Sabor Repubike Hrvatske

Povezani članci

• Radomir Lazić: Pismo predsjedniku Putinu
• DANKE DEUTSCHLAND
• Balvan revolucija i sveti rat
• Hrvatski profit na ukrajinskoj krvi
• Sretan Dan Državnosti Bosno i Hercegovino
• Postizborno konstituisanje vlasti u BiH: čim prije, tim bolje

Ako se poštovani Rajko Grlić i Ante Tomić ikada odluče, nakon izvrsnog Ustava Republike Hrvatske, za nastavak na temu Sabor RH, inspiracije im neće nedostajati.

Ne znam pod koji bi se to žanr moglo podvesti, ali bi svakako, na ulazu, gledateljima valjalo ponuditi one vrećice (znate koje) iz aviona.

Teško bi bilo u jednom filmskom uratku približiti publici svu tu količinu diletantizma, neznanja, neučtivosti, isključivosti, zadrtosti, nemorala, besramnosti i licemjerja.

Čudan je to  teatar apsurda gdje uloge nisu jasno određene, gdje se većina aktera ne drži ni sadržaja, ni norme ni vremenskog okvira. Gdje su „kod kuće“ isključivo na temama iz nekog od onih ratova koji jedino još u sabornici nije završen.

Pretrčavanje iz klupe u klupu, mijenjanje dresova, leteće izmjene, više liče kakvoj slagalici nalik kviz igri nego ozbiljnom poslu najvišeg predstavničkog tijela. Čija bi se promjenjiva struktura mogla,kao u kvizu, na tjednoj bazi, pogađati. Recimo: skočko – skočko – tref – tref.

Od svih tih, nikad se načuditi, idiotarija, najimpresivnije bi moglo biti međusobno „poštivanje“ zastupnika. Koji svoju lamentaciju, u želji da se pokažu tolerantnima počinju sa: poštovani gospodine predsjedavajući, poštovani predstavniče vlade, cijenjene kolege zastupnici….

I onda se, kao onaj Barak avion (na čekanju), obruše na već nekog iz suparničkog tabora, biranim riječima poput: čobane, majmune, idiote…

To me uvijek vrati u rano djetinjstvo kada su još, iako na umoru, živjeli ostaci finih manira nasljeđenih iz austrougarske. Pardonček, rukoljub, naklon, lepo prosim. Često bih se takvih finih izraza naslušao u kući naših susjeda, gdje je znalo doći do sraza i miješanja starih fazona s „novim“ vremenom. Tako mi jedna formulacija, pri obraćanju sina rebela, učtivom ocu pisaru: „tata, vi ste jedno đubre“, još ne izlazi iz ušiju.

E, upravo ta komunikacija mi liči na diskusiju u hrvatskom saboru danas.

Posebno u izvedbi nekih narodnih tribuna. Toliko je učestala da je i saborski poslovnik na nju postao tolerantan. Kao i oni koji ga tumače.

I onda, tim slijedom, praksa se prenosi i na „niže“ oblike odlučivanja; skupštine, odbore.

U zemlji gdje je predsjednik vlade uhvaćen u krađi, gdje pretendent na predsjednika države poreznim novcem kupi stotine umjetnina, gdje ministar lažira svoj ratni put, gdje gradonačelnik šahovskom igrom s premijerom eskivira desetine sudskih tužbi, gdje su, pred Božić, i zastupnici na sniženju, ništa nije za čuđenje.

Hrvati imajju vlastite riječi i izraze za mnogošto. Čak i zamjene za općeprihvaćene termine u većini svijeta.

Ali kako bi se na hrvatskom reklo: moral, etika, kultura dijaloga?

Taj film, sudeći po onima koji nas vode, nećemo gledati.