Ajme zemlji u kojoj se i nepoštivanje zakona proglašava nacionalnim interesom

Autor/ica 👤tačno.net 25.5.2015. u 10:03

Povezani članci

Često si imam običaj postaviti pitanje trebam li u vlastitom pristupu analizama društvene zbilje BiH ponešto i preispitati? I, ne odlikuje li ovaj kojeg gajim neka vrsta intelektualne jednostranosti – da gotovo pa ništa ne valja, da je ova zemlja nabijena isključivo negativnom energijom, da je lopovluk svuda i na svakom mjestu i tome slično.

Piše: Slavo Kukić

Ne isključujem, dakako, da se takav dojam ponekada i može steći. Ali, kako promovirati pozitivne vrednote, a daleko od toga da ih u ovoj zemlji nema, u uvjetima u kakvima smo već desetljećima? U uvjetima, hoću reći, koje karakterizira svojevrsni civilizacijski paradoks – da sve veći postotak građana, po najnovijem gotovo četiri petine njih, želi pridruživanje velikoj evropskoj obitelji, a da istodobno podržava politike kojima takav razvoj događaja nije ni na kraj pameti. I koje, osim verbalnog odobravanja, čine sve kako bi članstvo u EU odgodile što je moguće dalje, ako ništa drugo barem za života onih koje ih personificiraju.

Jer, kako drugačije shvatiti zemlju u kojoj je i tijekom prethodne godine na adresu ombudsmana stiglo preko trinaest tisuća pritužbi zbog kršenja prava njezinih građana, među njima vrlo često i zbog diskriminacije na temelju etničke pripadnosti i nacionalnog podrijetla? Kako promovirati pozitivne vrednote u zemlji, u kojoj ni rezultati popisa stanovništva ne mogu proći bez politizacije s etničkom patinom? Zar je moguće pronaći motiva za promociju pozitivnih vrijednosti u zemlji u kojoj – i to, zamislite, u najvišem tijelu njezine zakonodavne vlasti – ni sudska presuda o kazni od godine dana zatvora nije dovoljna da bi se s čelne pozicije jedne od državnih sigurnosnih agencija smijenilo osobu koja je bila predmet sudbenog procesa? Kako pisati o lijepom u zemlji čijem predsjedniku entiteta je važnije da stoluje u zgradi opasanoj sigurnosnim blindiranim staklima nego da mu građani imaju barem kruha. Kako se okrenuti pozitivnim primjerima u zemlji, u kojoj se i ministarske pozicije, a u mostarskoj čaršiji to je predmet svakodnevnog javnog gađenja, plaćaju po pola miliona konvertibilnih maraka – i u kojoj se već sada spekulira kako će se istu cijenu morati platiti, a neke su, navodno već i keširane, i za ostanak u upravama javnih poduzeća koja su proglašena hrvatskim nacionalnim interesom.

Zar je, na koncu, a na tome bi se nešto više zadržao, moguće širiti optimizam u zemlji u kojoj se zbog interesa etnooligarhija, i to korištenjem čak i nacionalnog interesa kao paravana, gazi i njezine vlastite zakone? I, kako izbjeći pitanje zašto se – i zbog koga sve to događa? Poznato je, naime, s kojom je mukom formirana vlast nakon posljednjih parlamentarnih izbora – u Federaciji BiH posebice. Iako, puno bliže istini je da ona ni danas, sedam mjeseci nakon provedenih izbora, nije formirana – jer, u dvije od deset županija ovog dijela zemlje nema je se još uvijek. Poznato je, potom, da je izborni rezultat omogućio lideru HDZ da u konstrukciji nove vlasti ucjenjuje sve i svakoga. Nije tajna da je razumijevanje za takav nastup nerijetko izlazilo i izvan granica dobra ukusa. U prilog tome govori i pristajanje relativnog izbornog pobjednika, SDA, da u strukturiranju izvršne vlasti 300 tisuća glasova svojih birača izjednači sa 120 tisuća hadezeovih.

Mnogi su, dojam je, bili skloni uvjerenju kako je time „skidanje gaća“ pred Čovićem definitivno i okončano. I kako će se u funkcioniranju novoformirane vlasti istrajati na poštivanju Ustava i zakona. Ali, nije tako. Logika ucjena će njegove partnere, kako stvari stoje, pratiti do kraja mandata – logika, dakle, ili će biti kako kažem ja ili vlasti, i to ne samo na razini Federacije nego i cijele zemlje, neće biti. U tjednu iza nas to, uostalom, potvrđuju i odluke federalne vlade u vezi s upravljanjem i rukovođenjem javnim, ali i svim drugim poduzećima u kojima je država vlasnik dijela kapitala.

Odmah nakon izbora, prisjetimo se, lider HDZ najavi da će, koliko preko noći, pomesti i stare nadzorne odbore i stare uprave u, njegovim vokabularom kazano, „hrvatskim“ kompanijama. Demokratska fronta tome, prisjetimo se i toga, čitavo vrijeme parira tezom da je to vrijeme prošlosti – i da nema ni hrvatskih, ni bošnjački, ni srpskih nego isključivo poduzeća s većinskim kapitalom Federacije, većinskim, dakle, državnim kapitalom. I da upravljanje i rukovođenje njima mora biti depolitizirano – da javnim poduzećima i rukovode i upravljaju profesionalci, ljudi koji to znaju, a ne produžene ruke političkih lidera.

Da je, međutim, vrijeme podjele kapitala u javnim kompanijama po etničkim matricama stvar prošlosti upozorio je, i to ne jednom, i lider SDA. Ali, kad je pritisnut uza zid, svome hrvatskom partneru je priznao pravo čak i na to – a time, ako već hoćete, u doglednoj budućnosti i pravo na etničku teritorijalizaciju ovog dijela zemlje. Jer, ako mu se prizna pravo upravljanja poduzećima koja označi hrvatskima, nema niti jednog uvjerljiva razloga ne priznati mu i pravo da se prostori, na kojima ona djeluju, ne ustroji kao samostalna teritorijalno-administrativna cjelina. A sutra? Tko zna?! Uostalom, živi bili pa vidjeli, nećemo dugo čekati da se logika ucjena i ultimatuma proširi i na tu vrstu političkog uvjetovanja.

Zaboravimo, međutim, na ono što bi tek moglo – a, siguran sam, i hoće doći. Jer, u ovom je momentu važnije ono što je izvan procjena – dio je sumorne stvarnosti. Vratimo se, hoću reći, praksi bezprizornog kršenja zakona od strane najvišeg organa izvršne vlasti Federacije. U tjednu iza nas, naime, federalna vlada mimo zakona razriješi stare nadzorne odbore u firmama koje, da bi ministri HDZ-a sudjelovali u njezinu radu, olovkom zaokruži lider ove stranke – nadzorne odbore Elektroprivrede HZHB i Aluminija. Nisu pomogla ni pozivanja na zakon ministara DF-a, a ni upozorenja gdje to može dovesti, što za budućnost ove zemlje sve to može značiti. Partneri su se, jednostavno, odlučili za revoluciju – a ona, jel’ tako, nikada u povijesti nije marila za zakone o kojima Komšić i njegovi frontovci zbore.

Hadezeova je potpredsjednica vlade, istina, svjesna da posljednjim odlukama vlade ništa nije završeno, naknadno, u izjavi za javnost, reterirala. Vlada, veli, nije imenovala nove nadzorne odbore nego je tek dala prethodnu suglasnost kako bi to mogli učiniti oni koji su po zakonu za to nadležni. A Zakonom o gospodarskim društvima je, provjerih, propisano da to, u slučaju dioničkih društava – što su i Elektroprivreda HZ HB i Aluminij – čini Skupština dioničara, i to u situacijama koje su precizno navedene. Prva među njima, na koju se poziva i vlada Federacije, je da je nadzorni odbor ili pojedini njegov član izgubio povjerenje vlasnika kapitala. A ta odredba je problem. Jer, temeljno je pitanje tko je, i u Elektroprivredi i u Aluminiju, vlasnik kapitala – i je li on doista izgubio povjerenje o kojem je riječ? Jer, vlasnik kapitala, pa tko god to bio, mora dati nalog kako će njegov član skupštine dioničara nastupati.

Znao je to i federalni premijer kada je od predsjednika Komisije za vrijednosne papire i direktora Agencije za privatizaciju zatražio da u Registru kao vlasnika za poduzeća s učešćem državnoga kapitala umjesto resornih ministarstava upiše Federaciju, a njezinu vladu kao nositelja prava i upravljanja neprivatiziranim kapitalom. Znade to i Čovićeva potpredsjednica federalne vlade – i zato njezina naknadna reakcija kako će tražiti da nalog za postupanje člana skupštine u ime državnog kapitala izdaje vlada a ne resorno ministarstvo. Bojim se, međutim, živi bili pa vidjeli, da to i neće ići tako glatko. Da će, hoću reći, gospođa potpredsjednica u vezi s tim imati dodatnih problema – i da bi oni mogli izazvati novu nervozu njezina partijskog šefa.

Ali, to ne bi smio biti razlog zabrinutosti, barem što se građana ove zemlje tiče. Pa, ruku na srce, vrijeme je da i „prvi“ u Hrvata shvati da živi u pravnoj državi a ne na divljem zapadu – i da nauči da se u njoj zakonima ne može pretpostaviti ništa, pa ni floskule o nacionalnom interesu koji je iznad svega, čak i iznad zakona sama. Ne dade li mu se to do znanja, i to u najotvorenijoj formi, kombinacija divljeg zapada s jedne, i latinoameričkog pljačkaškog sindroma s druge strane, bi nam još otvorenije no sada mogla pokucati na vrata.