Uloga Zapada i “domaćih izdajnika” u odljevu mozgova

Povezani članci

• Čuvari – ljudi koji su posvetili život borbi za prirodu
• Banja Luka: Zapaljena kuća hrvatskog povratnika Mirka Agatića
• Treći put nas pitaju – vidjećemo da li nas slušaju
• Miroslav Krleža: Srpska i makedonska freska
• Mostar u borbi protiv fašizma: Najavljeni masovni protesti, traži se promjena naziva ulica nacističkih zločinaca
• Kompromitovani bh. projekat: Sporne reference inžinjera za nadzor gradnje Bloka 7 u Tuzli

“Kako žena, kako ‘sitna’ dječica,” zezam druga iz zavičaja, iako znam da su djeca dobro poodrasla. Redovno me zove da pita kako sam, kako ide moj oporavak. Pa, reko’, da jednom i ja njega (na jednoj nozi!) preduhitrim

“Dobro,” prihvata šalu stari mangup,. “Najmlađa, princeza, završava srednju, najstariji fino gura na faksu, a srednji je, kao što znaš, na koledžu u ‘mrskoj’ Americi. Baš naredne sedmice idem po njega u Beograd, na surčinski aerodrom. I oni tamo imaju ljetni raspust, da znaš.”

Lijepo, bogami. Troje djece, a svi na putu da postanu svoji ljudi. To ni na Zapadu nije lako postići, a o Bosni i Hercegovini da i ne govorimo. Naravno, to što završavaju škole i fakultete ne znači da će (brzo) dobiti posao, ali poznavajući im majku i oca, ne sumnjam da će s njima na kraju sve ispasti kako treba.

Doista imam veliko poštovanje prema mom drugu i njegovoj boljoj polovici. Rade k’o mravi, i to upravo da bi djeci omogućili da  dođu do svog hljeba. Pored redovnog posla, drug ima i nekoliko dodatnih poslića, tako da mu radna sedmica iznosi i po 80 sati. Kad tome dodam da supruzi, vrsnoj kuharici, redovno pomaže u pravljenju kolača za komšije i pola grada, mogli bismo reći da su njih dvoje pravi “japanci”.

Ali eto, jedan sin nije s njima. S jedne strane sreća, a sa druge – velika šteta. Još jedan od naših mladih, bistrih umova koji će karijeru, najvjerovatnije, graditi u inostranstvu.

Ali, ja tu nemam pravo ništa kazati. Zar i moja/naša tri momka – sva trojica, već, “sa svojim hljebom na stolu”- svoje znanje i umijeće, trud i talenat, ne “troše” ovdje, u Zemlji Lala i Kanala, daleko od rodne grude?

Kamo sreće da smo u tome jedini!

Kad dođe maj – za mene, uz oktobar, kad šuma bojama zaplamti, daleko najljepši mjesec – mene uvijek uhvati neka fjaka, žal za zavičajem. Namjerno kažem zavičajem, a ne zemljom, bože sačuvaj državom! Jer, ova potonja je, kako jednom lijepo reče Miljenko Jergović, tek neka vrsta javnog servisa. Kao, recimo, pošta. Pa ako ne funkcioniše valjano, onda tu treba nešto mijenjati. Direktora, upravu, a katkad i cijeli sistem na kome počiva. (Samo što mi, sa onih prostora, svakih pedesetak godina sve srušimo, pa tek onda mijenjamo. I to, na lošije. Pa nam onda trebaju decenije da se malo okomoramo.)

A zavičaj je nešto sasvim drugo. Njega mi niko, dok u njemu živi i jedan drag čovjek, ne može ogaditi. Prijatelj. Kamarad. Drugarčina. Zato zavičaju ne trebaju nikakva zastava, niti značka. On ti je zauvijek “upisan” u krvnu sliku i priliku.

Sjedim, tako, u našem lijepom vrtu, gledam ogromni hrast i rascvjetali grm jasmina u njegovom dnu, komšijske mačke koje se vrzmaju oko grobića naše predobre kujice, Belice, i dumam o Hercegovini i tamošnjim prijateljima. Ove godine mi još više nedostaju, pošto zbog oporavka od teške bolesti neću moći na godišnji odmor.

Djeca hoće: Italija, Francuska, a najmlađi, bogme, kući. Konjic. “Zadnja pošta” Suhi do. I mada sva trojica vole širi i uži zavičaj, čini mi se da je najmlađi – mada jedino on ovdje rođen! – nekako najviše vezan za očevu rodnu grudu. Kad on priča o Edinu, Misketu, Spahi, Malom Princu i ostalim “zmajevima”, kad urlajući navija za zêmu, dozlaboga nestalnog Džumhura, čiji je ćaća Konjičanin – meni srce k’o planina! I ako je, zbog nikak’e države, zabluda, onda je slatka! Uostalom, on, skupa sa mnom, navija za dobre momke, a ne za guzonje i kravataše koji se, ničim ne zasluživši, kite njihovim uspjehom.

Ima jako puno trenutaka u kojima sam silno sretan što mogu izbliza gledati naše momke kako postaju ljudi. To bi trebala da bude sasvim prirodna stvar. Ali eto, u zemljama poput moje, mnogi obični ljudi su zbog bahatosti i lošeg rada vlastodržaca uskraćeni za tu “privilegiju”.

I baš zato me, nekako s proljeća, uvijek malo štrecne ispod lijeve plećke kad razmišljam o prijateljima iz zavičaja i njihovoj djeci. Mnogi od te fine, mlade raje su – zbog nezaposlenosti, nepotizma, protekcionizma, kretenizma i svih drugih vlastodržačkih “crnih izama” – kao onaj moj drug s početka priče, morali djecu poslati daleko od sebe. U boljem slučaju: na studije ili dobro plaćen rad. A u lošijem: na teško kulučenje, često daleko ispod njihovih sposobnosti i nivoa obrazovanja. Ima ih po parizima, berlinima, minhenima, štokholmima – sve do Kanade i Australije!

Jer, naša “pošta” nikako ne šljaka, a kad će “profercerati”- ne zna se. Direktora & Kompaniju nema ko da smjeni. Pleme moje snom mrtvijem spava… Ne samo u BiH nego i u cijelom “regionu”  haraju bijela kuga – veći mortalitet od nataliteta. Što znači da se i oni mladi koji ostaju, bez posla i stalnih prihoda, sve češće odlučuju na brak bez djece. To silno brine sve nas koji volimo južne krajeve.

Sve, osim onih na vlasti. Dok god primaju (ogromnu) nadnicu za nerad i sijanje mržnje, njima je super.

A Zapad, u koga smo se nekad toliko nadali? Pa oni i drže te lezihljeboviće! Njima odgovara ovaj haos, idealan za njihove strateške interese, banke, (bofl) robu… Ne trebaju njima jake države, namanje one sa socijalnim predznakom. Ta zato nisu ni pomogli Anti Markoviću, onomad kad su mu obećali povoljne kredite ako provede reforme i zauzda inflaciju. Pa se, kad je ovaj to u rekordnom vremenu majstorski i učinio, najednom popišmanili, “sve zaboravili”, i ostavili nas na cjedilu.

To je suština cijele priče o “velikom Zapadu”: SSI. Samo Svoj Interes. Sve drugo je puko prodavanje magle.

Baš juče pročitah u novinama članak jednog uglednog holandskog autora afričkog porijekla. Nezadovoljan radom zapadnjačkih nevladinih organizacija koje, po njemu, Afriku još  drže u neokolonijalnom položaju – dajući im love “na kapaljku”, a ne učeći ih kako da sami “love ribu” – taj autor veli (parafraziram): Dajte da na dvadeset godina Afriku zatvorimo za sve te “nevladine” udruge, pa da vidimo ko će od toga imati više koristi: Afrika, ili zapadnjačke banke, vojna, farmaceutska i sve druge industrije.

Nakon svega što smo – čast izuzecima – vidjeli na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, ovo mi se čini pukim retoričkim pitanjem. Oni nama banke i tržne centre, a mi njima – našu najbolju djecu!