3 u 1: kafa, banke i teorija zavjere

Povezani članci

• Maaajmuuuneeeee, jaaaviii seeeee!
• David Albahari: Pisana slova
• Decembar u Buybooku!
• Hana, Hasija i Mile Stojić – jedinstvena književna večer u Brezi
• Crkva blagosliva one koji joj služe
• Siniša Glavašević 1991: Optužujem Sabor RH za zločin nad 15 tisuća Hrvata u Vukovaru

“Suprotno kuknjavi konzervativaca o tome kako
današnjem svijetu nedostaje vjere, rekao bih kako je
 evidentno da u današnjem svijetu vjere ima previše.
 Čini se da je vjera kao energija: ona mijenja oblik, ali ne
 nestaje. To što sve manje ljudi vjeruje u to da je Hrist
 sin Božiji ne znači da ne vjeruju u mnoge druge,
ne manje bizarne stvari.”

Imate neko iskustvo sa teorijom zavjere? Smislili ste ili vjerovali u neku?

Teorije zavjere su nes-teorije – instant objašnjenja koja liče na suvislu teoriju baš onoliko koliko neskafa liči na dobar espresso. Nes-teorije se, doduše, spremaju brzo i lako, možete ih poteći iz džepa u svako vrijeme i na svakom mjestu, i da, one jesu nekakvo objašnjenje.

Teorije zavjere, kao i neskafu, koristimo, iako znamo da su lažne. Da, kad su dobre, kao prave su, ali ipak samo kao. No to ne znači da posao ne završavaju jednako uspješno kao i prava stvar.

Ovdje treba biti precizan. Teorije zavjere su ne bilo kakva, nego „3 u 1“ neskafa. Kao što je kafa samo kafa, a instant napitak o kojem govorimo i kafa i šećer i mlijeko, tako i nesteorije nisu tek teorije o nečemu, nego teorije svega. Svaka dobra teorija zavjere pretenduje da objasni, da razotkrije princip po kojem funkcionišu stvari na ovome (ili onome, jer teorija o raju i paklu svakako spada u teoroja je za teoriju zavjere ono što je voda za kafu. Suprotno kuknjavi konzervativaca o tome kako današnjem svijetu nedostaje vjere, rekao bih kako je evidentno da u današnjem svijetu vjere ima previše. Čini se da je vjera kao energija: ona mijenja oblik, ali ne nestaje. To što sve manje ljudi vjeruje u to da je Hrist sin Božiji ne znači da ne vjeruju u mnoge druge, ne manje bizarne stvari.

U sve je lakše povjerovati nego u haos. A opet, ništa osim haosa, svuda oko nas, ne uspijevamo vidjeti. Tu na teren stupa vjera, koja nam poručuje: kome ćeš vjerovati, svojim očima ili svojoj vjeri?

Da nisam živio u društvu koje su pokretale teorije zavjere, moguće da bi ih danas smatrao prihvatljivijima. U Miloševićevoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, u kojoj sam imao nesreću provesti svoje dvadesete godine, proizvodnja teorija zavjere u jednom je trenutku zagušila tržište – dakle idiote koji su bili spremni (više: imali potrebu) da povjeruju da “Muslimani na Markalama gađaju sami sebe”; “da se u Srebrenici nije dogodilo ništa”; da iza raspada Jugoslavije stoji “vatikansko-masonska zavjera”; da su Srbija i Crna Gora na udaru “neformalnih centara moći” zato što stoje na putu “Zelene transverzale”; da postoje planovi da Rusi “zbog nas počnu Četvrti svjetski rat”, samo trebamo još malo izdržati prije nego sve, sva nepravda prema nama i svi naši neprijatelji odu k Vragu u samo jednom pravoslavnom bljesku hiljada istodobnih atomskih eksplozija. Hoću reći: kome režim Slobodana Miloševića zauvijek nije ogadio teoriju zavjere, njemu nema pomoći.

Zbog idiota o kojima sam govorio u prethodnom pasusu, pristojan čovjek danas zazire od teorije zavjere. Ipak, teorija zavjere nije tek ideologija glupana. Uostalom, što Chomsky radi, ako ne (raz)otkriva zavjere? Fredric Jameson govori kako nipošto ne smijemo olako odbaciti teoriju zavjere kao način tumačenja odnosa u svijetu, jer je jasno da zavjere velikih korporacija i vlada u njihovoj službi doista postoje. Biti skeptičan prema teorijama zavjere ne znači vjerovati da zavjere ne postoje – značilo bi to biti jednako malouman kao oni koji o svemu imaju spremnu teoriju zavjere.

Ovdje je (još jednom) od velike pomoći Žižekovo tumačenje paranoje. Tu je (odnosno: nije) veliko Drugo – mreža koja kao predstavu (ili bolje: Reality show) postavlja našu stvarnost i upravlja njom. Ali veliko Drugo, zapravo, ne postoji: barem ne kao konzistentan sistem čije manjkavosti i “rupe” nijedan subjekt neće uočiti. Ponekad treba vremena, ali kad-tad netko će uočiti pukotine u simboličkom poretku koji nam je nametnut. Subjekt tada postaje svjestan samoće i izoliranosti unutar velikog Drugog. Kao odgovor, pojavljuje se fantazija: on kreira paranoičnu konstrukciju koja treba da zatvori rupe u simboličkom poretku: u suprotnom, kao bijesni konji rastrgnuće ga anksioznosti zbog nesnošljive blizine Realnog – odnosno njegove praznine, koja brže bolje, ovim ili onim simboličkim poretkom mora biti prikrivena. Paranoična kontrukcija nam, otud, pomaže da umaknemo slomu simboličkog poretka koji konstituiše veliko Drugo. Iako je, kako je govorio Lacan, istina strukturirana kao fikcija, jasno je da svaka fantazija nije istina. Fantazija (i s njom “inherentno povezana” paranoja) stvara uvjerenje da iza nekonzistentnog velikog Drugog postoji neko drugo Drugo, koje zapravo sve drži pod punom kontrolom. Kada napokon proniknemo kroz zavjeru koju smo uspjeli razotkriti, što dakle vidimo – novu zavjeru.

Pretpostavimo da je neko ušao u bazu podataka Orbis 2007., koja sadrži listu 37 miliona kompanija i investitora širom svijeta. Pretpostavimo, potom, da je taj neko, čiji identitet ne znamo, iz te baze napravio listu svih 43,060 multinacionalnih korporacija. Potom je, koristeći model za izračunavanje odnosa u prirodi, skicirao odnose vlasništva u tim korporacijama, i došao do broja od 1,318 korporacija koje čine sami centar globalne ekonomije. Pretpostavimo, potom, da je tajanstveni istraživač otkrio da u samoj srži sistema stoji 147 korporacija koje kontrolišu 40 posto njihovog bogatstva i da je struktura njihovog vlasništva isprepletena – svi imaju udio u svakome. Na koncu je naš junak napravio popis 50 najmoćnijih i otkrio da su među njima uglavnom banke: Goldman Sachs, Barclays, JP Morgan Chase, UBS AG, Deutsche Bank AG, Unicredito Italiano….

Znam šta ćete reći: još jedna teorija zavjere.

Stvar je u tome što je tajanstveni agent koji doista jeste sproveo istraživanje i jeste došao da navedenih podataka švajcarski Federalni institut za tehnologiju iz Züricha. Časopis New Scientist daje i odgovor koja je svha istraživanja: „Krucijalno je da bi identifikovanjem arhitekture globalne ekonomske moći analiza mogla pomoći da je učini stabilnijom. Otkrivanjem ranjivih aspekata sistema, ekonomisti mogu predložiti mjere koje će spriječiti da se budući kolapsi prošire kroz cijelu ekonomiju.“

Arhitektura sistema je razotkrivena. Taj crtež je mapa sa uputstvom – kako sistem spasiti. No to „kako spasiti“ ujedno nam govori i kako ga uništiti.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)