ENG
Ako je suditi po vjerskim objektima koji su nikli u našoj zemlji “bogovi” su nam ružni i silni
Autor/ica
Povezani članci
U proteklom ratu su u Bosni i Hercegovini porušeni mnogi sakralni objekti. U međuvremenu su mnogi od njih i obnovljeni ili iznova izgrađeni. Obnovu i izgradnju vjerskih objekata često prate nesuglasice i kontroverze. Slučaj Fate Orlović iz Konjević Polja između Bratunca i Srebrenice koja se godinama bezuspješno bori da se iz njezinog dvorišta ukloni bespravno sagrađena pravoslavna crkva, paradigmatski je primjer instrumentalizacije vjerskih objekata i simbola. Postoje i mnogi drugi slučajevi iz rubrike “rušenje, obnova i građenje vjerskih objekata” kojima vjerski i politički lideri manipuliraju, koristeći sveto u dnevno-političke svrhe. Najbizarnije i najbanalnije instrumentaliziranje religijskih simbola prisutno je na ratnim (braniteljskim i šehidskim) spomenicima posijanim ne samo gradovima nego posvuda.
Dzamija na Grbavici
U poslijeratnoj obnoviteljsko-graditeljskoj maniji sagrađene su na stotine estetski ružnih i teološki sumnjivih hramova, crkava i islamskih centara, i ondje gdje ih nikad nije bilo, niti su stvarno potrebni. Svojim ogromnim dimenzijama svjedoče o trijumfalističkim slikama bogova domaćih vjerskih zajednica, njihovih lidera i vjernika, a najčešće služe isključivo obilježavanju vlastitog “duhovnog” teritorija. Ako je suditi po nekim vjerskim objektima i simbolima koji su nikli u našoj zemlji (pravoslavni hramovi u RS-u, križevi po hrvatskim općinama, islamski centri u Sarajevu i drugim gradovima bošnjačke većine…), “bogovi” su nam ružni i silni, bez osjećaja za ljepotu, za molitvu, za duh, za druge. Kakvi ljudi – takvi i bogovi!
Livanjska džamija Ćurčinica (izgrađena oko 1870, srušena 1994. godine) novi je slučaj iz “crne vjerske kronike”. Džamija je proglašena nacionalnim spomenikom BiH odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 23. svibnja 2007. godine. Istom odlukom dopuštena je izgradnja džamije u suvremenom arhitektonskom izrazu uz interpoliranje novih sadržaja uz očuvanje cjeline harema koji je također spomenička vrijednost. Sukladno toj odluci, Medžlis islamske zajednice Livno je izradio idejno rješenje džamije, koje je nadležno Federalno ministarstvo prostornog uređenja odobrilo 13. travnja 2009. Kad su pribavljene sve dozvole i suglasnost nadležnih tijela i institucija, uključujući i odluku Službe za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Livno, počela je gradnja sakralno-poslovnog prostora.
U međuvremenu, na zahtjev Koordinacije udruga proisteklih iz domovinskog rata HVO-a, hrvatski vijećnici u Općini Livno su jednoglasno odlučili da gradnja bude zaustavljena. Dok se čeka nova odluka o sudbini ovog objekta, sudionici u sporu svakodnevno zastrašuju javnost svojim neprimjerenim i opasnim izjavama o “turskom zulumu” i pozivanju “na sukob sa Sarajevom i izlazak iz Federacije i priključivanja Republici Srpskoj” (hrvatska strana), do reakcije mostarskog muftije “da Hrvati žele sukobe u Federaciji”. Sve to utječe na hrvatsko-bošnjačke odnose u livanjskoj općini, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Slučaj Ćurčinica otvara niz pitanja iz bliže hrvatsko-muslimanske povijesti u livanjskoj općini. Džamija je srušena u ratu od hrvatske strane – o tome, o odgovornosti rušitelja ni riječi od hrvatskih vijećnika i predstavnika hrvatskih udruga. Livanjskim (hrvatskim) vlastima godinama nije padalo na pamet da se zauzmu za obnovu džamije manjinskim bošnjačkim susjedima, te su njihova sadašnja stajališta “kako nemaju ništa protiv obnove džamije u izvornom obliku” ne samo neiskrena, već i neodrživa jer ni drugi vjerski objekti (među njima i neki katolički) nisu obnovljeni u izvornom obliku. Neizbježno je i pitanje je li problem predstavnicima hrvatskih vlasti u Livnu novi izgled sakralnog objekta, ili džamija uopće? Unatoč tome što su poštivali zakonsku proceduru, treba postaviti i pitanje predstavnicima Islamske zajednice je li novi projekt džamije Ćurčinica izraz vjerskog osjećaja ili instrument ideološke borbe protiv drugih?
Kako god, vjerski i politički lideri su po tko zna koji put pokazali da u obnovi vjerskih objekata nije na prvom mjestu sveto i vjera, poštivanje vjerskog osjećaja drugih već međusobno ideološko razračunavanje sa zloupotrebom svetoga u najbanalnije političke svrhe. A “bogovi” cijelo vrijeme šute!
Autor/ica
