Goran Sarić: Alhemija Bosne i Ćosićeve “čitanke”

Povezani članci

• Schmidt nametnuo izmjene Zakona o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari
• Deset godina razočaranja tzv. europskom obitelji
• Šetnja
• Nikoli Vučiću!
• Vuk Perišić: Kad se bira između propasti i licemjerja
• Marko Vešović:Međunarodna zajednica od ‘92. do danas ugađa Srbima kao čiru na dupetu

Ovih dana na Al Jazeeri Balkan sa velikim uživanjem gledam seriju Gorana Milića “Alhemija Balkana” o Bosni i Hercegovi. Link na YouTube mi je poslao stari poznanik, odlični bosanskohercegovački pjesnik Goran Simić.

Piše: Goran Sarić

   U moru crnih slika i (ne)prilika, ova serija starog majstora tv-reportaže predstavlja veliko osvježenje. Jer, namjesto posvemašnjeg crnila u koje je već decenijama uvijena moja zemlja, Milić gledaocu nudi sasvim drugu sliku. Nešto, naime, čime se možemo dičiti. A nije da toga nema: uspješni privrednici i njihova preduzeća, mali obrtnici, vinari i seljaci, visokoškolske ustanove koje daju prvoklasne kadrove mladih, preduzimljivih ljudi, mladi stručnjaci koji su se odrekli blistave karijere vani da bi pomogli zavičaju …

   A tek naše prirodne ljepote: lijepi kadrovi, atraktivni snimci, prelijepe planine, šume i jezera od kojih bi pametnije vlade napravile turistički raj … Što bi jedan rekao: “Ma, đe ovo ima?!”

   Međutim, kad sam link na “Alhemiju Balkana” proslijedio nekolicini prijatelja, nekolicina je reagovala negativno, i to u vezi sa “likom i djelom” Gorana Milića. Za neke je on isključivo bivši “Tuđmanov spiker”, za neke će zauvijek ostati “mrski Yutelovac”, a za neke je, opet, postao “opreveliki Sarajlija.

   Koliko ljudi, toliko ćudi. Svakome na volju, ali meni je veoma drago što me je Simić uputio na ovu izvrsnu seriju. U njoj se moja zemlja, i to, važno je napomenuti – mimo i protiv sadašnjeg retrogradnog i korumpiranog političkog sistema – barem na nekim mjestima i u nekim segmentima pojavljuje kao mjesto dostojno življenja.

   A da ima mnogo onih koji je ne vole i osporavaju, to svi znamo.

   Tako sam ove sedmice u jednom istorijskom muzeju bio na predavanju o istoriji Balkana do izbijanja Prvog svjetskog rata. Na pragu je Četrnaesta, sto godina od Principovog atentata na Monarhiju, i u Evropi su već počela podsjećanja  na ovaj događaj.

   Na predavanje sam otišao i zbog ličnih, da tako kažem – zemljačkih razloga. Naime, gost-predavač je bio jedan ovdje, u posljednje vrijeme, poznati srbijanski pisac srednje generacije. Čovjek od 1991. živi u A’damu, piše romane o istoriji Balkana, i to na holandskom. Izbjegao od rata, nije, veli, htio u kolo sa Miloševićem. Kapa dolje! Već sam se bio spremio da mu, nakon predavanja, u znak poštovanja poklonim jednu od mojih knjiga.

   Dobro što sam to ostavio za kasnije. Jer, momak se u tih nešto više od pola sata dobrano nalupetao. Ispod tanke oblande “objektivnosti”, predavanje – množina imena i brojki apsolutno “nesvarljivih” za prosječnog holandskog slušaoca – je vrvilo poznatim klišeima: Srbi kao vječite žrtve, osveta kao glavni motiv rata u BiH (a ekonomija, hegemonizam, novi svjetski poredak i podjela BiH?!), upitnost bosanskih muslimana kao nacije ( “Sa veliki ‘M’, pazite!”, upozoravao je pisac, sa primjetnom dozom ironije), nepostojanje bosanskog jezika … I, naravno, Tito kao okrutni diktator. Samo što nije rekao – srbomrzac!

   A kad sam, jedva se savlađujući, gospodinu piscu postavio jednostavno pitanje: “A koje je onda, moliću lijepo, po Vama prikladno ime za bosanske muslimane i kojim jezikom oni govore?”, gospodin se silno zbunio. Počeo malo da muca, da bi na koncu, valjda u pokušaju da ispadne duhovit, ispalio: “Da to znam, ovog časa bih dobio Nobelovu nagradu!”

   Na njegovu nesreću, u sali je bilo i nekoliko Holanđana upućenih u našu prošlost. Oni su se čudom čudili kad je gospodin izjavio, recimo, da je Ilija Garašanin veliki ujedinitelj slovenskih naroda, a Apis da je izrazito pozitivna istorijska ličnost.

   Otišao je odmah po završetku večeri, kao da je nešto ukrao.

   Jest, dragi moji, o Bosni i Hercegovini se priča sve i svašta. Niko pametan ne negira da je u njoj bilo, i da još uvijek ima mnogo mržnje. To je toliko očigledno da bi bilo apsurno živjeti u oblacima. No, ima u njoj i lijepih stvari, ali se o njima veoma malo govori. Kao da je naše “pogonsko gorivo” doista samo mržnja. A ko god da se je, da se poslužimo stihom sjajne sevdalinke, “napio vode sa Baščaršije”, zna i lijepe strane ove zemlje. Uostalom, zar sva moja prijateljevanja, ljudovanja i ašikovanja, svi oni dani i godine do “demokratskim promjena”- sa svim usponima i padovima koje život nosi – ne svjedoče o tome? E, baš na njih kao da se nadovezuje, i o njima, makar i posredno, govori Milićeva alhemija Bosne.

   Uostalom, nije li se i gore spomenuti, vrsni pjesnik Goran Simić nedavno iz lijepe i prosperitetne Kanade – mada i tamo ugledan pisac i predavač – nedavno vratio u Sarajevo? Pa nije valjda – zbog mržnje i osvete?!

   Ali za takve priče ljudi poput srbijanskog pisca – priučenog istoričara apsolutno nemaju sluha. Oni su učili iz druge “čitanke”.