Abdulah Sidran: Možda je cijela umjetnost iz dječje suze izišla

Povezani članci

• Predavanje “Selo i feminizam” u Sarajevu
• HDZ izbacio ćirilicu iz Vukovara
• Dežulović: Selamalejkum, braćo Hrvati!
• Udruženje novinara BiH izražavaju zabrinutost zbog brutalnog napada na novinarku Semiru Degirmendžić
• Tribina – Knjiga Srba u Hrvatskoj danas
• Dvije godine gafomanije Kolinde Grabar-Kitarović

Abdulah Sidran je dobro i zdravo. To je sigurno najljepša vijest koja može stići iz Sarajeva. Najveći bosanskohercegovački scenarista, najveći živući pjesnik našeg jezika, graditelj spomenika našem jeziku, kao što reče profesorica Đurđica Čilić, dobio je bitku sa korona virusom. Ne samo za svoju porodicu već i za sve one koji pet decenija stoje mirno pred himnom jeziku koju svira ovaj velikan.

Dobitnik je najvećih nagrada u svijetu književnosti i filma. Izdvojimo samo najveće “Otac na službenom putu” za koji je napisao scenarij, pobjednik je filmskog festivala u Kanu, priznanje “Nagrada slobode” francuskog PEN centra, čiji su prethodni dobitnici bili: Vladimir Saharov, Aleksandar Solzenjicin i Vaclav Havel. Dobitnik je šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, kojem je poklonio najljepše stihove. Od Italije do Amerike Sidran je simbol duha ovih prostora. U SAD-u dobio je nagradu za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja. U Italiji Premio letterario 1996. della Fondazione Laboratorio Mediterraneo i  Premio letterario dedicato a Umberto Saba.

Ovdje stajemo sa nabrajanjem nagrada, jer bi nam za to trebao cijeli tekst.

U prvom intervjuu nakon izlaska iz bolnice Sidran govori o književnosti, Bosni, suživotu, predrasudama, Sidranovskim jezikom sve sa ciljem da vas uvjeri da je Martin Heidegger bio u pravu, da je jezik uistinu kuća bitka.