A ŠTA MENI SVE FALI PA SE NE BUNIM?

Izdvajamo

• I tako, crne li ironije, svašta njima fali, ali se ne bune je pregolema je sila nasuprot, a i šarafi koji drže Nebo da se ne sruči na grešnike i Zemlju da ne otkliže u prokletije, u zadnje vrijeme su prelabavi za zajebanciju, mogla bi oročena štednja u nacionalnoj austrijskoj banci propasti.

Povezani članci

• Marinko Čulić: Badava ti, papa
• TOMISLAV KLAUŠKI: KERUMOV ISUS
• Zločin i kazna: MILOŠEVIĆ PONOVO MEĐU SRBIMA
• Zahtjev za pokretanje postupka ocjene ustavnosti referendumskog pitanja inicijative “U ime obitelji”
• Tarik Haverić: Imenjak
• ALEKSANDRA ĐURIĆ BOSNIĆ, KULTUROLOŠKINJA: Vučićevo i Putinovo „zlo u deset tačaka“

Foto: Pixabay

Kada ratni zapovjednik Osijeka i osumnjičenik za ratne zločine Branimir Glavaš tvrdi da imamo “previše hrvatskih branitelja”, a HDZ ne odustaje od političke doktrine da svaki njihov glasač ima status prvoborca, “valjda on zna” pomisli Stipe, Štef ili Mata. Kada skršeni i obezglavljeni poput pileta trčkaramo za istinom dok hrvatski premijer izravno krši Ustav i kadrovira u privatnim tvrtkama (?!), “valjda on zna”. Kada vremešne gospođe koje mogu volu repu iščupati, ismijavaju invalide i tuku se po liječničkim čekaonicama zbog redoslijeda za cjepivo kojeg ionako nema, “valjda one znaju zašto”. Kad hrvatski ministar financija ukalkulira 10 miijardi eura od turističke sezone koje nema niti na vidiku, “valjda on zna”. Iskreno, jedino se i ufam da On valjda zna čemu ovaj sav belaj jer svi ćemo izginuti od prijateljske, unakrsne vatre.

Hrvatska je po nebogoj verziji psihološkog Richtera osjetila maksimalni bauk grižnje savjesti. Teški su to osjećaji. Neoprani prozori, rublje izloženo nemilu i nedragu tmurnom nebu, procijeđeni pozdravi, sasušeni vrtovi što su do jučer zimski cvjetali i apsolutna egzistencijalna nemoć, svjedoče, kako bi rekla duhovita i britka splitska spisateljica Boba Đuderija “o samljevenosti unutar četiri zida”. Dosta nam je zoom perspektive, lošeg signala, krupnih ekrana u kojima se emitira posvemašnja izolacija malešnih bića, predvidljivih scenarija Netflixa i plastičnog seksa na daljinu. Uz uobičajenu hrvatsku nesposobnost da uredi javni život u podnošljive okvire, jedino što je ostalo postojano jest, paradoksa li, spremnost na izostanak svake empatije prema bližnjem.

Primjera radi, sam vrag me nagnao u grad da mano to mano riješim elementarne životne probleme jer su se birokrate u državnim službama prešutno dogovorili da se nikome ne javljaju na telefonske pozive. Pa nije samo tebi teško.

I tako, putujem javnim prijevozom bez voznog reda u grad, kad na srednja vrata “verbotten” ulazi čovjek moje dobi sopćući i strovali se na prvo sjedalo do sebe hvatajući dah. Vremešna gospa kao da ga je cijeli život čekala. “A maska?”, prijekorno će. “Evo, sad ću, nisam stigao”, poluispričavajućim tonom će dok ga vozač Atlas iz Velike Kladuše strijelja pogledom pokušavajući proniknuti ima li čovjek pokaz ili je “još jedan džabalebaroš” koji živi na kičmi sustava. Napudrana gospa se ne zaustavlja u njurganju: “Šta ste se morali ugurati do mene? Kamo ću sad sa špežom? Ja da imam vaše godine…” nastavlja u tonu corona epidemije, Božje kazne i Golgote. Čovjeku vidno neugodno, ali ipak joj skrušeno veli: “Oprostite gospođo, ali u ratu sam pogođen u trbušnu šupljinu, brzo se umaram i teško krećem, nemam slezenu, pola crijeva i jetre”.

I dramatičan muk, shvatila je da jede govna. No, ipak je pronašla prigodne riječi, pa ih coknula: “Ih, šta meni sve fali pa se ne bunim”.

Heroina svog doba.

NACIONALNI PTSP

No, nemam samilosti prema cvilidretama koje su se sjetili tuđih sudbina tek kad su došli na rub gubitka svog žića. Odšutjeli su ratnu generaciju koje gotovo više nema žive, radnike koji su ostali bez egzistencije u privatizacijskoj pljački, progon i zvjerstva nacionalnih, vjerskih i idejnih neistomišljenika, egzodus tristo tisuća mladih ljudi u naponu snage poradi svog bijednog egzistencijalnog mira i kada im je Smrt napokon pokucala na vrata, viču iz sveg glasa “nema nikoga kod kuće”. Puca ih “izmišljena bolest”, nacionalni PTSP, boje se vlastite sjenke i traže siguran kut sebe.

I to su isti ljudi koji šute kad hrvatski premijer Andrej Plenković smatra “unutarstranačkim pitanjem” makinacije župana sisačko moslavačkog Ive Žinića koji je po stranačkom ključu vršio postratnu obnovu kuća koje su se srušile kao domine jer su umjesto u beton, novce utrpali u vlastite lisnice ili pak, snimljenog stranačkog dužnosnika u egzemplarnoj političkoj korupciji opravdava “mladošću i neiskustvom”.  A kao za inat, zgrade sagrađene u socijalizmu, stoje kano klisurine jer je, zamislite, za njih bio potreban protupotresni cetrifikat.

I tako, crne li ironije, svašta njima fali, ali se ne bune je pregolema je sila nasuprot, a i šarafi koji drže Nebo da se ne sruči na grešnike i Zemlju da ne otkliže u prokletije, u zadnje vrijeme su prelabavi za zajebanciju, mogla bi oročena štednja u nacionalnoj austrijskoj banci propasti.

Sutra će orošenih očiju govoriti o “predivnom medicinskom osoblju i stručnim liječnicima”, ali neće zrno sumnje u riječ uobličiti kada hrvatska Vlada toj istoj “divoti i stručnosti” smanji osobni dohodak za 10% nego će s ganućem promatrati kosovku djevojku na hrvatskoj dalekovidnici koja je uspjela za “nepune tri godine naučiti hrvatski jezik”. Mislim, hrvatski jezik po indeksu težine jest peti u svijetu nakon mandarinskog i svahilija & sličnih brboljica, ali hrvatski jezični kolonoskopi uspjeli su ga produbiti do neslućenih granica prosječnom hrvatskom biću koje mahom govori narječje sela u kojem je rođen i zna “kao vodu piti” tko je stvorio hrvatsku državu i tko je kriv za sve nedaće.

Naravno, hrvatska javnost neće niti beknuti kada slavonskom uči srpskog podrijetla koji je odgojio generacije hrvatskih učenika, dodijele izvanredni otkaz šest mjeseci pred mirovinu ili zabunom, Hristos nas spasi, dodijele humanitarnu pomoć srpskim obiteljima u zaleđu Petrinje.

Uporni ti Srbi, maltene u zemunicama žive i ne predaju se kao Japanci dvadeset godina nakon kapitulacije.

Jednako tako, kada četiri europarlamentarca na poziv BiH dođu izvidjeti životno stanje izbjeglica i lokalnog puka na hrvatsko-bosanskoj granici, sasvim je prirodno da ih policija strpa u maricu, a hrvatski premijer napiše prosvjednu notu EU (?!) jer “šta kraj nas živih, imaju po granici i istini šaplastiti?”

Potpuno ga razumijem, ne znam niti sam zašto se zajebavam i trošim dotrajali mozak na takve gluposti.

VJEČNA UNAKRSNA VATRA

Kad bi kojim slučajem vatra gorjela na glupost i bezdušje, Hrvati bi imali vječnu vatru prije Prometeja i starih Grka. Da se razumijemo, pripadam kulturom i podrijetlom mediteranskom podneblju dičnih li Hrvata, tako da pišem kao neposredan akter i svjedok.

No, kada ratni zapovjednik Osijeka i osumnjičenik za ratne zločine Branimir Glavaš tvrdi da imamo “previše hrvatskih branitelja”, a HDZ ne odustaje od političke doktrine da svaki njihov glasač ima status prvoborca, “valjda on zna” pomisli Stipe, Štef ili Mata. Kada skršeni i obezglavljeni poput pileta trčkaramo za istinom dok hrvatski premijer izravno krši Ustav i kadrovira u privatnim tvrtkama (?!), “valjda on zna”. Kada vremešne gospođe koje mogu volu repu iščupati, ismijavaju invalide i tuku se po liječničkim čekaonicama zbog redoslijeda za cjepivo kojeg ionako nema, “valjda one znaju zašto”. Kad hrvatski ministar financija ukalkulira 10 miijardi eura od turističke sezone koje nema niti na vidiku, “valjda on zna”. Iskreno, jedino se i ufam da On valjda zna čemu ovaj sav belaj jer svi ćemo izginuti od prijateljske, unakrsne vatre.

I slušam kako kiša dobuje, roba mi se prirodno pere po peti put. Ništa mi ne fali.