavši nam da možemo početi sa istovarom. Ja sam dodavao Crnom, Crni Jusufu, a Jusuf Vođi kojeg mi nismo mogli vidjeti. Nakon što smo završili sa istovarom, Vođa nas je pohvalio i rekao nam da smo sad slobodni i da možemo svojim kućama čekati nove zadatke.

 

Sutrašnji dan sam proveo u nedoumici. Mislio sam da ćemo operaciju dovesti do vrhunca u što skorije vrijeme. Interesovalo me je šta se nalazilo u tim vrećama koje smo prevezli. Bio sam siguran da je i Crni o istom razmišljao, ali se, baš kao i ja, nije usuđivao nazvati i to podijeliti sa mnom.

 

U večernjem dnevniku se pojavio Vođa. Kad sam ga ugledao, srce mi je zaigralo, znao sam da će govoriti o nečemu čega sam i sam dio. Govorio je o akciji koja je taj dan provedena u Stocu, u kojoj su građani Stoca posadili tri stotine sadnica brdskog šipka. Tad mi se u glavi sve razbistrilo: posadili smo šipke na kojima će jednog dana, za svakog od nas, izrasti po jedan šipak.