Sretno ZMAJEVI

Autor/ica 👤Radomir Lazić 11.6.2014. u 18:20

Izdvajamo

U svijetu u kojem prolaze samo najbolji, a manjak ili nedostatak talenta nadoknađuje se ogromnim radom, odricanjem, upornošću, disciplinom i nikad, definitivno nikad, činjenici da ti daidža, ujak ili tetka sjedi u nekom od upravnih odbora klubova za koje nastupaš. Ti momci su pobjednici i zbog svoje odluke da budu pobjednici. Oni će ponosno držatu ruku na srcu dok se bude intonirala himna države za koju će nastupati ali oni su pobijedili i samu tu državu. Državu i ljude koji su se predali i njihov eventualni uspjeh čak i plasmanom u naredno kolo za ovu državu i ove ljude, osim par dana zaborava na ono što se ovdje zove život, je poraz zbog dobrovoljnog pristanka na njega.

Povezani članci

Pobijedili su ti momci, ponosno stojeći uz zvuke himne, i onoga koji „iz protesta“ sjeda kad se ona izvodi i posramili one koji skačući vole Bosnu osim kad treba skočiti i demonstrativno napustiti prijem na kojem onaj koji ga organizuje ne stavi do znanja da, osim njega, himnu zemlje u kojoj se nalazi moraju poštovati i svi pozvani gosti na prijemu. Pogotovo onaj koji ima još uvijek pasoš te zemlje, nadam se ne još dugo, i žaleći što će mu ambasador države koja je dala najviše svojih sinova u borbi protiv fašizma dati spasonosno državljanstvo, pasoš i himnu.

Piše: Radomir Lazić

Nestrpljiv sam da saznam zbog čega je to, po treneru Liverpula, nogomet važniji od života. Gledajući iz ove naše, današnje, perspektive i situacije u kojoj se zemlja nalazi, a naročito njeni poplavljeni dijelovi, dajem ipak prednost životu.

Ipak je to u suštini samo igra, ma koliko to danas bila i politika i biznis , ipak je to samo najvažnija, bez obzira na uvjerenost nekad razumnog pisca da je to on, sporedna stvar na svijetu, ali i igra iz koje se može nešto naučiti i o životu slušajući na primjer pažljivije Ivicu Osima, vjerovatno najvećeg filozofa među trenerima i zasigurno najboljeg trenera među filozofima, kojeg su i Japanci slušali a citiraju ga do dana današnjeg. Onoga zbog kojeg je najviše ova reprezentacija dogurala do svjetskog prvenstva. O liftu koji mu je trebao, u znak zahvalnosti, biti izgrađen, nekom drugom prilikom.

Bez obzira na rezultat te prve utakmice i svih narednih koje dolaze iza nje, bez obzira zadržali se zmajevi u Brazilu sedam ili više dana, bez obzira osvojili prvo ili neko utješno mjesto „važno je učestvovati“ onih jedanaest, ili koliko ih već ukupno bude istrčalo na teren, momaka stvarni su, životni, pobjednici ovog dvadesetog po redu svjetskog prvenstva.

Svi ti momci koji su i maternji jezik ponovo počeli učiti igrajući prve utakmice za reprezentaciju zemlje koje nije bilo i naučivši ga kad je ima tek malo više ili možda manje. Svi, čije biografije skoro da su identične, sa početcima zbunjene i preplašene djece koja su se našla u, samo malo manje surovom za opstanak, svijetu protjerani iz svojih kuća, sa jednim ili rjeđe oba roditelja. U svijetu u kojem prolaze samo najbolji, a manjak ili nedostatak talenta nadoknađuje se ogromnim radom, odricanjem, upornošću, disciplinom i nikad, definitivno nikad, činjenici da ti daidža, ujak ili tetka sjedi u nekom od upravnih odbora klubova za koje nastupaš. Ti momci su pobjednici i zbog svoje odluke da budu pobjednici. Oni će ponosno držati ruku na srcu dok se bude intonirala himna države za koju će nastupati ali oni su pobijedili i samu tu državu. Državu i ljude koji su se predali i njihov eventualni uspjeh čak i plasmanom u naredno kolo za ovu državu i ove ljude, osim par dana zaborava na ono što se ovdje zove život, je poraz zbog dobrovoljnog pristanka na njega.

Pobijedili su ti momci i one koji će pucati s druge strane Neretve od sreće što će rezultat biti, možda, u korist Argentinaca, ali pobjeda je to onih koji se nisu odrekli svoje domovine i otadžbine. Onih koji nisu dijaspora ni u svojoj ni u tuđoj zemlji. Oni su ZMAJEVI.

Njihova pobjeda je i sama činjenica da se nalaze među najboljima na svijetu a trebalo bi da bude, najvećim dijelom, poruka onim mladima, koji maštajući kako da napuste ovu zemlju još uvijek ne shvataju da kao takvi, prosječni, poluobrazovani, skoro pa i nepismeni ili nikom nisu potrebni ili poruka da radeći na svom obrazovanju, stručnosti, sa više hrabrosti pa i bezobrazluka, u onom pozitivnom smislu, inata i volje, sve ono o čemu maštaju da mogu postići u tom „normalnom“ svijetu a svakog dana odbacuju po jednu suvišnu želju svodeći svoje maštanje na običnu golu egzistenciju, mogu ostvariti i ovdje. Protiv protivnika, višestrukog prvaka u lopovluku, bezobrazluku, primitivizmu i bahatosti. Protivnika pred kojim se se predali a da meč još nije ni počeo.

Naivni su oni koji vjeruju da će neki veći uspjeh ove reprezentacije ujediniti ovu zemlju. Oni koji je ne vole, poslije eventualnog uspjeha ništa je više voljeti neće. Njihovo poznavanje ove igre nije odmaklo dalje od sulude ideje da se utakmica igra sa tri lopte. Njihovo upoznavanje ove igre počelo bi okretanjem lica, pružanjem ruke i izvinjenjem za pregrub start, dojučerašnjem protivniku a ne leđa terenu obilježenom bijelim trakama.

Jedini koji bi mogli, trebali i morali izvući bilo kakvu poruku od nastupa reprezentacije su oni koji će navijati za nju ali i primjetiti da na klupi sjedi jedan selektor, da igraju najbolji i najspremniji i da oni koji tog dana nisu spremni dati maksimum mogu i moraju biti zamijenjeni.

Ova igra ima svoja pravila. Ako je, po treneru Liverpula, fudbal važniji od života onda i teren koji ima svoje stroge dimenzije podrazumijeva da će se neki, davno oteti, stadioni i tereni naći jednog dana u mjerama koje su pravila te igre, važnije od života, odredili.

Do pobjede, do finala.