„WE MUST HELP THE CHILDREN OF BOSNIA“ – GRAHAM BAMFORD 117. ŽRTVA BOJOVNIKA DARIA KORDIĆA

Povezani članci

• Hennessey: Diskriminacija, asimilacija i segregacija prisutne u obrazovnom sistemu BiH
• Esad Bajtal: Proći će vrijeme korone kao što je prošlo vrijeme španske kuge
• JEDAN NAROD, JEDNA ZEMLJA, JEDAN ĐAK – ROBI K!
  Poziv na pretplatu na novo izdanje Robija K.
• Schmidt i Habsburg: Karikatura imperije
• Jedan čovjek je za samo pet godina riješio problem smoga i restrikcije vode u Sarajevu, a ovima danas nije dovoljno ni 20 godina
• Selam sestro

27 godina od smrti Grahama Bamforda

Piše: Rašid Sijerčić

Na komemorativnom skupu održanom 16.04.2018. u Ahmićima posvećenom 25. godišnjici masovnog ratnog zločina nad stanovnicima ovog sela kod Viteza, kojeg su počinili bojovnici HVO-a pod komandom Daria Kordića, bio je prisutan i BoB Stewart, tadašnji komandant britanskih jedinica pri snagama UN u BiH. Prisjećajući se prizora nakon što su ušli u selo rekao je: „Tog dana Bog nije radio, spavao je“, želeći time izraziti svoju zaprepaštenost svirepošću kojom su zločinci bili obuzeti „izvršavajući svoj zadatak“. Smetali su im, pored odraslih i jedna tromjesečna beba i starac od 83 godine, od ukupno 116 žrtava.

13 dana kasnije, dakle, 29.04.1993. god. pala je još jedna  (117.) žrtva Kordićevog zločina: Graham Bamford, mirni i skromni britanski građanin spalio se pred zgradom brit. parlamenta. Njegovo srce i duša nisu mogli da prežive prizore iz Ahmića koje je emitovala britanska televizija. Predstavljali su u stvari kap koja je prelila čašu. Jer, Graham je pratio ratne događaje od početka Miloševićeve agresije na Sloveniju i Hrvatsku, a pogotovo dramatičnu i tragičnu situaciju u BiH. Prema svjedočenjima njegovih poznanika i psihologa, u svakoj dječijoj žrtvi u BiH gledao je svoju kćerku.

Erlend Clouston svojim tekstom u Guardianu obavijestio je britansku javnost o ovom događaju.

Prema njegovom izvještaju Grahama je ispratilo svega oko 50 prijatelja i poznanika, među kojima se našla i nekolicina naših građana. On nije dobio javne počasti jer bi to bilo priznanje Vlade Johna Mayora da nisu ništa učinili da spriječe zvjerstva u BiH iako su mogli.

Kako se slučaj Bamford dogodio praktično u sred agresije na BiH, okolnosti nisu dozvolile da Grahamovo samožrtvovanje za Bosnu bude odmah u fokusu javnosti. Tek nakon Daytona tim događajem počelo se baviti udruženje za očuvanje prirodne i civilizacijske baštine „Sinan – paša Sijerčić“ iz Goražda. Ljubaznošću Quintina Hoarea, direktora The Bosnian Institute  u Londonu, došlo se do kopije dokumentarnog filma Nenada Puhovskog „Graham i Ja – istinita priča“. Film je snimljen u produkciji Faktum-a iz Zagreba 1997. godine, uz brojne poteškoće autora da nađe sagovornike. Niko od britanskih zvaničnika nije želio pomoći u prikupljanju materijala za film.

Povodom 15. godišnjice smrti Grahamove, na inicijativu pomenutog udruženja u Sarajevu je u Collegium Artisticumu održana javna tribina pod geslom „Etika kao civilizacijska obaveza“. Kao „nezvanični„ predstavnici akademske zajednice  vodili su je profesori-doktori: Enver Kazaz, Asim Mujkić i Mustafa Skopljak.

Može se slobodno pretpostaviti da je kao rezultat navedene manifestacije bilo donošenje Odluke Gradske Skupštine Sarajeva o ustanovljenju nagrade nazvane Graham Bamford. Međutim, podrazumijeva se da to nije dovoljno. Podizanje spomenika Bamfordu nameće se kao naša moralna obaveza sama po sebi. Jer, čovjek je svojim životom pokušao pomoći da se zaustavi ubijanje nevinih ljudi i djece u BiH. To je učinio iako ni u kom pogledu nije bio dužan.

Mi smo, dakle, Grahamovi dužnici.