ALMASINA PRIČA – Teret kontinuiteta žrtava genocida u Prijedoru

Izdvajamo

• Almasa je jedna od mnogih sličnih. Njena priča plijeni nesnošljivom težinom kroz pečat tragedije vremena rata i nje kao djeteta u ratu žigosanog užasom njene porodične tragedije.

Povezani članci

• Rizom magijskog socijalizma inkapsuliranih tijela
• Priča o jednoj generaciji: 36 godina potom
• Kud Ivo?
• Mančić: Treba rešavati problem, a ne baviti se Milanovićem i Vučićem
• Zlatko Jelisavac: Pregovori
• Siromašnima mjesečno šalje do 10.000 dolara

Sve su Alamsine uspomene, slike, igračke, sva predmetna sjećanja izgorjela zajedno sa njihovom porodičnom kućom maja hiljadudevetstotinadevedesetdruge godine u njenom rodnom Kozarcu. Ništa se od toga ne može mjeriti sa neispunjenim užasom od praznine duše iz koje nijemo vrišti svaki dan. Poput mnogih drugih koji još i danas tragaju za ostacima svojih najmilijih. Suhoparna administracija bosanskohercegovačke državne nakaradnosti nema mnogo sluha za njihove duše i njihove sudbine. 

Almasa je imala tri godine kada su joj velikosrpski fašisti ubili oca. Svog rahmetli babe se ne sjeća, ne sjeća se njegovog lika, u sebi nosi teško emotivno breme svih dešavanja u njenom rodnom Kozarcu iz devedesetdruge godine. Razmišljao sam da uobličim ovu priču sopstvenim kazivanjem o Almasinoj sudbini. Almasa mi se obratila s molbom kojom traži intervenciju i podršku u dostojanstvenom ispraćaju posmrtnih ostataka njenog oca, zajedno sa ostalim žrtvama genocida u Prijedoru čiji su ostaci smješteni, radi identifikacije, u hali Šejkovača u Sanskom Mostu. Ove godine kolektivna dženaza nevinim prijedorskim žrtvama planira se u subotu, 20. jula na stadionu Hambarine u Prijedoru. Almasa kazuje kako je otprilike 25 porodica iz Prijedora i iz Kozarca još uvijek u neizvjesnosti da li će svojim najmilijima napokon moći klanjati dženazu ove godine. Vrijeme iza nas, vrijeme iza krvave potkozarske tragedije, sa svim godinama iza nas, čini to da je tim ljudima svaki dan do ukopa ostataka njihovih najmilijih najmanje kao jedna godina, a svaki sat se mjeri kosmičkom količinom boli koja je potiskivana saburom, strpljenjem, svih ovih godina.

Zašto se baš meni obratila Almasa? Njeno trunjenje duše traje haman kao i čitav njen život, a sada kada očekuje unutrašnju katarzu, lomljenje okova tolikogodišnjih neizvjesnosti, čekala je skrušeno zajedno sa ostalim porodicama da joj dođe ovlašteno lice iz Sarajeva kako bi se obavila procedura identifikacije. Ovlašteno lice iz Sarajeva, sudija Olivera Đurić, nije se pojavila u Šejkovači toga dana što je izazvalo uznemirenost svih porodica koje su je čekale.

Almasino prvo obraćanje

„Poštovani gospodine, pišem Vam iz razloga što je u subotu 20. 07.2019. godine planirana kolektivna dženaza na stadionu Hambarine u Prijedoru. Oko 25 porodica iz Kozarca i Prijedora je još uvijek u neizvjesnosti da li će svojim najmilijima napokon moći klanjati dženazu ove godine, mada su do sad sve isplanirali. Sudinica, koja bi iz Sarajeva trebala doći na identifikaciju žrtava u Šejkovaču kod Sanskog Mosta danas se tu nije pojavila. Porodice žrtava su je čekale skoro cijeli dan. Proces bez nje ne može da se nastavi, a do dženaze je još samo dvije sedmice. Ovo je svim porodicama dodatni šok. Interesuje me da li ste Vi upoznati sa tim slučajem ili da li bi ga mogli nekako javno razglasiti, jer ovo je zastrašujuće. To je igra sa emocijama porodica i ismijavanje svih žrtava rata. Obraćam se Vama, jer iskreno ne znam kome bi se više obratila. Sistem nam očigledno vode ljudi koji su suodgovorni za ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini. Nadležni sudija odmara u debeloj sarajevskoj hladovini sa jako visokom platom od strane države Bosne i Hercegovine i ovako se sramno odnosi prema nevinim žrtvama rata i njihovim porodicama. 

Pozdrav, Almasa“

Bio sam užasnut ovim obraćanjem ondašnjeg djeteta od tri godine, današnje tridesetogodišnje ponosne i prkosne Bosanke koja smjelo i otvoreno traži dostojanstvo za svoga rahmetli oca, za sebe i za sve porodice i žrtve prijedorskog genocida iz devedesetdruge godine. Javio sam se sa obećanjem da ću učiniti sve što je u mojoj moći, a sa tvrdnjom da je sve to jako malo u odnosu na moralnu i ljudsku obavezu svih nas koji saosjećamo sa njom i njenom boli, koji smo ponosni zbog njenog dostojanstva i njenog prkosa. Almasa mi se izvinjavala zbog njenih grešaka u pisanju, jer nije išla u „naše škole“, imala je svega tri godine kada se zaratilo, a nakon toga su izbjegli u inostranstvo.

ALMASINA PRIČA

Ja se mnogih stvari ne sjećam, jer sam bila jako mala. Zapravo mislim da imam selektivno sjećanje. Sjećam se nekih trenutaka rata. Bježanja, vojnika, al najviše se sjećam straha. Straha zbog kojeg mi srce i danas počne ubrzano lupati kada neko spomene rat. Sjećam se da sam se još dugo bojala svega i svačega što bar malo naliči na vojnika, bilo čega što nosi bilo kakvu vojnu uniformu.

Mi smo u maju devedesetidruge morali izaći iz naše porodične kuće u Kozarcu. Tada babo nije bio tu, krio se u šumi kao i mnogi drugi odrasli muškarci. Odveli su nas u logor u Trnopolje gdje smo bili oko mjesec dana. Tamo  sam vidjela oca poslednji put.

Mama mi je pričala da je tada nosio sat na ruci kojeg je sebi bio kupio nešto prije rata. Htio ga je dati meni. Mama mu je sat vratila, jer joj to nije bilo logično, šta će meni sat, nek ga ima on, sat je ionako muški, a mi ćemo svi biti živi i vratiti se svojoj kući.

Nije bilo tako. Situacija sa satom je bio moj poslednji susret sa mojim rahmetli babom. Kamo sreće da danas imam bar onaj sat.

Iz logora su nas jednog dana natrpali ko stoku na vozove. Toga se sjećam. To su bili teretni vozovi. Sve je bilo mračno, a svjetlost je jedva pomalo ponekud prozirala kroz male šupljine u limenoj konstrukciji vagona. Tako smo nagurani stigli u Malu Brijesnicu kod Gračanice i boravili kod neke familije koje se danas ne sjećam. Ne sjećam se ni toga kako smo kasnije završili u Zagrebu odakle smo otišli dalje u Evropu.

Danas bih jako voljela da se javno objavi ovaj čudan osjećaj, osjećaj kako tragaš za svojim najmilijima čitav život, al uzalud. Naučiš živjeti s tim da njih jednostavno nema, a na dnu srca uvijek šćućurena mala nada da su još negdje živi.

Jedan mali dio tijela moga rahmetli babe su našli dvijehiljadedvanaeste godine, a veliki dio je pronađen tek sad. Zadnjih mjesec dana!

Sve do sad je u meni postojala skrivena nada da on ipak negdje živi i da ću ga možda jednog dana negdje sresti.

Sada znam da neću.

Ali…

Sada ga bar mogu ukopati kako treba, pa da imam gdje otići i proučiti Fatihu.

Ali, eto…

Možda ga ne ukopam ni ove godine, jer neko očigledno ne obavlja svoj posao kako bi trebalo i ne dođe na zakazane termine.

Situacija sa “nestalim osobama“ je posebna i zbog toga što bol za njima nikako ne prestaje.

Normalno je da boli kada vam neko umre.

Svi oko vas razumiju da ste tužni, razumiju da ste nerovozni i da plačete.

Mene ne razumje niko.

Prijatelji, familija, poznanici…

Ne znaju kako se ponašati prema meni.

Nema ih mnogo koji su mi poslali poruku ili me pozvali i upitali kako se osjećam.

Svi smatraju da se to desilo prije 27 godina.

Ne razumiju da se meni sve to dešava sad.

Niko od njih ne razumije da ja nikad nisam imala pravo sjesti, plakati i nekako žalovati za svojim rahmetli babom, kao što to radimo inače kad nam neko umre.

Najgore mi je, eto, što po njima ni sad nemam to pravo, jer svi smatraju da se je sve to davno desilo.

To je možda i jedan savjet za sviju koji poznaju nekoga ko će tek sada ukopavati svoje najmilije.

Pitajte njih kako su, jer im to sada treba.

I razumite našu tugu koja traje sve do sad, najjače sad.

Moja okolina se ponaša tako kao da sam, eto, našla neku mrtvu pticu u dvorištu, pa je moram ukopati, jer to tako ide.

Ne kontaju oni da su to kosti moga oca i da mene sva duša boli.

A oni koji su nam sve to uradili su izgleda dobro znali šta rade.

Iako se svoga rahmetli babe ne sjećam, sjeća ga se moja duša, a najteže je kada duša boli.

Tako mislim da se osjećaju sva djeca koja su ostala bez roditelja.

Jedan dio nas nam čitav život fali.

EPILOG

Sve su Alamsine uspomene, slike, igračke, sva predmetna sjećanja izgorjela zajedno sa njihovom porodičnom kućom maja hiljadudevetstotinadevedesetdruge godine u njenom rodnom Kozarcu.

Ništa se od toga ne može mjeriti sa neispunjenim užasom od praznine duše iz koje nijemo vrišti svaki dan. Poput mnogih drugih koji još i danas tragaju za ostacima svojih najmilijih.

Suhoparna administracija bosanskohercegovačke državne nakaradnosti nema mnogo sluha za njihove duše i njihove sudbine.

Zakazuju se termini ovim unesrećenim ljudima, pa se onda dodatno poigrava sa njihovim osjećajima, neizbrisivim ponorom za čitav njihov život.

Ispostavilo se na kraju da se, navodno, doktor koji je trebao stići sa gospođom sudijom razbolio, a ona bez njega nije htjela doći. Kao da nije normalno da se neko razboli, ali još normalnije da se blagovremeno o svemu javi i najnormalnije da se blagovremeno nađe adekvatna zamjena.

Danas su porodice nađenih žrtava imale ponovo zakazan termin. Odgovorni nisu došli. U Šejkovači su im uzeli telefonske brojeve i poslali ih kući. Od Šejkovače do njihovih kuća oko 30-ak kilometara. U popodnevnim satima su ih nazvali i pozvali da dođu u Šejkovaču. Bio je neki drugi sudija i neki doktor iz Bihaća. Dženaza će, ipak, biti.

Almasa je jedna od mnogih sličnih.

Njena priča plijeni nesnošljivom težinom kroz pečat tragedije vremena rata i nje kao djeteta u ratu žigosanog užasom njene porodične tragedije.

Priču prenio: Behzad Čirkin