Viktor Ivančić: Srđa i Vreme

Povezani članci

• Stipe Mesić: Žrtve jasenovačkog genocida zaslužuju počast, uz osudu njihovih mučitelja i krvnika
• Nemiri & Nesanice: Zašto bi mediji bili kvalitetniji od društva u kojem djeluju?
• Gdje su braniteljski šatori i biskupske homilije!?
• Porfirijev vazdušni desant na Crnu Goru
• Boris Buden: Historijski debakl
• S Kristom u Auschwitz

Nijemac koji je napisao knjigu Srdžba i vrijeme bavio se ekonomijom bijesa i upotrebom timotičke energije u masovnim političkim projektima. Investicije podlosti u sitnopolitičke svrhe bile su izvan sfere njegova interesa. Šteta, jer upravo je podlost pogonsko gorivo mini-serijala pod radnim naslovom Srđa i Vreme, u kojem beogradski politički tjednik sada već redovito cipelari Srđu Popovića, čovjeka koji je taj list pokrenuo. Budući da se aktivnost odvija posthumno, kada „objekt analize“ pouzdano ne odgovara na izazove, temeljni žanr je nekropolemički, takoreći svečan, takav da se u grobljanskome miru lako briše razlika između novinarstva i strvinarstva.

Najprije je sveučilišni profesor Vladeta Janković iskoristio stranice Vremena za obračun sa svojim „drugom iz mladosti“, optužujući Popovića da „nije voleo svoj narod“, jer je za vrijeme rata Jankoviću navodno rekao kako bi „za Srbe jedini lek bio da dožive potpun vojni poraz i kapitulaciju“. Razlog zbog kojeg je argument protiv „druga iz mladosti“ iznesen u tonu indiskrecije, kao da Janković otkriva „svome narodu“ jednu mučnu tajnu koju više nije mogao čuvati u sebi – iako je Popović sličan stav iznosio javno, i to u mnogo navrata – proizlazi iz naravi obreda: na optuženičkoj klupi je, naime, pokojno lice, a mrtva usta ne govore, osim onako kako živima odgovara.

Zatim je, iz autorske radionice Muharema Bazdulja, u tjedniku osvanula plahta štiva povodom „prve godišnjice smrti Srđe Popovića i Aleksandra Tijanića“. Sama odluka da se analiza „ostavštine“ tih dviju ličnosti smjesti u isti tekst i da ih se pritom nastoji što više politički približiti – odvjetnika koji je s opozicijskim ambicijama pokrenuo Vreme i pomagao niz drugih nezavisnih glasila, dajući ponajveći konkretan doprinos širenju medijskih sloboda na ovim prostorima, te novinara i menadžera koji je od početka devedesetih kontinuirano rukovodio medijskim servisima vladajućih režima, pa je dakle svojim djelom predstavljao potpunu negaciju Popovićeva angažmana – svjedoči o stvarnim obljetničkim namjerama koje leže iza tobože hladne analitičnosti: doći na grob utemeljitelja, otkopčati šlic i prepustiti se iskazima pijeteta.

Popović je u tom tekstu prikazan kao politički agent Amerike i Europske unije, fanatični reprezentant interesa „Zapada“, a zatim i kao nedodirljivi vođa i siva eminencija „Druge Srbije“, ma što to značilo, ideološki manipulator koji je svojim „sljedbenicima“ telefonom diktirao stavove, jer oni nisu bili u stanju misliti svojim glavama, „mentor“ Peščanika i skupine „mediokriteta“ koji tamo objavljuju svoje „jalove“ članke, neformalni politički patrijarh koji se volio okruživati „korisnim idiotima“ što su za njega „obavljali poslove kojima nije htio da prlja ruke“. A otkad je „guru“ umro, konstatira autor, „Druga Srbija“ je „izgubljena“ i „dezorijentirana“, ponaša se „kao fudbalski tim bez trenera ili orkestar bez dirigenta“, te su se marionete bez kompasa upustile u najveću zamislivu ludost – kritiziraju vladu Aleksandra Vučića premda ona „sprovodi Popovićev politički program“ i premda bi sam advokat, da je danas živ, Vučića bez sumnje podržavao!

Da bi se uspjela proizvesti ta konstrukcija, potrebno je zagrabiti duboko u raku i uspostaviti kreativnu relaciju prema lešu. Strategija autora Vremena bazično je sljedeća: krivotvoriti ne samo pojedine Popovićeve stavove nego i cjelokupno njegovo političko biće, znajući da je ovaj u neživome stanju i da se ne može tome oduprijeti, i onda ga takvog, mrtvog, sukobiti s njegovim sličnomišljenicima, a uz to ga navesti da takav, mrtav, aplaudira Vučićevoj vlasti, jerbo to pokojnik za života nije stigao učiniti, mada je bio uvelike živ dok je Vučić boravio na vlasti. Muharem Bazdulj reanimira mrtvaca tako što mu pripisuje svojstva koja ovaj za života nije imao, kreira svog Zombija Popovića, nimalo sličnog Srđi, koji će mu poslužiti kao osnovno oružje za obračun s „krugom“ kojemu je odvjetnik intelektualno pripadao.

Temelj podvale – makar novinar Vremena u tu svrhu unovačio malu vojsku mislilaca od formata, gdje su svoje mjesto našli i Ortega y Gasset i Goethe – namijenjen je podinteligentnima. Prema autoru, postoji „Zapad u političkom smislu“ (EU, NATO i sl.) i „Zapad u vrijednosnom smislu“ (liberalna demokracija, ljudska prava, sloboda mišljenja i sl.) koji se „ne poklapaju do kraja“, te se postavlja pitanje prioriteta: treba li se žurno priključiti „političkom Zapadu“ i onda postupno usvajati „Zapadne vrijednosti“, ili obratno? Popović je, tvrdi autor, bio za prvu varijantu, a dokaz za to je isti onaj argument koji je potegao Janković – tražio je bombardiranje Srbije u vrijeme dok je njena vojna mašinerija granatirala Sarajevo i organizirala genocid u Srebrenici. Zbog čega bi takav zahtjev podupirao „političko“, a ne „vrijednosno“ približavanje ozloglašenom „Zapadu“ – kada su već u potonji paket uključena i „ljudska prava“ – zdravome je razumu nedokučivo.

Štoviše, autor kao potkrepu svoje tvrdnje izdašno citira polemiku između Srđe Popovića i Stojana Cerovića iz 2002. godine, gdje je prvi inzistirao na suočavanju s počinjenim ratnim zločinima, dok je drugi smatrao da se društvo time ne treba baviti, iz čega Bazdulj ingeniozno zaključuje kako se Popović držao svoje „magistralne ideje“, a to je „udovoljavanje zahtjevima koje su pred Srbiju iznosile Amerika i EU“. Zašto bi suočavanje sa zločinačkom prošlošću težilo „političkom“, a ne „vrijednosnom“ pridruživanju mrskom „Zapadu“ – a opet su tu i nesretna „ljudska prava“ – zdravome je razumu još manje dokučivo.

Svejedno, na toj je laži izgrađen ostatak priče: pobornik „bezuslovnog pozapadnjenja Srbije“ najprije je sa svojim trabantima detronizirao Koštunicu, potom je preko „akcije bijelih listića“ smaknuo Tadića i praktički doveo SNS na vlast, a naposljetku se dogodio paradoks: „umro je u onom trenutku“, veli autor, kada su njegovi najogorčeniji politički protivnici – dakle Vučić i kompanija – „počeli da sprovode njegov program“. Dezorijentirane sljedbenike to „dovodi do ludila“, pa destruktivno lupaju po Vučiću, iako bi ga njihov idejni skrbnik – siguran je Bazdulj – svesrdno podupirao, samo da je kojim slučajem živ.

To što je Srđa Popović umro godinu dana nakon sporazuma u Bruxellesu, otkad se ubrzava „europski juriš“ Srbije, i što kroz tih godinu dana nije imao nikakvu potrebu podržati politiku vlade u kojoj Vučić stoluje, za novinara Vremena nije podatak od značaja, jer on ne želi robovati faktografiji kad određuje trenutak advokatove smrti. Nije mu važno ni to što „Druga Srbija“ kao organizirana formacija ne postoji i što bi – ako je suditi po zborniku izlaganja s takvim naslovom iz 1992. – među Popovićeve „korisne idiote“ spadali Latinka Perović, Radomir Konstantinović, Mirjana Miočinović, Ivan Čolović i deseci drugih intelektualaca lišenih ličnog integriteta. Kao što mu, uostalom, nije bitno to da je knjigu Stojana Cerovića, ubrzo nakon njegove polemike s Popovićem, objavila upravo Fabrika knjiga, čijeg urednika Bazdulj maloumno opanjkava kao „lažnog uzora“ koji „pokušava da zamijeni“ preminulog gurua.

Sve je to od čitalaca Vremena nužno zatajiti ne bi li teorija o velikome spletkaru i pogubljenosti njegovih poslušnika držala vodu, uključujući valjda podrazumijevajuću zamisao da je jedan Srđa Popović pokrenuo Vreme i stvorio uvjete da novinari toga lista pišu što žele, a neki sasvim drugi kontrolirao „korisne idiote“ iz Peščanika i silio ih da mu „obavljaju poslove kojima nije htio da prlja ruke“. Čitalac treba sudjelovati vjerom, a ne pameću. Tko god je imalo pratio javno djelovanje Srđe Popovića zna da je presudni test za njega bio odnos prema zločinima iz devedesetih, i da samo na osnovu toga on ama baš nikada – ni mrtav! – ne bi mogao poduprijeti Aleksandra Vučića, ali to neće spriječiti autora Vremena da ga takvog, mrtvog, upiše u SNS i obogati vladajući pokret živim političkim potencijalom.

Nije nikakva novost da politika u fazi očaja traži saveznike na groblju. Novinare tamo ponekad vode ozbiljnije frustracije i podliji motivi. Stoga treba podsjetiti da je u analitici tipa „što bi bilo kad bi bilo“, pomoću koje žurnalist beogradskog tjednika bez rizika manipulira, samo jedna opcija činjenično neumoljiva: bez Srđe Popovića redakcije Vremena ne bi bilo.

Novosti