SEJO ĐULIĆ: MI SMO POBJEDNICI

Izdvajamo

• Mi jesmo mala zemlja, ali imamo antifašističko naslijeđe koje nema niti jedna zemlja Evrope. Mi njima možemo davati lekcije, jer po ko zna koji put ponavljam: Fašizam je dijete Evrope, nacizam je dijete Evrope, a mi smo mu se goloruki 1941. godine suprotstavili i 1945. pobijedili i svrstali se na pravu stranu istorije. Pobijedili smo i 1995. godine, jer smo uprkos svemu i svima opstali.

Povezani članci

• Danilo Kiš: Nacionalista je strašljivac i nikogović, kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk
• Istoričar Branko Latas: Mihailović je bio kolaboracionista, nikako antifašista
• Nezakonite istražne radnje i zloupotrebe policijskih agencija
• ZEC IZ GRMA, IL U GRMU NEGDJE U CANADI?!
• BiH u diplomatskoj izolaciji, Hrvatska je lider regije
• Viktor Ivančić: KOME TREBA „SIGURNA HRVATSKA“?

Današnja Evropa, uglavnom, nema pravo slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Uostalom oni to i sami više ne zovu tako, to je Dan Evrope, a antifašizam je otišao u istoriju. Da to jeste tako, ne bi se desio 9. maj 1993. godine u Mostaru, ne bi bez posljedica prošli zahtjevi za obilježavanjem kuća bijelim čaršafima, ne bi se bataljon UNPROFOR-a, iz evropske zemlje, sklonio na sigurno, na stranu napadača i ponašao se kao učesnik foto safarija, u kojem je bio lov na ljudske glave. Sve to se dešavalo na Dan pobjede nad fašizmom, a mi smo svjedočili živom fašizmu kojem se oružana sila, tu prisutna i sa jasnim mandatom, nije suprotstavila.

Piše: Sejo Đulić

Deveti je maj 2023. godine. Već dva dana brojni novinari, ali i prijatelji, me pitaju kako ćemo mi, antifašisti, proslaviti 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Svi odreda bili su zbunjeni mojim odgovorom, jer pitao sam ih, umjesto direktnog odgovora: Nije li licemjerno danas slaviti ono što su naši djedovi i naši očevi učinili prije 78 godina, a mi dozvolili da iz skrajnutog sjemena proklija i razvije se, rekao bi još jače, nego ono pobjeđeno fašističko zlo, jer je iskusnije za jednu veliku izgubljenu bitku.

Današnja Evropa, uglavnom, nema pravo slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Uostalom oni to i sami više ne zovu tako, to je Dan Evrope, a antifašizam je otišao u istoriju. Da to jeste tako, ne bi se desio 9. maj 1993. godine u Mostaru, ne bi bez posljedica prošli zahtjevi za obilježavanjem kuća bijelim čaršafima, ne bi se bataljon UNPROFOR-a, iz evropske zemlje, sklonio na sigurno, na stranu napadača i ponašao se kao učesnik foto safarija, u kojem je bio lov na ljudske glave. Sve to se dešavalo na Dan pobjede nad fašizmom, a mi smo svjedočili živom fašizmu kojem se oružana sila, tu prisutna i sa jasnim mandatom, nije suprotstavila.

Njihovo nedjelovanje bilo je saučesništvo. Za te zasluge centralni gradski trg nazvan je imenom njihove države. Država je pompezno najavila nakon rata finansiranje obnove trga, čak je i kralj došao da otvori obnovljeni trg i spomenik poginulim vojnicima tog bataljona. Sve bi to nekako i „progutao“ da se nije desila, opet, samo obnova dijela trotoara na istoj onoj strani na kojoj se, kao na tribine, bataljon te zemlje sklonio 1993. godine.

Još je to jedna potvrda šta podržava današnja Evropa.

A onda se desio 9. novembar iste te 1993. godine. Godišnjica je kristalne noći i vremena kada su Hitlerovi nacisti započeli krvavi pir. Sljedbenici iste ideologije ničim osporeni ili zaustavljeni danima su gađali Stari most, remek djelo svjetske graditeljske baštine i baš na dan kristalne noći ga srušili. Od onih koji su imali mandat da nešto poduzmu nisu bili spriječeni, niti je zabilježen, bar, pokušaj spriječavanja.

Da li je slučajno, za ovaj zločin, izabran 9. novembar?

Ja sam uvjeren da nije, kao što nije slučajan ni izbor da se fašistički napad na grad organizira na Dan pobjede nad fašizmom.

Sjećajući se ovih događaja danas ne mogu, a da se ne sjetim raznih fobija koje su minulih godina, na brojnim mojim putovanjima, imali razni granični policajci kada bi vidjeli moj pasoš ili pročitali moje ime. Sve je to bila ujedinjena, kulturna, demokratska, otvorena Evropa. Sate i sate sam čekao isključen iz redova putnika da me pretresu, provjere, ispitaju i šta sve ne, jer sam zbog imena Sead bio potencijalni islamski terorista, a zbog BiH pasoša još ponešto, kako bi kakva glupost kome pala na pamet.

Svo to vrijeme bio sam svjestan da dolazim iz grada u kojem je, primjera radi postojala kanalizacija i vodovod, u vrijeme kad su njihovi kraljevi koristili tutu.

Ali avaj, dozvolili smo da nas predstavljaju oni koji o svemu tome nemaju pojma, dozvolili smo da nam nametnu osjećaj kolektivne žrtve i gubitnika koji žive od humanitarne pomoći.

Jasno je da je ovoj zemlji, našoj domovini, bilo namjenjeno da nestane.

Jasno je, da je svim njenim građanima koji su branili njenu cjelovitost bilo namjenjeno da nestanu.

Jasno je, takođe, da je i zemlja opstala, kao i  njeni građani.

Istina, uz ogromne žrtve.

Ako nam je bio namjenjen nestanak, a mi opstali, mi smo pobjednici. Zato, razvijajmo kult pobjednika, razvijajmo kulturu pobjede, govorimo o uspjesima, a ne porazima, slavimo život i žive sjećajući se mrtvih, naravno, ali kao izvorišta nadahnuća za nove pobjede. Oni su pali da se život nastavi, oni su pali da pjesma djevojačka odzvanja i smijeh dječiji gali srca i dušu.

Ako to uspijemo, imaćemo šansu da u nekom skorom vremenu počnemo slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Do tada obilježavajmo ga samo kao dan na koji ćemo provjeravati šta smo uradili u borbi protiv neofašizma koji je ušao u brojne pore društava širom Evrope. Mi jesmo mala zemlja, ali imamo antifašističko naslijeđe koje nema niti jedna zemlja Evrope. Mi njima možemo davati lekcije, jer po ko zna koji put ponavljam: Fašizam je dijete Evrope, nacizam je dijete Evrope, a mi smo mu se goloruki 1941. godine suprotstavili i 1945. pobijedili i svrstali se na pravu stranu istorije. Pobijedili smo i 1995. godine, jer smo uprkos svemu i svima opstali.

Ta istina naše je glavno oružje.

Koristimo ga i pokažimo, i Evropi, ali i svijetu njegovu snagu.

Kada to učinimo shvatiće svi da smo pobjednici.

A Evropi jedino ostaje da pred antifašističkom Bosnom i Hercegovinom stane uspravno i u stavu mirno, te se duboko nakloni.

To joj je dug prema ovoj časnoj zemlji i njenim časnim ljudima.

Ostalo je šutnja u ovom vremenu što se iščašilo iz zgloba.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!