Alisa Mahmutović: Lingvistički cirkus na Neretvi

Autor/ica 👤Alisa Mahmutović 3.5.2016. u 12:56

Izdvajamo

Zato se dešava to što se dešava: dejtonizacija jezikâ. Sad je red na drugu generaciju, odnosno učenike profesora koji su jezik i lingvistiku tretirali devetnaestostoljetnim znanstvenim instrumentarijem. Drugim riječima, JEZIK = NACIJA.

Povezani članci

Foto: printscrean youtube

Bila je to blijeda demonstracija lingvističkih dosega 19. stoljeća, iz čije sjene nikako da izađemo a sa ovakvim Deklaracijama nikad ni nećemo. „Standardizirali“ smo 19. stoljeće, ono je postalo mjera svih naših „modernizacija“ i „deklaracija“.

Lingvistički skup, ili šta već, na Neretvi je samo još jedan u nizu nepotrebnih sastanaka vezanih za bosanski jezik, čiji je jedini cilj proizvodnja stvarnog ili imaginarnog straha od drugoga. Otuda dramatika koja se ogleda u naslovu tzv. Deklaracije.

To sistematsko sijanje straha kod neupućenih predstavlja jedini preostali način da organizatori ovakvih skupova svojim pozicijama osiguraju bilo kakav društveni značaj. I to u kvazi državi i kvazi društvu koji su već odavno pristali na sistematsko urušavanje humanistike kao mjeru vlastite upućenosti. Iako neki lingvisti i lingvistice poput prof. Kordić očekuju demitologizaciju jezičke stvarnosti, ona je u ovom kontekstu nemoguća jer etnički nasilno podjeljena zemlja nužno treba etnički podijeljene jezike. Ne bi zato trebalo čuditi da se u nekoj budućoj Deklaraciji nađe prijedlog o potrebi školovanja profesionalnih prevodilaca sa jednog na drugi jezik: bosanski, hrvatski i srpski. Možda ne bi čak bilo ni loše da se besmisao koji ovakve Deklaracije proizvode i na taj način ozvaniči. Pa da onda „prevodimo“ jedni druge – žedne preko vode Neretve. Ne treba sumnjati, ma kako to u ovom trenutkuu izgledalo nemoguće, da su naši lingvisti svoju zabrinutost spremni pokazati i na taj način.

Zato se dešava to što se dešava: dejtonizacija jezikâ. Sad je red na drugu generaciju, odnosno učenike profesora koji su jezik i lingvistiku tretirali devetnaestostoljetnim znanstvenim instrumentarijem. Drugim riječima, JEZIK = NACIJA. Ta tzv. druga generacija sama je proizvod onih koji su mitološki diskurs uveli još tokom rata, podijelivši bosanskohecegovačku književnost na: bošnjačku, hrvatsku i srpsku, pa je zato nemoguće očekivati neki suštinski zaokret i napuštanje polja ideologije i povratak u polje znanosti, jer bi to za njih značilo kao povratak u minsko polje, u kojem raspored mina znaju samo oni koji su ih prvi postavili, tj., prva generacija. Iracionalan strah od Drugoga koji se ovim putem nastoji proizvesti nije legitiman u stvarnosti. On je jedino potreban svojim proizvođacima da bi zadržali privid vlastitog značaja u nacionalnom projektu. Nije tajna da su uposlenja i karijere pripadanika ove generacije bile gotovo nacionalno pitanje, kao neko “hrvatsko pitanje”, koje će takvo ostati i narednih 300 godina – pitanje bez suvislog odgovora, odnosno pitanje koje može proizvoditi samo nova pitanja. U zemlji poput današnje Bosne i Hercegovine koja je na dnu svih relevantnih statistika, lako je igrati na kartu iracionalnog straha, budući da on u suštini ni ne postoji, on je socijalna konstrukcija, ali jest strašan sa trpljenje, svakodnevna izloženost samo iscrpljuje one koji se plaše, a proizvođačima straha od Drugog treba radi njihove vlastite promocije. Šta bi inače, imajući u vidu njihove znanstvene „opuse“ i kritiku koja ih prati a na koju nikad nisu odgovorili, imali promovirati? Ko bi bili autori i po čemu bi oni bili važni da ne proglase neku ugroženost bosanskog jezika? Sve u svemu, jasno je koga bošnjakisti kopiraju. Njima je Zagreb bio i ostao uzor. Sve što se u Zagrebu smisli ne dovodi se u pitanje, pa tako i ova deklaracija. Vidjeli bošnjakisti da Hrvati žive od deklaracija, pa i oni požurili da se deklarišu. Sama Deklaracija, ma kako potpisnici htjeli da ona zvuči ozbiljno, ne donosi ništa novo. Zapravo je tragično to što se pretenduje na ozbiljnost a nude se opća mjesta. Trebala je biti nešto sasvim novo, kao neka jezička modna revija npr., gdje bi se trebalo vidjeti ono što je najaktuelnije, najatraktivnije, najzanimljivije, ali ništa od toga ne bi na Neretvi. Bila je to blijeda demonstracija lingvističkih dosega 19. stoljeća, iz čije sjene nikako da izađemo a sa ovakvim Deklaracijama nikad ni nećemo. „Standardizirali“ smo 19. stoljeće, ono je postalo mjera svih naših „modernizacija“ i „deklaracija“.

Mora im se ipak priznati jedino odlična asocijacija u nazivu Deklaracija na Neretvi: mene su odmah asocirali na slavnu bitku na Neretvi koja se izučava na svjetskim vojnim akademijama, na nešto moćno, sudbinsko, još malo pa deklaracija o pravima građana poput one Francuske revolucije kojom je otpočela moderna historija. Nažalost, sve što je u njoj iskazano više ima veze s histerijom, nego sa historijom. Most koji su ovom Deklaracijom porušili, za razliku od onog stvarnog iz 1943, nema više ko da popravi, preostaje jedino da se bacimo u hladnu lingvističku Neretvu i da je pokušamo preplivati. Pa ko živ, ko mrtav.

Deklaracije bi po svojoj suštini trebale biti univerzalne – postavljati univerzalna pitanja i nuditi iste takve odgovore – ova Deklaracija takva je da svojim sadržajem i intelektualnim dometima ne pokriva ni dio doline Neretve. Očekivati je da bi se neka sljedeća deklaracija – naprimjer Deklaracija na Spreči – mogla pozabaviti mikroregijom koja se prostire oko te rijeke. A zatim, jedna po jedna, da uslijede sve bh. rijeke: Una, Sana, Pliva, Vrbas, Bosna, Krivaja, Drina… Teku rijeke – teku Deklaracije o bosanskom jeziku. Trebalo bi pri tome obratiti pažnju na ekološki aspekt „projekta“: osim Une, sve su ove rijeke manje-više zagađene, rijeka Bosna donedavno toliko da se nije smjela piti čak ni na samome izvoru. O tome nas je obavještavao natpis na vrelu rijeke Bosne. Takva rijeka, zagađena divljom izgradnjom na Igmanu, pravi je simbol te buduće Deklaracije. Sve naime počinje na izvoru, kad se voda tu zagadi više niko i ništa je ne očisti.

Ne znamo ko je od bosnista bio, ali pretpostavka je da su ovakav sadržaj mogli smisliti jedino odani bošnjakisti – bošnjakisti sa dna kace. Time se savršeno uklapaju u postojeću situaciju: cijela naša humanistika već odavno je na samome dnu.