Goran Pandža: DOSTA! – ili kako je revoluciji u BiH obesmišljeno prvo slovo…
Povezani članci
Bili smo protiv cjelokupnog sistema zasnovanog na nacionalnim podjelama, ali nam je nedostajalo usmjerenje. Prilikom tadašnje inauguracije tročlanog Predsjedništva BiH, koje se prethodno dugo odlagalo, izašli smo sa transparentom „Jebala vas inauguracija, prihvatite se posla!“.
Piše: Goran Pandža
Dan-danas, hodajući Sarajevom, sjećam se svih protestnih šetnji i nailazim na grafite koje smo sprejali prije više od cijele jedne decenije – karta Bosne i Hercegovine na ispruženom dlanu i ispod velikim slovima natpis „DOSTA!“.
Na emotivni i iskreni apel Demira Mahmutćehajića putem jednog od tadašnjih internet foruma, da pokušamo kao obični građani promijeniti klero-nacionalni haos u državi, odazvalo se nekolicina nas, simbolično, na platou ispred Parlamentarne skupštine BiH. Mislili smo da sa te pozicije treba krenuti promjena, ranije se nismo poznavali, nismo znali šta i kako mijenjati, samo smo bili ujedinjeni u ubjeđenju da ovako dalje više ne može, da je jednostavno dosta. Spontano, kroz brainstorming i dogovor da se svaki dan u isto vrijeme okupljamo na platou parlamenta dok ne smislimo kako promijeniti stanje u državi, talasanjem ideje kroz najpristupačniji oblik širenja kruga istomišnjenika – internet forume, svakim danom nas je bilo sve više pred parlamentom.
Ako još uvijek postoje arhive tadašnjih foruma lako je vidjeti da je ideja krenula prosto spontano i iskreno od običnih građana Sarajeva, ujedinjenih u ideji da nam je dosta. Mediji su se počeli zanimati za svakodnevna skupljanja, ideja se širila gradom, polako je nastajalo nešto što ćemo, logično je bilo, nazvati „pokret DOSTA!“.
Protestna okupljanja pred parlamentom su prerasla u protestne šetnje Sarajevom, vjerovali smo da se javnost može efektivno animirati da zajedno pokrenemo promjene i u početku se stvarno sve činilo takvim – poznate ličnosti su uočile našu dobroćudno-naivnu ideju za promjenama; rapper Frenkie je posvetio cijeli jedan album pokretu DOSTA!, pridružila se i Dubioza Kolektiv, pjesme pokreta su se slušale na radio stanicama i pridobijali smo sve više dostaša, organizujući koncerte i šireći letke po cijeloj državi.
Bili smo naivni da je moguć neki oblik revolucije ili makar nasilnih promjena, ali je upravo ta naivnost privukla toliko pozitivnih ljudi željnih promjena u BiH, te nevladinih organizacija koje će pokriti troškove.
Razlozi koji su mene potakli na taj vid aktivizma tek očitavaju koliko je dobroćudna i naivna bila naša kolektivna težnja promjenama. Nikada nisam bio patriota, niti jedne države. Da se mene pita, države i nacije uopšte ne bi postojale, zato me nikakav patriotizam nije naveo da se borim za normalnu državu Bosnu i Hercegovinu. Ja sam, naime, od djetinjstva fasciniran idejama koje je scenarista Gene Roddenberry ekranizirao kroz Star Trek – ideja da u budućnosti postoji federacija planeta u kojoj će sve vanzemaljske rase težiti zajedničkom životu. Tako sam i ja zamišljao Bosnu i Hercegovinu. Želio sam da moj prijatelj, koji je protjeran iz Banja Luke, ima jednaku dobrodošlicu u rodnom gradu kao što ja imam u Sarajevu, želio sam da Demir može živjeti u rodnom Stocu slobodno i bez nacionalnih podjela, kao ja u Sarajevu.
Bili smo protiv cjelokupnog sistema zasnovanog na nacionalnim podjelama, ali nam je nedostajalo usmjerenje. Prilikom tadašnje inauguracije tročlanog Predsjedništva BiH, koje se prethodno dugo odlagalo, izašli smo sa transparentom „Jebala vas inauguracija, prihvatite se posla!“. Na to je ugledni novinar Emir Imamović u BH Danima odgovorio „Jebala vas revolucija, prihvatite se knjige“. Naljutio sam se zbog njegove konstatacije, smatrao sam da bi bilo poštenije da nam se gospodin Imamović pridruži i usmjeri kako da djelujemo. Međutim, sa današnje tačke gledišta smatram da je bio donekle i u pravu –žrtvovao sam godine fakulteta u borbi za normalno društvo, stariji su žrtvovali poslove i vrijeme sa porodicama.
Šta smo na kraju postigli? Nismo digli revoluciju, ali smo naoštrili građanski otpor sistemu. Smatram da smo upornim djelovanjem protiv nacionalizma doprinijeli SDP-ovom usponu na vlast (koji je potpuno razočarao), jezgra dostaša je kasnije učestvovala i u JMBG protestima i svom nasilju koje je uzrokovalo paljenjem zgrade uprave grada Sarajeva.
Ali, šta se realno promijenilo? Apsolutno ništa. Tzv. građanske stranke se sve više oblikuju u jednonacionalne projekte, vrijede jednake nacionalne podjele, razumna politika koju provodi „Naša Stranka“ ima jako malo podršku, a plamen protesta koje je predvodio Davor Dragičević u Banja Luci je represivni režim Milorada Dodika nasilno ugušio i zabranio.
Na kraju je postalo sasvim jasno; nikakva nasilna revolucija u BiH nije moguća, samo evolucija procesa. Nada ipak postoji i ona leži u svim onim prijateljstvima koje mladi ljudi iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva ostvaruju bez obzira na entitetske podjele, nada je u studentima koji u Sarajevo dolaze iz cijele države, nada je u mladim ljudima Mostara koji se druže ne obazirući se na stranu Neretve… A moj lični doprinos može biti, za makar djelić promila bolju i multietničku BiH, je što sam uprkos svim podjelama odlučio živjeti u Sarajevu, ili uostalom što je inicijator pokreta DOSTA!, Demir, na kraju odlučio da se za građanska prava bori u Stocu – kao manjina.
Za par stotina godina će današnje nacionalne podjele svakako biti smiješne.