Pobuna

Izdvajamo

• Ali, našim izlaskom na ulice u semptembru ćemo pokazati da ipak nismo toliko nepametni, da smo jako dobro osjetili koliko im je „važan“ jedan život i koliko im je „važno“ dostojanstvo tog jednog života u BiH, i da nam je najzad dosta usuda da ti nečasni ljudi vladaju nama a ne sistemom. A nakon toga, neka izbori pokažu koliko nas ima. Možemo li mi to!? Ako možemo, to znači da bi mogli živjeti u Zemlji u kojoj Država diše bez „respiratora“, a da voće naprosto bude samo voće. Zamisli, čovječe, (takvu) Državu!

Povezani članci

• Heroji ulice
• Šešelj ili smrtonosna doza bahatosti, mržnje i cinizma
• Kako je Mile Dodik dobio pljusku iz Karađorđeva
• Besima Borić: Pismo mojoj poznanici Katici
• Nenad Veličković: Nacionalističko obrazovanje je nasilje nad djecom
• Zločinačka organizacija Hrvatska

Edin Pobrić: foto: Hakija Kulenovic

Prof.dr. Edin Pobrić sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu analizira društvo u kojem su velike afere svakodnevnica i sustižu jedna drugu. Kako se pobuniti protiv sistema u kojem je banalnost vrijednost a mišljenje neprijatelj?

Piše: Edin Pobrić

Možemo li ovoj vlasti dati do znanja da nije bogomdana!? Možemo li joj odgovoriti na način kako ona nama prijeti?

Kada Sarajevo dođe u situaciju da treba dati svoj glas za ili protiv antifašizma – onda se zna da je sve otišlo negdje gdje nikada bilo nije. Strašno je to ponižavanje grada i građana Sarajeva koje dolazi od politike HDZ-a Hrvatske i vječno krležijanski okupanog „kulturnog“ grada Zagreba, pa preko zvaničnika Katoličke crkve u BiH u formi jedne molitve, pa ne možemo da se ne pitamo, mi ovdje u BiH (s obzirom da je molitva vrsta komunikacijskog čina između onoga koji se moli i Boga): ostaje li svetinja između četiri zida i kosmičkog prostora u kojem ne vlada čovjek? Izgleda da ne ostaje, jer molitva u četiri zida, gdje svako moli za svoje fašiste, u BiH očito ne prolazi. BiH je ibezenovska „soba bez četvrtog zida“. Nedostak jednog zida, znači da je soba otvorena za publiku. I sada se intima dešava unutar tri zida u kojoj prostor plače za četvrtim. To je definicija skandala koju žanr drame donosi sam po sebi. Nivo intimnog prelazi na nivo javnog.

Ipak, bez obzira na sve, nisam za proteste u narednim danima, iako se u meni sve buni, iako me sve žulja – jer ne mogu znati dokle ide ova demonstracija moći u kojoj institucije moći, koje se oglašavaju kroz prizmu pojedinaca (od državnih do religijskih), ne osjećaju ni mrvu STIDA!? (Uvijek čast usamljenim pojedincima unutar tih institucija.)

Zašto nisam za proteste!? Nisam, jer će se ispostaviti da su jalovi, jer njima, mislim, (svjesno/nesvjesno) upravljaju vladajuće stranke „tražeći“ proteste od nas u vrijeme kada, po zakonu, nema masovnih okupljana, a može im se jer su „udarili“ na onaj dio nas koji je možda najosjetljiviji u sferi opšteg – žrtva i zločin (možda je veća perverzija igrati se na taj način bosanskohercegovačkim čovjekom nego mu u doba pandemije krasti hljeb ispred vlastitih vrata!?). Plan je da nas „potroše“ u diskursu koji bi svima trebao da je jasan (otići će emocije na stranu gdje ne smiju biti upitne – kako u današnje vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, nakon rata proteklog stoljeća u BiH i regionu, uopšte mogu biti protesti u Sarajevu koji se tiču anti/fašizama – valjda je sve tu jasno), naspram svog onog nezadovoljstva koje smo osjećali ovih dva mjeseca kada su onako, vrlo samozadovoljno, naši „vladari“ skinuli maske sa lica (u vrijeme kada se moraju nositi), i pokazali nam svima koliko im je nevažan pojedinačni život svakoga od nas i, usput, pokazali kako licitiraju životima svih onih koji su živjeli i djelovali u periodu od 1941. do 1995.,  pa je naša povijest toko jeftino postala dio dnevne politike. Uostalom, u posljednja dva mjeseca, više nego u ratu (u ratu se osjetila i solidarnost a, bogami, i za trenutak i država), zar svaki građanin ove Zemlje, koji ne pripada vladajućim strankama, nije pomislio da je ostao na milost i nemilost samom sebi i, eventualno, svojoj porodici!?

Zapitajte se, koliko ste imali povjerenje (čast pojedincima i čast nekim ustanovama) u sistem zdravstva i državne organe u ovom periodu? Koliko ste imali povjerenje u sistem koji od vas, u isto vrijeme, očekuje da platite svaki mjesec svoje režije? To su pitanja koja niko nikada od nas ne bi trebao zaboraviti. (Odgovor ima svako za sebe.)

Protesti, kada bi se danas održali, idu u korist vlasti koja nas ponižava u svim segmentima života. Vlast ovdje računa sa „obrnutim diskursom“: da građani pobunom (misa za žrtve Bleiburga) verifikuju sve ono što je vlast proizvela u prethodnih 30 godina, a da građani, u isto vrijeme, po strani ostave sve ono što im je taj njihov nacionalizam spakovao. Strašno!

Gradonačelnik Skaka je, paradoksalno, jedno žrtvovano janje SDA, ne pred Bajram nego su ga „dali“ pred izbore. Njemu-Skaki “iskon” proradio, a oni (iz SDA) su znali na koju će kartu igrati radi ujedinjenja. Poruka je: sve nas treba klasificirati po nacionalnom i religijskom osnovu, a ne po pitanju anti/fašizma – a onda, u principu, nema razlika koje omogućavaju samo postojanje. A svaki ozbiljni teolog zna da se nacionalno ne može svesti na religijsko. I svaki ozbiljan čovjek zna da kontekst daje značenje izgovorenoj riječi, i svi zajebanti ovog svijeta znaju, ali neće i da vide, da u Sarajevu imamo jednu takvu igru kojoj je dostojna samo igra koja je bila u velikom Rimskom Carstvu. Dakle, nikakvi protesti sada, ali protesti u septembru – Da! Treba Kaligule i Nerone, kaligulice i neronice, skloniti iz ovog prostora. Neka ih u mjestu! Mjesto je fizička datost, a prostor je ono što „pronađemo“ našim osjetilima.

Ono što svi znamo (ko hoće da vidi), da se iza nacionalizma vlasti krije veliki novac i moć. Ali, čini mi se, ono na šta ne računaju ove protuhe iz vlasti (uz svu moju odgojnu konvecionalnost, ne mogu drugačije da ih nazovem) je: super bi bilo da ih „podržimo“ u misama, respiratorima, krađama, raspirivanju mržnje, nefukcionalnoj zajednici, nepametnim izjavama itd. sa kojima nas sistematski ponižavaju godinama, a vrhunac imaju u doba ove krize. „Podržimo“ ih na način, naprimjer, da u 20,00 sati od 15. do 17. maja (jer mi već odavno nemamo kome da izjavimo opšte oduševljenje udaranjem dlanova – makar ne nekoj specifičnoj zajednici koja u ovo vrijeme ima podršku od ostatka svijeta), aplaudiramo građanima BiH, koji su bili disciplinirani, a u isto vrijeme diskriminirani, poniženi krađama njihove vlasti, poniženi ucjenama od raznih demonstratora moći, a da svaki aplauz, u isto vrijeme, znači ironijski odjek u ušima vlasti, da znači da ćemo u septembru izaći na ulice – i opet aplaudirati građanima koji ovoliko dugo trpe vlast koja ih satire na svim segmentima života. Aplaudirat ćemo nama samima. Ali, našim izlaskom na ulice u septembru ćemo pokazati da ipak nismo toliko nepametni, da smo jako dobro osjetili koliko im je „važan“ jedan život i koliko im je „važno“ dostojanstvo tog jednog života u BiH, i da nam je najzad dosta usuda da ti nečasni ljudi vladaju nama a ne sistemom. A nakon toga, neka izbori pokažu koliko nas ima. Možemo li mi to!? Ako možemo, to znači da bi mogli živjeti u Zemlji u kojoj Država diše bez „respiratora“, a da voće naprosto bude samo voće. Zamisli, čovječe, (takvu) Državu!